POVELJA UJEDINJENIH NARODA O ZAŠTITI ŽIVOTINJA

Uzimajući u obzir da svaka životinja ima svoja prava, a da nepoštivanje ovih prava navode čovjeka da vrši zločine protiv životinja; uzimajući u obzir da priznavanje prava na postojanje drugim životinjskim vrstama od strane čovjeka predstavlja osnovu suživota vrsta u prirodi; uzimajući u obzir da genocide smišlja i provodi čovjek te da su oni stalna prijetnja; uzimajući u obzir da je poštovanje koje čovjek osjeća prema životinjama povezano s poštovanjem prema drugim ljudima; uzimajući u obzir da obrazovanje treba od ranoga djetinjstva upućivati na shvaćanje, poštovanje i ljubav prema životinjama, proglašava se :

Članak 1.

Sve životinje se rađaju jednake pred životom i imaju ista prava na postojanje.

Članak 2.

Svaka životinja ima pravo na poštovanje. Čovjek, kao životinjska vrsta, ne može sebi dati pravo da istrebljuje druge životinje ili da ih izrabljuje, nepoštivajući ovo pravo. Njegova je dužnost da svoje spoznaje stavi na raspolaganje životinjama. Svaka životinja ima pravo na čovjekovu zaštitu i njegu.

Članak 3.

Nijedna životinja ne smije biti izložena zlostavljanju ili okrutnosti. Ako je neophodno ubiti životinju, to se mora učiniti trenutno i bez boli.

Članak 4.

Svaka životinja koja pripada divljoj vrsti ima pravo živjeti na slobodi, u svojem okolišu (na kopnu, u zraku, u vodi) i ima pravo razmnožavati se. Svako oduzimanje slobode (pa bilo to u obrazovne svrhe) protivno je ovome pravu.

Članak 5.

Svaka životinja koja pripada vrsti što živi u čovjekovu okolišu ima pravo da živi i razvija se u ritmu i uvjetima života koji su svojstveni toj vrsti. Svaka izmjena tog ritma i tih uvjeta, koje bi nametnuo čovjek iz razloga dobiti, protivna je ovome pravu.

Članak 6.

Svaka životinja koju je čovjek izabrao za družbenika ima pravo živjeti svoj prirodni život i vijek. Napuštanje životinje okrutno je i ponižavajuće djelo.

Članak 7.

Svaka životinja koja radi ima pravo na razumno ograničavanje trajanja i težine rada, na odgovarajuću prehranu i odmor.

Članak 8.

Pokusi na životinjama koji uzrokuju fizičke i psihičke patnje nepomirljivi su s pravima životinja, bilo da je riječ o medicinskoj,znanstvenoj,komercijalnoj ili nekoj drugoj vrsti pokusa. Moraju se koristiti druge tehnike.

Članak 9.

Ako se životinja uzgaja za prehranu, mora biti hranjena, prevožena i ubijena da pritom ne osjeti strah i bol.

Članak 10.

Nijedna se životinja ne smije koristiti radi čovjekove zabave. Izlaganje životinja i spektakli za koje se koriste životinje nespojivi su sa dostojanstvom životinja.

Članak 11.

Svaki čin koji ima za posljedicu ubijanje životinja bez nužde jest biocid, tojest zločin protiv vrsta. Onečišćenje i uništavanje prirodnoga okoliša jest genocid.

Članak 12.

Svaki čin koji ima za posljedicu ubijanje velikog broja životinja jest genocid.

Članak 13.

S tijelom mrtve životinje trba postupati sa poštovanjem. Trba zabraniti prozore u nasilje čije su žrtve životinje ( u kinima i na tv-ekranu ), osim kad im je namjera da prikažu napad na prava životinja.

Članak 14.

Društva za zaštitu životinja moraju imati svoje predstavnike na razini Vlade. Prava životinja moraju biti zaštičena zakonom, kao i prava čovjeka.

 

KAD BI ŽIVOTINJA NESTALO ČOVJEK BI UMRO

OD VELIKE USAMLJENOSTI DUHA

 

Godine 1854. predsjednik SAD-a Franklin Pierce ponudio je kupnju velikog dijela

indijanske zemlje, a indijanskom narodu obećao rezervat. Odgovor poglavice Velikog

Seattlea ubraja se u najljepše i najdublje misli ikada sročene o čovjekovu okolišu.

Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno.

Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Znamo, ako je ne prihvatimo, doći će Bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki Bijeli poglavica u Vašingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže isto kao što naša Bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde, one ne blijede.

Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje ? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode pa kako to onda možete kupiti od nas ? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka blistava borova iglica, svako zrnce pijeska na pješčanom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaki majušni kukac sveti su u mislima i životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima Crvenog čovjeka.

Kada mrtvi bljedolikog odu u šetnju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju jer je ona Mati Crvenoga čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave naše su sestre; jelen, pastuh, veliki orao naša su braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina ponijeva tijela i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.

Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki Bijeli poglavica poručuje da će nam pronaći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti, on će biti naš otac, a mi njegova djeca.

Razmotrit ćemo tu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta blistava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, nego je i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. Svaki odsjaj u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je moga oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ, nose naše kanue, hrane našu djecu. Prodamo li ovu zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša i vaša braća. Zato rijekama morate pružati dobrotu kakvu biste pružili bratu. Znamo da nas Bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao bilo koji drugi. On je stranac koji dolazi noću i oduzima sve što želi. Za njega zemlja nije majka, već njegov neprijatelj. Kada je pokori on odlazi dalje. Ostavlja grobove svojih predaka i ne grize ga savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa ostaju zaboravljeni.                          

Prema majci Zemlji i prema bratu Nebu odnosi se kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Izgled vaših gradova bolan je očima Crvenoga čovjeka. Možda zato što smo divljaci pa ništa ne razumijemo. Nema mirnog mjesta u gradovima Bijelog čovjeka, ne može se čuti otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilca mušice. Možda zato što sam divljak i ne razumijem, buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Ljudski život ne vrijedi ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćno brbljanje žaba u bari.

Ja sam Crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen Crvenome čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah: životinje, drveće, ljudi. Izgleda da Bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše, kao da je na samrti mnogo dana pa je otupio na smrad.

Ako vam ustupimo svoju zemlju morate se sjetiti da je zrak za nas dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedu dao prvi dah, pri-

hvatit će i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i Bijeli čovjek dolaziti da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskoga cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: Bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisu-

će bizona kako trunu po preriji, napušteni od Bijelog čovjeka, koji ih je ubijao iz jurećeg vlaka. Ja sam divljak i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojega mi ubijamo samo kako bismo se održali na životu.

Šta je čovjek bez životinja ?

Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo se događa i čovjeku. Sve je na svijetu povezano. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate učiti svoju djecu da je zemlja pod vašim nogama pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju moraju znati da je ona ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite svoju djecu ono što smo mi naučili svoju: zemlja je naša majka.Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Mi to dobro znamo. Sve je povezano, kao krv koja koja ujedinjuje obitelj. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, on je samo vlakno u njoj. Što god čini tkanici, čini sebi samome.

Zašto da žalim zbog nesretne sudbine svoga naroda? Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i Crvenim čovjekom iz nama nepoznatog razloga. Možda bi razumjeli kad bi poznavali snove Bijeloga čovjeka, kada bi znali koju on nadu ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima. Ali mi smo divljaci. Snovi Bijeloga čovjeka su nama skriveni i zato moramo odabrati svoj vlastiti put.                                                                                           

Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće.

Ali kada posljednji Crveni čovjek nestane i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi nad prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, čuvajte je kao što smo je i mi čuvali. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. Svom svojom snagom, moćima i srcem sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što Bog voli sve nas.

Jednu stvar znamo, koju će možda i Bijeli čovjek jednom spoznati: naš Bog je isti Bog.

Možda mislite da i Njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka i Njegovo Srce jednako kuca za Crvenoga kao i za Bijeloga čovjeka. Ta zemlja je Njemu draga i oskvrnuti zemlju isto je što i prezrijeti njezinog Stvoritelja.

Vaš pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Bijeli će ljudi nestati, možda i prije od os-

talih plemena. Prljajte svoj ležaj i jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću. U svojoj ćete propasti plamtjeti u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i Crvenim čovjekom.

Takva sudbina nama nije jasna jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poubijani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zelene brežuljke biti rastrgan brbljajućom žicom.

Gdje je divljina ? Nestala je.

Gdje je orao ? Nema ga više.

Pravom življenju je kraj, nastupa borba za preživljavanje.

Svi mediji su podržali akciju Spasimo pse iz šinteraja udruge DRUGA PRILIKA od samoga početka (1997. godine).
Slijedi kratki (tek 10% od objavljenoga) kronološki pregled po godinama onoga što su, u želji da s udrugom spase pse iz zagrebačkog šinteraja (živodernice), tiskani mediji objavljivali.

Medijska arhiva, da je imamo snimljenu, radio i televizijskog javljanja  iz šinteraja o akciji Spasimo pse iz šinteraja, bila bi jednako tako bogata podrškom kao i ona tiskanih medija.

Radio i televizijske postaje dvanaest su godina oglašavale uhvaćene napuštene pse iz zagrebačkog šinteraja  tražeći im udomitelje, tj. spasitelje i ukazivale na strahotne uvjete života i smrti tih pasa. Televizije su snimile, zasigurno, 100-tinjak reportaža, a radio stanice  emitirale više stotina izvještaja o stanju u šinteraju s pozivima udomiteljima da pomognu i psima i udruzi.

Bez medija ne bi bilo 3. 325 spašenih pasa udomljenjem iz šinteraja do zaključno 1. 4. 2009. kada je funkciju šinteraja (koji je zatvoren) preuzelo Gradsko sklonište u Dumovcu odnosno Zoološki vrt Zagreba.

 

 

Akcija Spasimo pse iz šinteraja osobito zahvaljuje:

 

TISKU:
VEČERNJEM LISTU
JUTARNJEM LISTU
VJESNIKU
NOVOM LISTU
24 SATA
GLOSSU
MOJ STAN - časopis
SLOBODNOJ DALMACIJI
GLOBUSU
FERAL TRIBUNEU
VEGETERRI
REPUBLICI
PLAVOM OGLASNIKU
TJEDNIKU
GLASU SLAVONIJE
ARKZINU
GLORIJI
ZAGREB NEWS-u
NACIONALU
INDEX.HR-u
ZADARSKOM LISTU
IMPERIALU
KVIZORAMI
VIJENCU
RADIJIMA:
RADIO SLJEMENU
RADIJU 101, emisiji Životinjska farma
OBITELJSKOM I NARODNOM RADIJU
PLAVOM RADIJU
OTVORENOM RADIJU
PRVOM PROGRAMU HRVATSKOG RADIJA
DRUGOM PROGRAMU HRVATSKOG RADIJA
RADIJU SAMOBORU
RADIJU KAŠINA
TELEVIZIJAMA:
HRVATSKA TELEVIZIJA
1. i 2. program, emisije:
Latinica
Dobro jutro Hrvatska
007
Kućni ljubimci
Zagrebačka panorama
Briljanteen
Obrazovni program
Parlaonica
Halo Zagreb
Program za djecu i mladež
Pola ure kulture
OTVORENA TELEVIZIJA
emisija Serbus Zagreb
JABUKA TV
NOVA TV
Dnevnik
RTL TV
Vijesti
Danas

Slijedi više snimaka reportaža HTV-a i OTV-a o peticiji za donošenje prvoga hrvatskoga Zakona o zaštiti životinja (koju je pokrenula i organizirala udruga Druga prilika), kao i više reportaža iz zagrebačkog šinteraja, te većih emisija na temu Zakona i šinteraja:  LATINICA, TRENUTAK ZA DOMAĆI KUTAK; PARLAONICA, OBJE STRANE, LJETO NA MREŽI, ŽIVOT UŽIVO, NULTI SAT-TEMA DANA, BRILJANTIN, MOTRIŠTA, te dokumentarnih snimaka šinterskog lova, iz Skloništa u Dumovcu i dr.

HRT1, 1998. "Dobro jutro , Hrvatska", o Zakonu o zaštiti životinja i iz zagrebačkog šinteraja (novinar: Krešo Volarević, sudjeluju: Ana Horvat, Damir Nejedli, pas Najdek i jedna udomiteljica)

HRT2, 1998., emisija o potrebi i razlozima donošenja Zakona o zaštiti životinja, snimljeno u i ispred šinteraja (sudjeluju: Ana Horvat i građani-udomitelji pasa)

1. HRT, 1997., emisija MOTRIŠTA, prosvjed i peticija za donošenje Zakona o zaštiti životinja (novinarka Helena Krmpotić, sudjeluje Ana Horvat).

2. HRT, 1997., "Zagebačka panorama", potpisivanje peticije za donošenje Zakona o zaštiti životinja na Zrinjevcu (sudjeluju: Ana Horvat, Višnja Jurki, Marija Nekić i Zagrepčani).

3. OTV, 1997., "Serbus Zagreb", prosvjed i peticija za donošenje Zakona o zaštiti životinja na Zrinjevcu (sudjeluju: Ana Horvat, Jadranka Dragović i Marija Nekić)

HTV1, 1988., PARLAONICA, urednica Maja Filjak Bilandžia, tema: "Imaju li opravanja znanstveni pokusi na životinjama", sudjeluju: Ana Horvat, Vladimir Pezo, Lidija Šuman, Ivan Sabolić, učenici Srednje veterinarske škole iz Križevaca i drugi.

Večernji list, 12. studenog 2011.

Jutarnji list

  1. prosinca 2009.

Gordana Vukres

veliki2

GLORIA

  1. lipnja 2011.

Jagoda Zamoda

GLORIA, 16. lipnja 2011
GLORIA, 16. lipnja 2011


VIJENAC

  1. travnja 2012.

Lada Žigo

ANTOLOGIJA HRVATSKIH PJESAMA POSVEĆENIH ŽIVOTINJAMA

Veliki doprinos kulturnoj zoologiji

 

U vrlo opsežnoj antologiji Subića Ana Horvat okupila je sva lepetanja, cvrkute i šuljanja u hrvatskom pjesništvu od Marulića i Zoranića do Kranjčevića, Slamniga i Baloga, oblikujući simfoniju prirode i stihova što ustoličuje hrvatsku pjesničku zoologiju

 

Giotto, Sv. Franjo propovijeda pticama
Giotto, Sv. Franjo propovijeda pticama

 
Giotto, Sv. Franjo propovijeda pticama


Kada je Nikola Visković 1996. objavio znamenitu knjigu Životinja i čovjek (u izdanju splitskoga Književnog kruga), samim je naslovom zaprkosio antropocentričkom odnosu prema prirodi te životinju, to biće, koje je odvajkada čovjeku bilo puki izvor odjeće, hrane i sirovina, stavio je kao subiće baš na prvo mjesto! Kada su njegove kolumne počele izlaziti u Forumu, podlistku Slobodne Dalmacije potkraj osamdesetih godina, nisu isprva naišle na razumijevanje – tek danas, kada su postavljeni zakoni o zaštiti prava životinja (osobito podokriljem Europske Unije) i kada su niknule brojne građanske udruge za zaštitu životinja, njegova kulturna zoologija (a tako je naslovljeno i drugo izdanje knjige u nakladi Jesenski Turk) postala je veoma cijenjena znanost koja je dokinula materijalno-uporabni odnos čovjeka i životinje i postavila njihov prirodni i emotivni suodnos. Životinja se počela u svijetu shvaćati i etički, kao individuum, pa su nakon Viskovićeve i u nas objavljene druge važne knjige koje ono vau, mijau i cvrk dohvaćaju kao ozbiljno suglasje s čovjekom, kao dio vječnoga prirodnog orkestra. Godine 1997. objavljena je knjiga Kulturna animalistika (Književni krug Split), iduće godine Oslobođenje životinja Petera Singera (Ibis grafika), godine 2004. u nas je prevedena knjiga nobelovca J. M. Coetzeea Život životinja (AGM), godine 2007. osvanuo je Kulturni bestijarij (Institut za etnologiju i folkloristiku)...



Mračna povijest sugrađana


Da bismo razumjeli važan kulturološki pothvat Ane Horvat, koja je u antologiji Subića obuhvatila mnoštvo pjesama hrvatskih pjesnika posvećenih životinjama, koja je, dakle, dokazala da su subića upisana i u književnost kao duše što ih spoznaje ljudska duša, moramo nakratko prošetati kroz mračnu povijestsugrađana sa šapama, krilima i kljunovima. Vjekovima su ta sustvorenja služila ljudskoj praksi i svijesti, prinosila se na oltare kao žrtve, služila kao talismani (zubi, kandže, repovi), kao hrana, čak i kao kulturna potreba (stoljećima su se knjige pisale na pergamentima od janjeće kože, perom!), a rijetko su bile uzvisivana kao božanstva (krava u Indijaca, mačka u Egipćana...) Tek su pustinjaci i sveci (a valja istaknuti Svetog Franju Asiškog kao ljubitelja životinja) bili druželjubivi prema tim Božjim bićima, izjednačavali u srcu sve živo i stvoreno. I srednjovjekovna mistika zadire u duhovno jedinstvo bića, a irski svetac Kevin, zaštitnik životinja, prestaje graditi samostan da ne bi smetao zvijerima, a dok moli, drži gnijezdo kosa, dok mu vidra donosi molitvenik što mu je pao u more. I Sv. Pavlu gavran daje kruh, a dva lava plaču mu nad grobom. No unatoč slikama posvećenja, odnosno oljuđivanja životinja, tijekom čitave povijesti filozofi, kulturolozi, sociolozi uglavnom su bili zoofobični (kao i kršćanstvo koje neljudska bića nije priznavalo kao moralne subjekte), izuzev rijetkih poput Aristotela i Tome Akvinskog, koji i čovjeku i životinji priznaju osjetilnu dušu, Voltairea, koji poništava tezu o životinji kao stroju, Hugoa, koji reče: „U odnosima ljudi i životinja, i cvijeća i svih predmeta Stvaranja, postoji jedna velika etika koja je danas nezapažena“ ili Schopenhauera koji je tvrdio da je „sućut bez granica prema svim živim bićima najčvršće i najsigurnije jamstvo moralnosti“.
Društvo je, zaključuje Visković, odvajkada bilo zaokupljeno odnosima među ljudima (rasizmom, političkom i vjerskom nesnošljivošću...), odnosno dosadašnja je etika bila uglavnom „antropocentrička i usko humanistička“. No današnje vrijeme civiliziranost vidi i u suodnosu čovjeka s drugim bićima, u priznanju prava svima, što oživljuje i izvorni biblijski mit o Stvoritelju i svemu što on stvori.

subica1 mala
Izd. VBZ, Zagreb, 2011.



Misterij prirode


Zar bi pjesnici, pa i svjetski klasici (sjetimo se samo Baudelaireove pjesme Mačka u Cvjetovima zla) skladali stihove o životinjama da se ne dodiruju duše ljudi i tih sustvorenja u zagonetnom svijetu i življenju? I hrvatska književnost puna je duhovne zoologije, koja životinje uzvisuje kao misterij prirode, koja ih vidi kao božanski prinos vizualnoj i duhovnoj raznolikosti svijeta. Ana Horvat uspjela je sakupiti pjesme stotine hrvatskih pisaca, od Marulića i Vetranovića do naših suvremenika, koje pokazuju suptilni pjesnički osjećaj za božansko jedinstvo životinja i ljudi u prostoru, vremenu i krajoliku. Životinje su itekako upisane u povijest hrvatske književnosti, ali bijahu raštrkane u stihovima sve dok ih Ana Horvat nije pomno objedinila u hrvatski pjesnički zoo. Uvrštena su doista vrhunska pjesnička ostvarenja (Silvija Strahimira Kranjčevića, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Zvonimira Baloga, Milivoja Slavičeka, Dalibora Cvitana i brojnih drugih autora) koja prikazuju ljude u životinjama i životinje u ljudima, preplećući tako sudbe i egzistencije ljudskih i neljudskih bića, ravnopravnih po duši i kozmičkom usudu. Pjesme su, generalno kazano, ili tužbalice za napuštenim ili ubijenim životinjama (već je Marulić napisaoTužbalicu protiv ubojice psa Mora, uzvisio patnju: „S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću / Budnije nego što zmaj čuva Hesperida vrt.“), ili su pjesme balade posvećene osami životinje uzbibane u svoj krajolik ili su radosnice što slave nijemu, suptilnu komunikaciju ljudi, životinja i prirode. Najvećim dijelom pjesme su metaforične, slikovite, pune pjesničkih figura što životinji pridaju mističnu ljepotu i slave njezin sklad s pejzažom, pa su tako česte slike životinjskih očiju sa „sanjalačkom žudnjom“, slike krila kao „plamena“, sunca što obasjava pticu „grimiznim žarom“, životinje koja šuti „u carstvu tišine i visine“... Dakako, jer pjesme o životinjama nužno su vezane uz dušu okoline, uz ideju (utopijskog) kozmopolitizma, pa potiču na duboku sentimentalnost, zanos, romantičnost što na vidjelo iznosi ono zajedničko, zagonetno i skrovito.
Tužbalice pozivaju na humani pogled oko nas, prozivaju ljudsku sebičnost, prikazuju subiće kao nevinu žrtvu – upravo duboka emocija pjesnika budi suosjećanje sa subićima, možda više od zakona, proglasa i parola. U pjesmi Smrt Višnja Stahuljak pjeva o psu na samrti: „On sam čeka da postane mrtva stvar/ i utone kao odraz svoga lika u čelo neba / gdje u mislima mrtvih pasa / zveči neka kost, sasvim plava.“ Slavna Slamnigova pjesma Ubili su ga ciglama završava tragičnom slikom ubojstva: „ubili su ga, ciglama: crvenim ciglama, / crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, / iz svega se, izvuko, samo, repić: / otpuzo, pa se: uvuko, u zid, / u zid, uzi, duzi.“ (Nizanje zareza, odnosno prekidanje sintakse, kao da predstavlja jecanje za psom.). Dunja Detoni Dujmić pseću bol prikazat će kao kozmičku: „Gledali su za vama / Kako se njišete cestom, / Gledali su s horizonta / Dok nije eksplodirao (...) Tada su podignuli repove, / Uzašli na nebo, / I opet su vas gledali, / Poštenim očima, / Jer znali su / Da sve bi bilo besmisleno / Kad se i oni ne bi javili / I nebom pronijeli svoju tlapnju.“ Posebno je tužbalicama za napuštenim carevima ulica, mačkama i psima okrenuta Ana Horvat, koja je posvetila život zaštiti napuštenih životinja.


Priroda – najbolji subesjednik


Baladične pjesme uglavnom slave osamljenu ljepotu i dobrotu sustvorenja koje ljudsko oko motri iz prikrajka kao nezapažene darove kozmosa. Tako Josip Pupačić u pjesmi Kukavica pjeva: „Vjetar ne silazi k njoj / Kuće je mimoilaze / A vode / toliko se provlače / da ih ne dotakne njezin žalobni pjev / što u visini / rastapa gusto zelenilo.“ Matoš, koji opjevava sklad životinja i pejzaža, u pjesmi Labud sklada: „Samo oči bdiju. Kroz daljinu / Života traže srodnog vidljiv trag, / Al ćuti trska. Oblak snuje. Mrak / Muklim muči mukom. Mjesec sinu.“ Drago Štambuk u kratkoj pjesmi Dudov svilac pjeva: „Okružen jezicima, / s tišinom – kao u času smrti, / smišljaš zlatne požare, sedefne / naušnice i pepeo koji će te sahraniti.“ Tito Bilopavlović u pjesmiMoj pas doživljava zatajnu humanost bića: „Iz pravremena gledaju pasje oči, / pune trpnje, poniženja i vjere. / Tu nema lažne grimase, lažne moći, / tek zrnce ponosa i ljubavi bez mjere.“
Vedre pjesme (mogli bismo ih nazvati radosnicama) slave čarobno prijateljstvo čovjeka i životinje u božanskom svijetu, ljepotu raznolikosti života kao takva, slave pobratimstvo duša u svemiru. Silvije Strahimir Kranjčević tako će u pjesmi Orlu opjevati zanos leta: „O, kako voljko, lako brodi / Visinom tvoga krila mah; / Gorčinom kako duši godi, /Ah, gledati te u slobodi, / Nad zemni prah i ropski dah!“ Još je Petar Zoranić opjevao arkadijsku ljepotu životinjskog svijeta: „Pasite drobne travice / moje primile ovčice, / da vimenačca nadmete, / (...) cvitjem se naresite / i crnu zemlju pokrite. / I ptičice, žuberite.“ Milivoj Slaviček u pjesmi o golubu opisat će dodir duša: „Jedan mi mladi golub na prozor dolazi / kad pjesme strojem prepisujem. / I dugo stoji na prozoru, meškolji se, / i gleda u mene. / (...) na mome prozoru / jednog toplog jesenjeg dana, / dok pjesme strojem prepisujem; / ovaj stanovnik bezbrojnih pjesama / ponovno me dira nečim što je / u njemu i u meni. / I ne znam zašto, ali tako sam prozračen, / vraćen.“ U pjesmi Mačja kišaJakša Fiamengo pjeva o uzvišenosti životinjskih osjetila: „Ja i mačak katkad gledamo u kišu, / A i kiša na nas gleda, ko bez snage; / On zacijelo u njoj vidi volju višu / A ja ništa, samo gomilanje vlage.“ Zvonimir Balog piše zaigrane, ludističke pjesme o životinjama, pa tako u pjesmi Ljubav crva pjevuši: „Kad se crv zaljubi u crvicu, / u njene neodoljive bočine, / on odabere najljepšu jabuku, / kroz nju pravi crvotočine.“
Radosnice često gotovo himnički slave kozmičko poslanje životinja, pa tako Božica Jelušić u pjesmi Bumbar, zlatni metak sklada: „Iz zemne se luknje otisne kroz spektar: / Putanje su njeg’ve kozmički sažetak. / Na besmrtnost misli, srčuć’ žitki nektar. / Buddhin prst je bumbar, on je zlatni metak.“
Mačke, psi, mravi, šišmiši, jeleni, škorpioni... stotine životinja nadahnulo je stotine pjesnika da ustoliče prirodu kao našega najboljega subesjednika, kako bi rekao Baudelaire. Ana Horvat ispružila je svoj šešir i strpljivo dozvala sva lepetanja, cvrkute, šuljanja u hrvatskoj književnosti – ljubav prema životinjama odužila joj se tako da je u njezin šešir sletjela stotina pjesama koje nam nude prelijepu simfoniju prirode i stihova i ustoličuju hrvatsku pjesničku zoologiju. Veoma opsežna antologija pokazuje da sa životinjama, tim živahnim bićima što zagonetno postoje, najiskrenije prijateljuju pjesnici.