CAT MAN

 

  • Znate, Englezi imaju poseban naziv za ljude poput mene koji vole mačke, zovu ih Cat Man. – reče mi gospodin sedamdesetih godina cugerski crvenkastog nosića i bijele, rudlave, poluduge kose koji nije znao da oduvijek u kući imam mačke i bavim se zaštitom životinja. Možda mu je netko iz veselog društva, usput, tek natuknuo da sam luckasta i volim životinje. Očekivao je stoga divljenje i čuđenje zbog njegovog neobičnog šarmerskog foršpana za razgovor s koketnom neznankom u stolici pokraj njega, a kad tamo ....
  • I Hrvati imaju imaju poseban naziv za ljubitelje mačaka: mačkoljubac. Ja sam, također, mačkoljubica, no vi ste – odvratila sam mu veselo sjedeći pokraj njega u velikome društvu oko dvaju spojenih stolova u kafiću na Jelačić placu dodavši - baš atipičan gospodin jer muškarci, najčešće, ne vole mačke.
  • Točno, na to sam i zaigrao, htio sam ispasti internacionalan, otkačen i otmjen, te na prvu loptu zaintrigirati nepoznatu damu svojom ženskastom tajnom!
  • Gospodine Cat Man vi živite u Zagrebu? Imate mačke u stanu?
  • Ma ne, imam kuću u Turopolju s velikim dvorištem gdje sretno živimo mojih stotinjak mačaka i ja. Žena mi je pobjegla, he, he, he! I prijatelj na čijem smo predstavljanju knjige bili u DHK također obožava mačke. Njegova je mama, kao i moja, Njemica, a tata Hrvat. Mama ga je, kao i moja mene, odgojila u ljubavi prema mačkama. Mačkoljupci se međusobno vole i razumiju, pa tako i moj prijatelj-književnik i ja. Čuvamo si leđa od pandži mačkomrzitelja! No, on je mnogo odmjereniji, ima u stanu samo pet mačaka. Sitnica. Zato je uspio zadržati suprugu, što sa mnom već odavno nije slučaj. Ja ne mogu doći ni do nove žene – radi mačaka. Svaka ljubav košta, zar ne!
  • Ljubavi su skupe a, doslovno, osobito ona prema mačkama jer je mačja hrana bitno skuplja od, recimo, pasje! Ja imam doma i pse i mačke pa to znam.
  • I kako to funkcionira psi i mačke zajedno? – upita me Cat Man pomalo, kao, zgrožen radi sigurnosti mačaka.
  • U odvojenom su dijelu dvorišta, no svejedno trebam neprekidno biti na oprezu.
  • Mogu misliti. Ako vam netko kaže, draga gospođo, da se hoće riješiti mačke ili je našao napuštenu mačku ili mačiće, evo vam moja vizit-karta s brojem telefona, možete mi javiti. Ja ću mačke u nevolji uvijek prigrliti. Dopuštam vam da nalaznicima mačaka date moj broj mobitela.
  • Zar vam nije dosta 100 komada koje imate u Turopolju? Kud ćete ih još smjestitii i čime hraniti?! – zaprepastila sam se.
  • Sto mačaka i je i nije veliki broj, znate ja vam imam srce veće od autobusa, a samo u jedan autobus stane mnogo, mnogo ubogih mačaka i mačića.
  • Zar mačke držite u autobusu? – dodatno sam se zgranula praveći se blesavom..
  • Ma ne, imaju one nekoliko svojih zidanih nastamba.

 

Njegova priča mi je postala sumnjiva kad mi je rekao da mogu na njega uputiti ljude s nađenim mačkama i mačićima, kao i vlasnike koji se žele riješiti svojih mačaka. Pa nisu njegovo turopoljsko dvorište i lisnica bunari bez dna, a ima i susjede! Cat Man nije imao pojma da se bavim zaštitom životinja i znam iz prve ruke da je i mačiće, a kamoli odrasle mačke, vrlo teško udomiti.

Društvo za stolom ogovaralo je jednu nakladničku kuću i njezinog bivšeg urednika. Uopće ih nije zanimao razgovor o mačkama. Iako sam se smiješila, obuzeo me je neki teški, mučni osjećaj tjeskobe u donosu na Cat Mana koji je bio vrlo skupocjeno odjeven, imao nedovršeni profil embrija, mirisao na fini muški parfem, a na malome je prstu nosio prsten s velikim rubinom. Tako ne izgledaju ljudi koji se brinu za 100 mačaka! Netko iz društva predložio je da bismo mogli nastaviti sa slavljem u prirodi, kod Cat Mana u Turopolju ili da nas Cat Man odveze svojim novim kombijem na neko mjesto uz slapove rijeke ili pokraj jezera.

  • Što će vam kombi? - upitala sam ga.
  • Treba mi za mačke, one koje ne uspijem udomiti u Hrvatskoj. Te prevozim u azile u Austriju i Njemačku. Tamo im je divno, a ja ovdje mogu spašavati nove koje nađem ili mi ih ljudi donesu ili odem po njih na mjesto na koje me upute nalaznici..
  • A tako! U koje to azile, u kojim gradovima, odvozite mačke? – pitala sam ga znajući da odgovor neću dobiti jer već odavno, koliko god ih moljakali, prenatrpani zapadnoeuropski azili ne primaju životinje koje bi kod njih željele zbrinuti hrvatske udruge za zaštitu životinja, mahom siromašne i bez skloništa.
  • E, to vam ne mogu reći, to je moja tajna. Kad bi se to saznalo mnogi bi se neorganizirano rješavali svojih mačaka i mačića odvozeći ih u te azile, a ja bih pao u nemilost kod njihovih voditelja...
  • A tako. Mislite? Pa što bi u tome bilo loše ako su ti austrijski i njemački azili tako dobri da prihvaćaju od vas hrvatske mačke u neograničenim količinama? Svejedno je tko im te životinje dovozi, zar ne? Glavno je da se neželjene mačke i mačke lutalice spase i sretno žive u inozemnim skloništima, da s vremenom budu, možda, i udomljene kod dobrih, mačkoljubivih Nijemaca i Austrijanaca. Napokon, vi bi na taj način uštedjeli na hrani, trudu i benzinu.
  • Gospođo, vi prelazite granice pristojne konverzacije. Ispitujete me kao sudac istražitelj o stvarima koje vam ne želim reći i ne tiču vas se. Postalo mi je vrlo neugodno s vama razgovarati.
  • Ne razumijem radi čega – objasnite mi! Pa, zaboga, sve me o čemu vas pitam iskreno zanima jer poput vas volim mačke.

 

Zapalio je već treću cigaretu od početka razgovora i duboko uvlačio dim čekajući sve više ljutito moja slijedeća pitanjima. Meškoljio se na stolcu koji je škripuckao. Očekivao je, čini se, kako će postarija dama koja voli mačke biti očarana i razniježena njegovom strastvenom, pomalo ekscentričnom ljubavlju i brigom za njih, a ne istraživati gdje spašene mačke iz njegovog dvorišta, vjerojatnije iz kaveza u garaži ili štaglju, završavaju. Djelovao je i sve više uplašeno i smušeno, kao čovjek koji bi pobjegao, a ne zna kako bi to nenapadno učinio. Bio je čas da mu, prije nego što zbriše, sve saspem u znojem orošeno, lice:

  • Znate što ja mislim o toj vašoj internacionalnoj mačkarskoj kvazi-ljubavnoj priči, gospodine Cat Man? Sve je to, preseravanje, laž i prijevara za naivne i budalaste ljubitelje životinja. Znam čak i cijenu po kojoj prodajete prikupljene mačke europskim laboratorijima za kojekakve zabranjene, stravične i nepotrebne pokuse. Možda i za odjevno krzno. Dobivate 150 eura po mački koju ondje mrcvare do smrti u skrivenim farmaceutskim, kozmetičkim, vojnim, bolničkim ili znanstvenim itd. bunkerima ili oderu, zar ne? Carinici i granični policajci su, naravno, podmićeni i prave se da vjeruju kako ljubitelj i spašavatelj mačaka Cat Man hrvatske napuštene mačke i mačiće vozi u spasonosne azile civiliziranih zemalja Europe. Dobar je to biznis Cat Man! Sjajan za staroga čovjeka vjerojatno s malom ili nikakvom mirovinom, u čije zoofilsko srce-kombi puno “ljubavi“ stane po transportu barem 50 prošvercanih, mršavih i očajnih mačaka za prodaju! Naravno, vi ih ne hranite tamo kod vas u Turopolju, date im samo lavor vode da ne umru od dehidracije do transporta. Čemu bacati novce na hranu, zar ne!? Crkavali polako, prokleti Cat Man, da Bog da u najtežim mukama poput onih pokusnih mačaka na kojima zarađujete! Prijavljivala sam ja takve poput vas policiji, no ona nije poduzela – ništa. Čini mi se da su mi se iza leđa i smijali što sam uzrujana radi šverca ničijim mačkama i napuštenim psima kojih su pune zagrebačke ulice. Čovjek se dobro sjetio, a ima vani i dobrih veza, vjerujem da su to sa zavišću pomislili zaprimajući moje kaznene prijave! Žao mi je i lakovjernih, dobrih ljudi koji su vam dovozili mačke, mačiće ili javljali gdje ih možete gladne pohvatati lovilicama na hranu,  uvjereni da mačkama tako pomažu, spašavaju im život.

 

Cat Man je naglo ustao rekavši nazočnima glumljeno radosno, kao radi ugodnog čavrljanja sa mnom:

  • Bok društvo imam, sorry, nekih obaveza u gradu, baš rekoh gospođi da ćemo drugi puta na slapove i jezera. Ja častim i janjetinom i prijevozom. Hoću reći, ako vam smeta poneka dlaka u mojem novom kombiju, ići ćemo taksijem.

 

Mene je prostrijelio zlim, staračkim pogledom poravnavajući kravatu od najmanje

1 000 kuna i šapnuo mi, nasmiješen, na uho kao da dogovaramo ljubavni sastanak:

 

  • Svačija se adresa može nabaviti u tili čas ako čovjek ima prijatelje u MUP- u, ha, ha, he, he! Pričuvaj se noću, glupačo ogavna! Misliš da si pametna, je l' da?Pokazat ću ja tebi!

 

Odijelo mu s leđa nije bilo nimalo izgužvano. Kvaliteta košta, ali se isplati.

 

 

 

BILI I ĐIMI

 

Zvali su se Bili i Đimi. Bili su štakori. Štakori su se, piše na internetu, odnedavno počeli držati kao kućni ljubimci jer su vrlo zabavne, inteligentne i znatiželjne životinje. Slažem se. Moj suživot s njima nije trajao dugo, ali je bio zanimljiv.

Najprije mi se među naslagane cjepanice za ogrijev uz zid garaže, uselio Bili. Bio je lijep, debeljuškasti, odrasli štakorčić u punoj snazi, nešto veći od damćih. Divlji štakori koji žive u prirodi, a on je bio taj, nisu tamno smeđi ili sivi. Dlaka mu je bila svijetllija, boje bijele kave, a glava nalik na krupniju puhovsku ili vjeveričinu. Jedino mu je rep bio ružan. Bez dlake, tako da su mu se kroz sivkastoružičastu kožu vidjeli kralješnjaci. Odmah me je skužio, tj. shvatio da mu ne budem ništa ružnoga učinila, makar su moji posjetitelji i poznanici dizali graju i paniku oko njega, a susjedi me mrko gledali i pozvali deratizaciiju.

Bili se je često prešetavao po betoniranom ulazu u garažu. Malo bi i zastajkivao na suncu kao da se sunča. Stari psi iz donjeg dvorišta nisu ga napadali, šetao im se između nogu.

Dečki iz deratizacije postavili su oko garaže nekakve dugoljaste limene kutije, pet komada, s mamcima u sredini, a ljepilom s jedne i druge strane gdje su bili ulazi. Bili nije ušao ni u jednu kutiju i tako se nije nalijepio. Vrlo pametan i, usprkos mladosti, iskusan štakor. Ono što su mi na odlasku rekli deratizatori bilo je prestrašno okrutno.

- I tako, gospođo, otrov nismo metnuli radi pasa i mačaka kao što ste tražili, nego samo ljepilo i mamac. Kad štakor uđe privučen mirisom mamca i zalijepi se, ne može više nikuda, gotov je. Vi ga samo, zajedno s tom limenkom, bacite u kantu za smeće. On će tamo kroz nekoliko dana umrijeti od gladi i žeđi. Cičat će samo prvih nekoliko sati.

Svladavala sam se da me izražaj lica ne oda što mislim o tom deratizacijskom postupku odnosno stavu prema patnjama životinja: umiranje u trajanju od nekoliko dana sa zalijepljenim nogama. Odmah sam pomislila da ću, ako se Bili zalijepi, baciti limenu lovilicu s Bilijem u velliku kantu s vodom da se utopi. To ne traje dugo. No sudbina mu nije namijenila takvu smrt.

 

Bili je volio jesti suhu hranu za pse. Kako bi ga otjerala od nje, onemogućila ga da razglasi otvaranje restorana sa psećom dehidriranom hranom kod mene za sve svoje žene, djecu, rođake i susjede, pseću sam hranu držala u velikoj kanti od tvrde plastike s poklopcem koji se otvara na pritisak gumba. Bili me je promatrao iz prikrajka kako vadim i dijelim psima suhu hranu iz te kante i odnosim u njihove bokseve. Jedne je noći Bili izgrizao (do nestanka!) gumb za otvaranje poklopca. Ujutro sam poklopac našla otvoren, a Bilija prežderanog kako lijeno i zadovoljno proviruje njuškom iz pokotine između naslaganih cjepanica.

Iz dana u dan Bili se sve više pretvarao u pitomog štakora. Igrao se skačući po zidu od naslaganih cjepanica gore-dolje i lijevo-desno. Stajao bi strižući brčićima na rubu dužih cjepanica visoko posloženih poput nekakve Julije na na balkonu. To je bilo njegovo jutarnje produciranje, ples buđenja i pozdrav meni kad sam došla pustiti pse iz bokseva u šetnju dvorištem. Bili je izazivao vraga i izlazio iz zida od cjepanica kad su psi bili u dvorištu. Tri psa koja su se natjeravala u prednjem dvorištu nisu reagirali na njegova protrčavanja pokraj njihovh nogu, jedan bi tek malo zarežao. Kako su njihovi boksevi imali vata od dosta guste žičane mreže, Bili bi im kad pasa nije bilo u nastambama ili kad su drijemali, ulazio u bokseve i krao im suhu hranu iz zdjelica. Napio bi se mirno svaki puta i vode iz njihovih posuda. Mogao se (dok je još bio mršaviji!) podvući i ispod vrata te ući u box i onda kad su vrata bila zatvorena. Morala sam, dakle, micati hranu iz zdjelica za vrijeme dok su psi bili u šetnji i odmah nakon što su se najeli. Molim, neka se ispravi na internetu da štakori jedu žitarice, voće i povrće. Treba tome svakako dodati da obožavaju suhu hranu za pse!

 

Bili je stradao od pasa i to od kuje Mile (!), križanke nekoga lovačkoga psa koja je živjela s pajdašem Marom u pregrađenom stražnjem, gornjem dvorištu odakle su mi, katkad, pobjegli kad bih otvarala vrata da uđem u njihov prostor, kako se to kaže: zbrisali bi mi kroz noge. Jednoga jutra - to se dogodilo munjevitom brzinom – Mila mi je pobjegla u prednje dvorište i nakon nekoliko minuta donijela mi u zubima vrlo ponosna na terasu gdje sam pila kavu mrtvoga Bilija položivši mi ga pred noge. O, Bože! Znala sam da je trebam pohvaliti, ali nisam mogla. Ubila mi je Bilija.

 

Đimi se pojavio dva tjedna nakon Bilijeve smrti. Bio mu je sličan, ali mlađi i sitniji. Nastanio se, također, u naslaganim cjepanicama uz lijevi zid garaže. Lokalni štakori imaju, čini se, lošu organizaciju širenja informacija. Da im je bila bolja – Đimi zasigurno ne bi došao u dvorište u kojemu caruje šest pasa i u kojemu je stradao Bili.

Isprva je Đimi bio nepovjerljiv i rijetko se pokazivao izvirujući njuškicom iz pukotina između naslaganih cjepanica. Kasnije se i on počeo preda mnom praviti važan verući se okomito po cjepanicama do stropa garaže i spuštajući se na betnoski pod gledajući me pri tomu oči. Zatim bi odmah skočio opet u naslagane cjepanice. Ponašao se nekako šumasto, izazivački kao pravi adolescent. Bilijevo sam ponašanje u mnogočemu mogla predvidjeti, Đimijevo ne. Istrčao bi, primjerice, naglo iz cjepanica prema meni kad bih sjedila u hladu garaže (bez auta, ali zato sa dva veća kaveza za pse!) i jednako naglo se vratio natrag. I tako po nekoliko puta. Đimi je, također, volio jesti pseću suhu hranu pa se procedura sa skrivanjem zdjelica po nekoliko puta na dan kad su se psi istrčavali po dvorištu morala ponavljati. On se nije podvačio ispod vata bokseva dok su psi bili u kavezu, a kao i Bili nije ulazio u limene kutije s ljepilom, makar je katkad djelovao kao da miriše mamce. Štakorska inteligencija, iskustvo predaka prenijeto, upamćeno u stanicama! Odlazio je u susjedne vrtove i jeo još mlado povrće. Možda se penjao i na voćke kad su bile pune plodova ili je samo jeo otpale trešnje i višnje. Spavao je i igrao se kod mene.

U deratizacijske lovilice nikada nije ušao i tako bio uhvaćen ni jedan jedini štakor!

Jednoga sam jutra našla Đimija napola uvučenog u veliku pukotinu između dvije cjepanice koja se nalazila u stražnjem redu na oko metar i pol visine, u visini mojih očiju. Bio je živ, bez rana, ali previše miran da bi bio zdrav. Ostavila sam mu zdjelicu s vodom. Čini se da je preko noći negdje nešto otrovno pojeo i došao k meni odbolovati ili umrijeti na miru. Na istome mjestu Đimi je ležao tri dana. Psi uopće nisu obraćali pažnju na njega. Pokrila sam ga krpicom ispod koje je virio samo njegov ružan repić i mršava guza. Kad sam mu četvrtoga dana odmaknula pokrivač da vidim kako je – imao je zatvorene oči i više nije disao.

Kako god loša bila organizacija štakorskog širenja informacija, čini se da je ipak proširena vijest da u mojem prednjem dijelu dvorišta nema opasnosti, da ondje vlada tzv. Isusovo pravilo: Ne čini drugome ono što ne želiš da tebi čine!

Bilo je još štakora toga ljeta. Svi su bili oni tamnosivi, domaći. Ni jedan nije bio ni po čemu osobit, ni po čemu nalik na Bilija i Đimija. Sve su ih susjedi poubijali otrovanim žitom. Mnogo ih je došlo mirno umrijeti u moje dvorište.

 

 

ŽIVOTINJE

                                        Kad bi klaonice imale staklene zidove,

                                         svi bismo bili vegetarijanci.

                                                                       Sir Paul McCartney

 

 

ŽICOM

BIH VEZALA

DLANOVE

 

Ne volim moju ulicu. Želim neku drugu. Bilo koju,

ispred prozora.

    U mojoj ulici tuku konje.

    U mojoj ulici konji danima izlaze iz blata, vukući

blato.

    Moja je ulica bespomoćno napeta kao mokri butovi

konja. Ona stenje i grči se nejednakim propinjanjima i

— tamni u mojim očima.

Moja je ulica ulica mrenastih očiju konja, ulica bla-

ta i ljudskih urlika.

Na kotaču ulice prskaju tetive stegna, topoti, psovke,

rzaji i na svakom zupcu moje ulice blato.

    Moja ulica tamni u mojim očima.

    Peku me, raspinju zvuci nastali sudarom napetih ko-

ža i biča. Prokleta ulica! Puna konjskih očiju, uvijek

prijateljskih i toplih. Kad ih tuku, kad čekaju da ih tuku i

kad premlaćeni odlaze.

O, vezala bih sve te ruke s bičevima žicom kroz

sredinu dlana, jednu za drugu, pa da vuku blato iz bla-

ta, nesvjesni vlastitog. blata, radi tih očiju, uvijek jednakih

očiju, ranjenih, poniženih, očiju konja...

                                                          Jasna KUBOVlĆ

                                                     Zagreb, Vojnovićeva 5

VJESNIK, 1955.

 

Ovo je sken mojega članka u Vjesniku, objavljenoga u dječjoj rubrici 1955. godine. To je moj prvi zoozaštitarski tekst. Te godine navršila sam 12 godina. Napisala sam članak i poslala ga u VJESNIK kad više nisam znala što bih od očaja.

Kasnije sam u sličnim stanjima pisala pjesme.

 

Prozor moje soba u Vojnovićevj 5 gledao je na Laginjinu ulicu u kojoj su gradili zgradu budućeg doma zdravlja. Tjednima su kopali rupu za temelje. Tada nije bilo strojeva. Zemlju koju su radnici iskopavali krampovima tovarili su lopatama na kola u koja su bila upregnuta dva starija, mršava konja. Po butovima i leđima su imali brazgotine i ispupčenja od bičevanja. Kada su počeli izvlačiti zemlju iz još plitke rupe od oko jednoga metra išlo je kako-tako. Povukli su i nije ih trebalo tući, samo je gazda na njih zaviknuo: ijaaa. Prostrana rupa postajala je sve dublja i svakoga dana sve im je teže bilo izvući kola puna zemlje do kamiona na ulici. Osobito kad je padala kiša. Sve su ih više tukli! I gazda i njegov pomoćnik. Od bičeva su imali sve krvavije rane po stegnima. Bilo je ljeto, a nikada nisam vidjela da im daju vode. Jednoga sam jutra za vrijeme trajanja torture konja izvukla remen iz tatinih hlača i istrčala na ulicu do gradilišta. Htjela sam remenom pretući one koji bičuju konje. Baka je izjurila za mnom i pljusnula me kako bih došla k sebi, tj. kako ne bih remenom raspalila po gazdi i njegovom pomoćniku. O, ona me je izvrsno poznavala, mogla je točno predvidjeti sve moje reakcije! Plašila se da ću stradati, da će mi mučitelji konja uzvratiti bičem po nogama, a možda i glavi. Odvukla me je doma i nazvala tatu u ured. Tata mi je naredio da moram biti kod kuće kad dođe s posla jer ćemo ozbiljno razgovarati. I razgovarali smo. Tata je volio životinje i dopuštao mi je da u stanu imam psa i mačku, te donosim doma radi liječnja ranjene golube, napuštene mačiće iz smeća, guštere bez repova, čak i miševe. Gadno se prepao moje agresivnosti i prežestoke želje da tučem ljude koji zlostavljaju životinje. Znao je ono što ja još danas ne znam i ne razumijem: Ljude se ne smije tući radi toga što oni tuku životinje.

- Jasnica, sada me ozbiljno saslušaj, da, i vrati mi remen od hlača. – rekao je gotovo s ulaznih vratiju stana - Da se nisi više nikad upuštala u takva razračunavanja s ljudima radi životinja, nikad! Stradat ćeš. Vjeruj mi da bih i ja takve često rado maznuo po glavi kad vidim kako tuku svoje pse ili, recimo, konje ili svoju stoku itd..... pratiš li ti što ja tebi govorim?

- Pratim. Reci, ako ih nisam smjela remenom, čime bi ih smjela udariti? Kako da ih zaustavim?

- Napiši o tome kakvi su, što rade konjima, i pošalji u novine. Osramoti ih. Ja te, dušo, ne mogu braniti i da sam doma kad izletiš na gradilište i svašta im govoriš kroz prozor. Kaže mi baka da ih proklinješ. I njihove žene i djecu, također! Jesi li ti poludila? Znaš da sam invalid, nemam pola noge, je li da znaš!? Ja te ne mogu braniti, šepam i nisam po prirodi nekakav borac! Prebit će te ti ogavni kočijaši još gore od svojih ubogih konja. Oni misle da tako sa životinjama treba postupati kako bi što prije zaradili svoju plaću. Sigurno su im dali nekakav rok za dovršetak temelja pa ih radi toga bičevanjem požuruju!

- Prebit ću ja njima noge!

- Nećeš dušo, njih su dvojica grubijana i divljaka, vjerojatno su i pijanci, a ti si djevojčica. Ne prisiljavaj me da te zaključavam u sobu i odlazim s ključem u ured sve dok traju radovi prekoputa!

- Tata, zaustavi ih nekako! Jučer je padala kiša i konji jutros nisu mogli izvući iz dubokog blata puna kola zemlje gotovo okomito – uzbrdo do ceste. Rupa je već duboka više od tri metra. Prestarašno su ih bičevali. I tukli nekakvim štapom. Pomozi konjima, tata, molim te!

- Hajde, uzmi Lordija i otiđite na dugu šetnju u Maksimir. Sada je mir prekoputa jer im je prošlo radno vrijeme. Sasvim si zanemarila svoga psa radi konja.

- Nisam. On se boji izaći iz kuće dok traje to urlanje i mlaćenje konja u susjedstvu. Trese se u kutu moje sobe.

- Znam, dušo, znam, on je pametan pas. Sve mu je jasno. Zna on da takvi tuku i pse.

- Hoćeš li pomoći konjima, tata?

- Htio bih, ali ne mogu. Konji su njihovi. Mogu ih tući i ubiti, raditi im što hoće. Nema zakona koji im to brane, osim moralnih i zakona humanosti do kojih oni ništa ne drže. Razumiješ li da nije predviđeno nikakvim propisom kažnjavanje počinitelja takvih gnusnih djela. Tako je to, mala moja. Nažalost.

- Kad odrastem ja ću ubijati takve ljude, tata.

- Nadam se da nećeš, mila, za takva djela postoje zakoni, kaznit će te i završit ćeš u zatvoru do kraja života. Ljude se ne smije ubijati.

- A životinje se smije? Kakva je razlika?

- Da, životinje se smije. Da bi pojeli pohani šnicl-  najprije treba ubiti tele. Razlike između ljudi i životinja ima, ali ti ja ne znam objasniti kakve. Meni razlike, zapravo, i nema. Za sada zapamti samo to da smo ti i ja iznimke među ljudima. Hoćeš li?

- Hoću. Znaš tata, ovi konji se jako trude, ali ne mogu udovoljiti gazdi jer su stari, izgladnjeli i slabi i rupa je već preduboka sa gotovo okomitim usponom do ceste, a on ih ni krive ni dužne - tuče.

- Znam, draga, znam. Na kraju će ih još zaklati i pojesti. To ti je ljudska priroda.

- Kaj se i konji jedu? Grozota!

- Jedu se. Neki ljudi baš vole konjetinu.

- Ubit ću ih kad odrastem, sve takve ljude ću poubijati i od danas više neću jesti ni piceke, nikakvo meso! Ničije. Neću da radi mojih šnicli i pohanih bataka kolju životinje.

- Baka nas čeka s ručkom, Jasnice. Nastavit ćemo razgovor poslije – rekao je moj tata koji mi nije znao reći koja je razlika između prava na život životinje i prava na život čovjeka.

- Katkad, većinom čovjek ubija životinje radi hrane i drugih koristi (recimo krzna), a tek ponekad životinja čovjeka....onako više iz samoobrane.... - dodao je zbunjeno i neuvjerljivo moj iskreni tatek-ljubitelj životinja.

Taj razgovor nikada nismo nastavili. Očito, to je bilo sve što mi je tata znao reći o (ne)mogućoj zaštiti životinja od patnji i ubijanja, jer je i dvanaestogodišnjakinji bilo jasno da su životinje slabija, ugrožena bića kojima treba zaštita od čovjeka – ali nitko ih ne štiti. Ništa više ni pametnije nije mi kazala ni razrednica u školi. Niti profesorica biologije. Nitko, osim malčice, poznati filozof-etičar, moj striček Milan Kangrga (volio je ptice, hranio je godinama grlicu na prozoru radne sobe) čiji su mi argumenti u prilog tome da životinje, ipak, treba jesti bili nedovoljni, nejasni i površni i kao takvi preantropocentrični u odnosu na potrebu zaštite životinja. Nažalost, nikada ga nisam uspjela nagovoriti da, makar iz te poluzaštitarske pozicije, napiše neki bioetički filozofski tekst. To ga jednostavno nije dovoljno zanimalo, a svaki smo se puta grdno posvađali razgovarajući o subićima-životinjama. On je strastveno filozofirao, a ja sam pokušavala razgovarati racionalno, ali nikada mi to do kraja nije pošlo za rukom.

I tata, i baka (koja je mogla na balkonu zaklati pijetla za ručak!), i indiferentna mama, te pretežno antianimalistički striček Kangrga već odavno su mrtvi. Stara sam. Izbjegavam razgovore o životinjama, u tome sam se izvještila, jer znam iz iskustva da ne zvršavaju dobro. Radi žiivotinja sam izgubila i gubim prijatelje i sve više se udaljavam od ljudi, osamljujem. Čini se da osjećajniji ljudi imaju grižnju savjesti radi silnih zbog njihove prehrane zlostavljanih pa zaklanih svinja, janjadi, goveda i kokoši, pa se ljute na mene što ih s tim osjećajem krivnje suočavam. Neki smatraju da se na taj način želim praviti boljom i važnijom.

Nikoli Tesli jedva je bilo tolerirano hranjenje njujorških golubova koji su mu potkraj života bili jedino društvo i radost. Meni ni to nije u odnosu na zagrebačke napuštene pse i mačke. Morala sam samu sebe prognati u Čučerje da kraj života odživim s nekolicinom njih u kakvom-takvom miru.

 

Još ne vidim, ne mogu shvatiti u čemu je razlika između ubijanja i zlostavljanja životinja i ljudi. Valjda zato što oduvijek osjećam da takve razlike – nema.

 

 

 

ČUDNOVATA ŠTEFA

Ona je bila gmaz pomračenog uma. Pojavila se dan-dva nakon što su se krovopokrivači prestali šepiriti po mojem dvorištu, piliti letve i gromoglasno krojiti zelene ploče mojega novoga, limenoga kućnoga krova. Nakon njih je zavladala blažena tišina. Mogla se rezati šakricama od manikircajga. Čak sam i počela nešto meraklijski piskaratii i čitati - kad evo ti nje! Bila je još mlada, zmija-djevojka u ranom pubertetu, što se vidjelo po njezinoj dužini i krhkosti tijela. Svijetlosmeđa joj je koža imala jedva vidljive, nježne ljuskice koje su djelovale kao uzorak na muslinu. Nikako nije bila pogodna za cipele ili torbicu! Kad bi joj pridodali sve sestre i braću iz istoga legla – od njihovih bi se koža mogao sastaviti tek manji veo! Neće, pobogu, cijela zmijska obitelj dolaziti k meni na moj stepenasti solarij?! Nisu došli. Čini se da je moju zmijsku posjetiteljicu mama napustila radi toga što je bila od rođenja mentalno rastrojena, pa s njom ni rođena mati nije mogla na zelenu granu. Ne znam zašto sam joj dala pežorativno ime Štefa. Izgledala je mnogo elegantnije, mudrije i hrabrije nego što takvo ime sugerira. Ne mogu si pomoći, možda stoga da umanjim vlastiti strahić, nazvala sam je Šteficom. Tada nisam znala, niti mogla znati koliko dugo ću joj se njime obraćati, do kada će mi ostati na trećoj štengi odozgo ispred kuće i tako blokirati ležernu cirkulaciju kućnog ulaženja i izlaženja. Plašim se da je, nakraju, uvijek njezina runda, tj. kad god se poveselim da je otišla i počnem veselo skakutati po stepeništu, ispostavi se da se radilo tek o jednom od njezinih kratotrajnih, štefastih manevara ima me-nema me! Ima!

Okice su joj bile glancastougljeno crne i bila je vrlo talentirana za glumu. Kad je prvi puta, početkom lipnja 2014., ugledah na stepenici ispred kućnih ulazinih vrata sunčala se i čim sam se približila - pravila se da je suha grana. No skužila sam ja to i pošpricala je s malo vode iz kante za zalijevanje cvijeća. Bila sam sigurna da će se uplašiti i panično odmigoljiti za svagda. Vraga! Pravila se onako mokra, usred lokvice kišnice, da je – mrtva. Morala sam prekoračiti preko nje pazeći da je ne nagazim jer su moje ulazne stepenice vrlo uske. Otpočetka je bila tvrdoglava i neustrašiva praveći se blesavom za sve moje pokušaje da je otjeram. Bila je inteligentna, ali šašava zmijica, 100% za psihijatriju!

Otjerala mi je divne, dekorativne, napirlitane daždevnjake koji su se svake godine u proljeće pojavljivali ispred mojega ulaza. Otkada se Štefa instalirala ispred kuće ni jednoga nije više bilo. Nešto im je gadnoga rekla. Psi nisu dirali Štefu. Ni jedanput nisu zarežali ili zalajali na nju, samo su je razgledavali na udaljenosti nešto većoj od metra. I ona, nepomična, njih. Takvo se “druženje“ uhodalo na obostranu radost. Svih moj pet pasa pokazivali su prema toj uzurpatorskoj balavici nečuvenu toleranciju, gotovo poštovanje. Na miševe i ptice su lajali i ganjali ih, ali Štefi samo što nisu ljubili ruku! Bili su ili prezadivljeni ili hipnotizirani. Dobro, u pravu ste, zmiji se u znak poštovanja ne može ljubiti ruka jer nema ruke, ali njihovo ljubazno ponašanje prema bizarnoj Štefi, sve petorice, bilo je vrlo, vrlo začuđujuće. Hm, rekoh si, psi je ne budu potjerali, morat ću sama. Mačke će je, ako ih pustim iz stražnjeg dvorišta, napasti čoporativno, mrcvariti kao što čine s gušterima i na kraju ubiti, što ne bih željela. Kao da je to samo tako – otjerati Štefu! Ona se ponašala kao domaća životinja, umišljala je da je zmaj-čuvar mojeg kućnog ognjišta.  Predvečer kad se stepenište počelo hladiti gledala me je prijekorno, kao da se ljuti jer uzalud čeka večerima da joj lijevo od njezine omiljene treće štenge od nekoliko većih (autohtonih, zelenkastih) kamenčuga izgradim špilju za noćno riganje vatre i ostavljam joj, nagradno, pred njezinim ulazom hranu kao žrtvu. Poneku poljsku voluharičicu da ne mora štrapacirati do njihovih rupa ispod balkona! Velim vam da je bila munjena! Odlazila bi ona, nakratko, preko ograde, bolje rečeno kroz oka mrežašte žičane ograde, nekamo izvan dvorišta u smjeru šume, pretpostavljam u lov, no uvijek se vraćala. Eto ti nje izjutra: blažene, jednako lude, na osunčanim pločicama njezine štenge u pozi za sunčanje! Pomišljala sam, katkad, da je Štefa biblijska zmija (a ja neka čučerjanska gerijatrijska Eva!) koju je Bog poslao da me na nešto važno nagovori (ali što?!). Jabuka u Čučerju ima u izobilju, ali adekvatnih Adamih mojih godina – jok! Ja, blesava, stara Eva nikako ne uspijevam dokučiti o čemu je riječ Božja, iako bih nakon dva tjedna na gotovo svako Štefino nagovaranje brzo pristala – samo da odgmiže! Već sam bila smlavljena od vratolomnog preskakivanja, igrice u kojoj Štefa uvijek pobjeđuje.

Kako god da se završilo, ona je čuvala moju kuću upornije i bolje od pasa! Radi nje sam ostala i bez vodoinstalatera Iveka i električara Miše, bez poznanika koji bi izjutra navraćali na kavicu i bez mnogih starih prijatelja. Svi se ljudi, čini se, boje zmija. Uzalud sam im pokušavala rastumačiti da je Štefa nestašna curica i da nije otrovnica, samo je, eto, malo trknuta. Nitko je više nije htio prekoračivati kako bi ušao u moju gostinsku sobu i popio sa mnom (koje li satisfakcije!) šalicu neskafea. Govorili su mi da će opet navratiti kada otjeram zmijetinu s kućnog praga, tim riječima. Lako je reći!!! Štefa se sve više obezobrazivala. Kad bi je pogurala s metlom u nadi da će barem nakratko otići, samo se promeškoljila i tvrdoglavo ostala na istome mjestu, čak se više nije pravila kao da je mrtva ili da je suha grana. Nije joj se dalo!

Bez popriličnog dijela posjetitelja isprva sam ostala radi radi pasa kojih sam imala u prevelikoj količini. To su, mahom, bili ljudi koji nisu voljeli pse, gadili su im se ili su ih se plašili jer ih je u djetinjstvu ugrizlo neko pseto. Njih sam nekako prebolila uzdajući se u Aristotelovu maksimu: Tko me voli – voli i mojega psa! Sa zmijicom ta Aristotelova izreka nekako nije funkcionirala, nisam imala nikakav filozofski oslonac za utjehu što sam zbog Štefe sve osamljenija. Zbog njezine maničnoumiljate ljubavnokoristoljubive okupacije mojega stubišta!

Pokušala sam otjerati Štefu lupajući kuhačom po velikoj rajngli. To sam činila vrlo snažno, sve dok me ruka nije zabolila, najprije u laktu a potom i iz ramena, ali ona nije trzala. Gledala je, nepomična, u mene suznim okicama kao gospa od sedam žalosti, ali ni makac! Jesu li zmije gluhe? Moram potražiti na internetu takav podatak. Makar, što ja znam je li to kaj su napisali na internetu točno. Kaj sve tamo i tko sve ne napiše od koještarija iz čiste dokolice! Posudit ću ili kupiti neku znanstvenu knjigu o zmijama. Možda negdje nešto korisnoga piše o psihologiji zmija. Sjećam se iz škole da zmije imaju izvrstan njuh na koji se, pretežno, oslanjaju. Izgleda mi da Štefi neodoljivo opojno mirišem! No, svejedno, čuje li Štefa moje bjesomučno lupanje po rajngli ili ne? Ako i čuje, moj joj miris, očito, daje pretežućio sjećaj spokoja u milini tople, keramičke ležaljke! Ajme meni! Da se počnem tri-četiri puta dnevno tuširati i zalijevati nekim smrdljivim parfemom?

Odmiče ljeto, Štefa se zdebljala i narasla, koža joj je postala tamnije smeđa i čvršća, nekako hrapava kao rukom tkano laneno platno s mat sjajećom glazurom. Sjetila sam se da sam davno ljetovala negdje u Srednjoj Dalmaciji u jednoj starinskoj kući koja je u  rupi s vanjske strane zida, na sunčnoj  strani, imala udomaćenu zmiju koja je tamanila miševe i kukce u i oko kuće. Navodno je jedna njezina prijateljica bila korisna u gustijerni. Hranila se onim što je u rezervoar upadalo ili u njemu izrastalo iz zametaka u skupljenoj kišnici i tako vodu održavala čistom. Dalmoši su te zmije zvali čuvarkuće (ili tako nekako) i s njima su se ljubazno ophodili (što, inače i nažalost, u mentalitetu dalmatinskog seoskog življa u odnosu na beštije nije slučaj).

Uskoro će zahladniti i stepenica će postati neprikladna za podizanje Štefine tjelesne temperature odnosno za njezin dnevni boravak. Oštra zima će se brzo primaknuti, a ona će tražiti topliji smještaj za prezimljavanje. Neće joj, valjda, pasti na pamet .... – hoće! Znam ja već njezin iščašeni način razmišljanja. Što je previše, draga, previše je! Sa zmijom, ipak, u krevetu ne budem spavala, nisam to činila ni s ljubavnicima, osim desetak puta iz tehničkih razloga onda kada sam bila abnormalno zaljubljena. Morat ću se radi Štefe zimus nekamo preseliti kako bi bezobrazna, luda  Štefa komotno carovala u mojem šlafcimeru, u mojoj ciijeloj kućici pored šume iz koje se k meni proljetos, gonjena olfaktornim ludilom i uzburkanim hormonima mlade životinje, dovukla? Je, da, zmije su navodno divlje životinje! Štefa je nakakva zmija koja se službeno zove šara poljarica, mo'š misliti, Štefa-divlji gmaz! Pitomija je od ovčice, a do šaranja i polja po čemu joj je familija dobila naziv - uopće joj nije! Ona voli moje štenge!

Kako su dani postajali kraći, padala su mi dugonoćno na pamet razna rješenja konflikta sa Šteficom, sve u korist mojega opstanka, tj. ostanka u kući. Ne, ne, ne budem pod stare dane počela ubijati životinje, pogotovo ne one koje su tako čudesne, obožavaju moj prirodni vonj i pripadaju u sve manji krug bića koja me bezuvjetno vole! Mogu, eventualno, ako se radi o taštini (možda je malograđanka!), ako se čudnovatoj Štefi ne sviđa dano joj neglamurozno ime, promijeniti isto i nazvati je, primjerice, Steffanny ili Kunigunda. Vrijedi pokušati, makar sumnjam u (po mene) pozitivan rezultat tog prekrštavanja. Ona se miomirisno zalijepila za moj prag, sklupčano zauzela bezbrižnoljubavni položaj kućnog ljubimca. Hoće živjeti u blizini mojega staroga srca! Kako li točno ide, kakva joj je poruka, ona narodna poslovica o grijanju zmije u njedrima? Hm, zaboravila sam.

-       Steffanny, dušo, pogledaj u nebo! Vidiš li nekoliko gladnih škanjaca kako kruže? Golemi su! Jedan i pol metar im je raspon krila. Našoj susjedi Mici jučer odnesoše dvije debele koke-nesilice iz dvorišta. Stepenice na kojima ležiš su boje pijeska i na njima si, sve tamnije smeđa, dobro vidljiva. Ne bi li, ipak, draga Kunigundo, potražila zaklon podno nekog krošnjatog stabla u šumi i grijala se na zelenom šumskom proplanku? Slušaš li ti me Štefa, čuješ li me uopće? Ova simbioza sa mnom sasvim je neprirodna!

Slijedeće godine Štefa je nestala ili samo postala nevidljiva. Ne znam gdje je prezimila. Čini se da se uvrijedila na mene. Pravila sam se pred samom sobom da mi je svejedno, da  mi je, zapravo, odlanulo. U kasno proljeće, ugledala sam kroz prozor kako vjetar po dvorištu vitla suhu, bezbojnu zmijsku košuljicu. Možda je to njezina odbačena haljina? -  pomislila sam. Srce mi je radosno zalupalo - Možda će se, opet, doći sunčati na stepenište u novoj opravici!?

 

 

ROĐENDANSKO JARE

                                           Seks je izvor svih zala.

                                                       (A.H., iz vlastitih iskustava )

 

Bijelosmeđe, malčice dugodlako, muško. Smeđa mu je bila dlaka samo oko vrata, na lopaticama i prednjim nogama pa je izgledalo kao da mu visi oko vrata tamni molitveni šal. Njegov vlasnik - prodavač iz Žumberka rekao je da je kozlić star nešto manje od dva mjeseca. Grupa Dankovih prijatelja dovezli su jarčića na Ravnice, zagrebački kvart gdje su Danko, dečko moje kćeri, i ona stanovali i išli u istu školu. Bio je u prtljažniku, zavezanih nogu (prednje s prednjima, stražnje sa stražnjima). Kad su ga odvezali, polupijani čestitari su ga vodali uokolo na špagi dok se ražanj na livadi u parku pokraj dječejeg vrtića zagrijavao. Jaretu se, onako malenome, prestravljenom i bjeloglavom (stoga nalik na kozjeg anđela) stavili preko leđa dva komada šperploče povezana žicom na hrptu. Nožice su mu klecale i “bježale“ u stranu od stresa, težine ploča i neneviknutosti tolikom hodanju. S jedne strane čestitari su crvenim lakom za bicikle napisali na šperploči: Danko sretan, a s druge, na drugoj: rođendan. Izgledalo je kao da je kozlić već poluzaklan i da je čestitka napisana krvlju. Jare se od šoka glasalo u visokim tonovima poput djeteta koje koje plače. Dečki i djeca u prolazu su se tome smijali. Moja kći ugledala je taj prizor kroz prozor kupaonice gdje se uređivala za Dankovu rođendansku proslavu.

  • Ja na tu proslavu neću ići, mama, zauvijek ću napucati Danka! – rekla mi je kroz plač na telefon – Da samo možeš čuti kako kozlić plače i vidjeti kako mu nožice klecaju, a tako je majušni, krhak, mili i šareni! Ima tople, tamne okice, sigurno još miriše na majčino mlijeko i ne zna pasti pravu. Mama, ja ću radi ovoga zasigurno ostaviti Danka, on to nije smio dopustiti, to da dovode i kolju kozlića za njegov rođendan.
  • Stani malo, dušo, smiri se, naravno da ne možeš dopustiti.
  • Idem dole i napravit ću škandal, mama, sve ću ih prebiti, proklete budale. Ma, kakve budale – zločinci. Da mi je znati koga su od njih zadužili da zakolje i odere jare. Njega ću udariti kolcem za ražanj posred glavurine ili, još bolje, zabiti mu nož za klanje u guzicu. Oduzeli su maloga bokca njegovoj mami ... - tu je počela plakati, a meni je zabljesnula pred očima njezina slika kada je imala dva mjeseca: na stoliću za prematanje, razmahanih nožica i ručica, gola i radi toga radosna, uvijek je gugutala.
  • Mama, molim te, spasi jare, dovest ćemo ga Danko i ja k tebi u Čučerje, stavi ga u onaj jedan prazni boks za psa. Brinut ću se za njega, dolazit ću ga posjećivati kad god budem mogla.Čistit ću mu “sobicu“ i donosti kukuruz i ječam, što god da mu zatreba, vidjet ćeš da hoću! Mama spasi ga, reci da ćeš ga uzeti k sebi.... - Opet je plakala, stisnulo joj se grlo i nije više mogla govoriti.
  • Kraj tri psa i osam mačaka, zaboga dijete, kako će to funkcionirati?! Osim toga, koze više brste nego što pasu, pobrstit će mi svo grmlje i mlada stabla u dvorištu koja tek što sam posadila.
  • Neće, mama, neće, budeš pazila na njega kad će šetati, imat ćeš ga na lajni. – Gospode Bože, pomislila sam, ova je šašava na mamu – kozlić na lajni!

 

Oni koji me poznaju – pretpostavljaju kako je s jarčićem završilo, a za one koji baš nisu sigurni nastavit ću priču koja je dobivala niz vrlo “nestašnih“ detalja tijekom tjedana u kojima je kozlić ulazio u pubertet i stasao u jarca. Jare je dobilo ime Janko i šetala sam ga dvorištem na lajni A što sam drugo mogla? U ostalom dijelu dana Janko se izležavao ne slami u hladu psećega boksa smještenog ugaraži jedući i tu slamu, i sijeno, i lišće s granja mladoga bilja jer sam primijetila da lišće najviše voli jesti. Te sam grane s lišćem potajno trgala u okolnim šumama sva preznojena od straha hoće li me njihovi vlasnici uloviti u krađi. Janko, čija vrsta živi zajedno s čovjekom već više od 8 000 godina (tješila sam da ću i ja, kao čovječica, naći zbog te tradicije s njim neki pogodan jezik!) nije mi mogao poslužiti kao kosilica za travu u mojem ograđenom dvorištu-arboretumiću od 300 hvati, jer čim bih okrenula glavu, prestao bi je pasti travu i strastveno se bacio na ukrasno grmlje i stabla. Nije, dakle, mogao biti pušten da se sam šeće ni pet minuta, jer je, kako je odrastao, sa sve većim žarom brstio grmove i skupocjena mlada stabla zajedno s korijenjem. Dakle, obistinilo se ono što mi je kći predlagala - ja sam bila pastirica koja ga je više puta dnevno vodala na uzici i pazila što jede, tj. ne smije jesti na paši i nabavljala mu (što i nije posao pastirice!) uza već navedeno i: repu, svježu divlju travu, lucernu, kukuruz, zob, ječam, pšenicu i raž. Hoću reći kupovala, jer u Prigorju se sve treba platiti. Gdje bi to u gradu mogla za njega naći moja kći koliko god da platila!? Varijanta koju mi je obećavala - da će jaretu donositi sve što mu treba - u startu je propala. Seljaci su mi se iza leđa smijali. Pitali su me podrugljivo ima li Janko dovoljno mira za preživanje, odnosno ne laju li previše moji psi na njega i time ga ometaju u toj fiziloškoj radnji. Tako sam saznala da i koze preživaju, morala sam nabaviti više literature o kozama, predbacilvala sam si! Ili to svi kozari osim mene znaju da su koze preživaći pa nisu nigdje u knjizi koju sam posudila to posebno naglasili? Ušutkavala sam pse da što manje laju kako ne bi uznemirivali Janka-preživača. Neke su posađene biljke u mojem dvorištu, kao glicinije i hortenzije, bile otrovne. Ako i zanemarimo koliko mi je, prvenstveno, bilo stalo da se Janko ne otruje, bilo mi je stalo i do onih bića koje sam uzgojila, a bile su kozojestive. Navodno, koze znaju razlikovati otrovno bilje od jestivog, no u to se nisam htjela pouzdavati jer sam se plašila da ih takvošto, kad počnu samostalno jesti, nauči mama-koza za koju je Janko bio u deficitu.

Pročitala sam, raznježena, da je u  prvim tjednima nakon jarenja veza između majke i mladunca koze vrlo jaka, te ga ona doji četiri do pet puta dnevno i neprestano ljubomorno bdije nad njim. Njihova veza vrlo je specofična i mama-koza (za razliku od mačaka i kuja) odbija hraniti drugu-tuđu jarad, ne može joj se podmetnuti dijete neke bolesne ili umrle dojilje. Koza i jare prepoznaju se po glasu, mirisu i okusu. Kada  dojenje više nije dostatno, kozlići spontano počinju slijediti majke i uz njih brstiti/pasti biljke. Da je živio s mamom i drugim kozama Janko bi se, ubrzo (već s manje od pola godine starosti), pridružio krdu prilikom ispaše, no kod mene je imao samo mene, neuku pastiricu, kao zamjensku mamu, pse koji su ga, hvala bogu, dok ih je ostavljao na miru sve više ignorirali i mačke koje su se od njega odmicale, ma zapravo su ga prezirale – znate kakve su mačke!

Janko je, poput svih njegovih sunarodnjaka, bio inteligentan, znatiželjan i vrlo društveno biće. Volio se maziti i igrati, a od pasa je očekivao da to s njim čine, a ne da na njega, kad se s njima dođe igrati, reže i laju. Ne glasi uzalud poslovica: Ljubomoran kao pas. Vrlo su bili ljubomorni na Janka.

Moja je kći ostavila Danka jer je, navodno, odlazio na izlete i u kino s nekom plavušom iz susjedstva. Jare je dolazila posjećivati u Čučerje, no ubrzo bi joj dosadilo vodanje Janka na uzici po dvorištu. Radije s igrala sa psima u kojem je slučaju Janko morao biti u svojem boksu. Obje smo se divile i često zagledavale u Jankove tople, čokoladne oči sa četvrtasim zjenicama.Taj pravokutni oblik zjenica priroda  je podarila kozama radi omogućavanja što šireg vidokruga, gotovo oko cijeloga tijela. Koze stoga mogu na vrijeme pobjeći ili prve započeti borbu s neprijateljem. Blago njima, dobile su mudri dar od prirode.

 

Janko je ubrzo ušao u spolnu zrelost jarca, to se kod koza događa kad mužajaci navrše pet mjeseci. Kod Janka takvo se ponašanje manifestiralo zamjenskim zaskakivanjem pasa umjesto koza i, osobito, mene. Janko je počeo jako zaudarati jer je, kažu da je to uobičajno, urinirao po svojem trbuhu, bradi i nogama. Hm. Nije ga više bilo užitak milovati, a i on baš za to često nije bio raspoložen. Često bi ispružio vrat prema naprijed, podignuo visoko nos i gornju usnu, te zatvorio nozdrve. Na taj je način, piše na internetu, ispitivao mirisne tvari oko sebe, prvenstveno tražeći mirise spolnih hormona ženki kojih nije bilo. Naravno, osim mene za koju baš nisam sigurna da imam, kozjih i uopće, spolnih hormona u krvi. Taj se igrokaz ponvaljao sve češće, čim bih se približila njegovom obitavalištu. Grupa, u kojoj je pokušavao uspostaviti dominantni položaj mladoga mužajaka krda, bili smo mu psi, mačke i ja. Mene bi često udario glavom u bedra, guzicu ili bokove i to vrlo snažno. Katkad bi me, zamalo, i srušio. Počinjalo je tako da bi, najprije, malo čučnuo, istegnuo glavu s roščićima malo unatrag a uši prema naprijed, zatim bi rep okomito uzdignuo, a jezik ispružio iz njuškice. Mislila sam da sanjam, takva je to bila predstava, skoro balet! Zatim me je ponovno udario glavom negdje po donjem dijelu tijela do kuda je mogao dosegnuti i  – zaskočio prednjim nogama. Janko se, u nedostatku boljega objekta, odlučio za  pubertetski trening parenja – sa mnom. Na internetu piše da se hijerarhija između članova krda  određuje borbenim odmjeravanjem snage koje može biti prijetnja bez ikakvog kontakta (prikazivanjem veličine rogova i uopće snage). Rijetko dolazi do stvarne borbe. Hvala Bogu! Možda je on sa mnom samo htio odmjeriti snagu, možda je mislio da sam konkurentski jarac kojega je gurkao i bockao rogovima, a ne koza u tjeranju.

  • Dušice, ti bi trebala doći k meni u Čučerje na razgovorčić. - Pokušala sam zvučnom metodom glađenja peruškom dovabiti kći da mi dođe na dogovor o izmještanju jarca, jer to tako dalje ne bude išlo. Bila sam po stažnjici, trbuhu, butinama, listovima itd. crvena, plava, ljubičasta, zelena i žuta, ovisno o redoslijedu/vremenu/jačini Jankovih erotskih ili borbenih zabubavanja - zaletavanja. Katkad bi me, onda kad sam bila nepripremljena ili naivna (ma, ne bude, valjda, opet tako jako!) usput i srušio. Postajala sam sve očajnija i sasvim bespomoćna. Preznojavala sam se od straha kad je više puta dnevno trebalo ići do Janka. Pomogni sirotu na svoju sramotu, kaže narodna mudrost! Njemu, u hormonalnoj oluji, ništa se nije moglo objasniti, niti ga išta ičim namoliti, a morala sam ga izvoditi na šetnju, davati mu hranu i vodu, mijenjati slamu i čistiti mu boks. Sasvim je pomahnitao. Čim sam bila u njegovoj blizini zabijao bi se glavom u mene, bezobzirno, u bilo koji moj dio tijela koji bi mu prvi bio na rogovskom dohvatu. To znači i u leđa, i u nadlaktice, i postrance u grudi kada sam bila sagnuta ili sam čučala. Postalo mi je sasvim svejedno radi li to iz ljubavnog, druželjubivog ili nekog drugog ludila! Radio mi je više puta dnevno o - glavi. Plašila sam se da ću od nekog ugruška krvi dobiti trombozu, slomiti kosti pri padu ili da će mi udarcima navući nekakav rak.
  • Dobro, mama, doći ću prekosutra i raspitat ću se do tada tko bi od kozara trebao jarca. Znam ja što tebe muči, o čemu hoćeš razgovarati. – Ta mi je njezina rečenica bila melem na ljutu psihofizičku ranu iako sam znala da joj nije drago što više ne mogu izići na kraj s njezinim  spašenim ljubimcem-mužjačićem.

 

Izvršila je obećanje, našla je u Zagorju neke rođake svoje pozanice koji su bili voljni uzeti Janka, jer njihov stari jarac više nije bio djelotvoran, tj. živahan u funkciji oplođivanja krda od 30-ak koza koje su držali radi mlijeka, naravno i mesa, jer su mušku djecu svojih koza, što je bio slučaj i s Jankom, prodavali još u dojenačkoj dobi. Janko je, dakle, dobio veliki harem (i mnogo potencijano zaklanih sinova). Ovo prvo će ga, svakako, obradovati onako mladoga i željnoga seksa. Nasreću, bivši gazda od harema bio je dobroćudan i nisu se nadmetali i tukli, bio je to neki razumni jarac, svjestan svojega usahlog ljubavničkog žara, nije mu bilo više ni do čega, osim do preživanja i drijemanja u hladu stabala ili u kutu štalice. Neće ga, obećali su, zaklati radi Jankovoga preuzimanja “posla“. Najvjerojatnije i neće – nitko ne voli staru jaretinu.

.

Kad je zauvijek odlazio iz mojega dvorišta, kad ga je moja kći jedva uvukla s uzicom i velikom mrkvom kao mamcem u svoj automobil, Janko je gledao svojim četvrtastim zjenicama prema meni. Činilo mi se tužno i predbacujućim pogledom. Kad su krenuli njegova bijela, anđeoska glava s valovitom dlakom i krasnim rogovima bila je, iz profila uokvirena prozorskim staklom, vrlo ljupka i kao da je sjajila. Nalikovala je na glavu životinje za žrtvovanje s nekog starogrčkog friza od bijeloga mramora. Suspregnula sam suze s vrlo velikim naporom, ponavljajući u sebi: Nemoj sada to, kozo jedna glupa i mazohistička! Preživjela si! Plači za njim poslije, neki drugi puta, gledajući u njegove fotografije.

 

BEN

Nakon nekoliko dana smutnje i bacanja čas u jednu, čas u drugu osjećajnu krajnost odlučala sam: Ovo će trebati napisati, učiniti nešto od toga auto-mučenja, pretvoriti u neku novelu, pjesmu, bilo što i tako dokrajčiti.

Bilo je kraj srpnja. Ben je, čini se, umro po noći, sam. Našla sam ga ujutro kako leži u svojemu boksu u ležernoj pozi kao da duboko spava. Njegova distancirana, vučja ljepota ni u smrti nije bila okrnjena. Oči su mu bile zaklopljene. Već je bio hladan, ukrućen. Čini se da je umro od moždanog ili sračanog udara. Nigdje nije bilo ni kapi krvi. Zdjelica s hranom bila je upola prazna, a nedostajalo je i vode u drugoj posudi – znači prije smrti je još jeo i pio. Pred spavanje je, kao svake večeri, bio pušten u šetnju dvorištem. Prohodao je kao obično svoju kratku rutu po puteljcima oko stabala.

Ben je bio pas iz šinteraja, dakle napušteni, odrasli, veći pas.- križanac njemačkog ovčara. Imao je nešto neodređenog, otsutnoga u pogledu, bez trunčice radosti i malo maglovitog, zelenkastog od početka staračke mrene. Nije znao mahati repom što još nisam susrela kod ni jednoga psa. Sasvim bi malo zanjihao vrškom repa kada bi mu prilazila izjutra da ga pustim iz kaveza ili tijekom dana s hranom ili nekom psećom poslasticom. To nije bilo pseće mahanje repom od radosti, već nešto nalik na micanje klatna pokvarenog starinskoga, zidnoga sata. Iako stasit, djelovao je i jadno i zastrašujuće, ujedno, poput svih zlostaljanih pasa. Kako, k tome, i nije bio mlad, prosudila sam da ima oko 10 godina, nisam uspjela za njega naći udomitelja. Ispostavilao se da je to za njega bila sreća. Držeći se svojega načela da i stari psi imaju pravo na život odnosno dostojanstvenu, prirodnu smrt, ostaviti ga u šinteraju značilo bi prepustiti ga ubijanju, pa sam ga zadnjega dana zakonom utvrđenog  roka za ostanak na životu izmjestila na plaćeno čuvanje jednoj ženi kojoj nije bilo do pasa (samo je glumatala kako voli peseke), nego do novca. No, izbora nisam imala jer udruga, kao i obično, nije baš imala dovoljno novca od milodara građana za plaćanje boljega smještaja, a spomenuta čuvarica – kvaziljubiteljica pasa nije bila skupa. Na čuvanju kod ne Ben je bio oko godine dana i kad sam ga posjećivala izledao je sve nesretnije i otsutnije duhom, a njegova čuvarica mi je rekla da s njime treba oprezno jer je sklon ugristi. Mene nikada nije pokušao. Vjerovatno ga je i čuvarica zlostavljala, jer mi se tužila da psi koje čuva previše laju pa ima problema sa susjedima. Iz toga  ih je razloga držala zatvorene u mraku nekakve štale. Nakon patnji psa lutalice tiijekom lutanja i tko znak kakvih maltertiranjai od bivšega gazde i od prolaznika, šinterskog lova i života u kavezu šinteraja površine jednoga kvadrata, na kraju tog užasnog životopisa, uzela sam izgladnjeloga Bena od čuvarice kao udomiteljica. Patnjom je zaslužio je sretnu starost.

Bio je otpočetka nekako autističan. Nije na mene zarežao za pomalo naslinog ukrcaja u automobil prilikom  transporta do moje kuće, a kod mene je dobro i halapljivo jeo. No, uvijek je gledao nekako kroz mene-hraniteljicu ispaćenim, otuđenim pogledom. Nije volio biti duže u šetnji mojim velikim ograđenim dvorištem. Obavio je nuždu, malo se rezignirano prošetao (kao da mora, a ne da mu se!) i vratio se sam u svoj boks iz kojega je, zaštićen, rado gledao (garaža nije imala prednji zid) što se zbiva po dvorištu i na ulici. Nisam ga nikada vidjela da trči. Mislim da više uopće nije znao trčati jer je većinu života proveo na lancu ili u kavezima. Nije volio ni glodati veliku kost od kože za kojom svi psi polude od sreće! Stajala je neoštećena u kutu pokraj njegovih zdjelica. To je doista bilo čudno jer je mogao polako, u dokolici, grickati umjetnu kost i ostajati dugo zapišavati moja stabla i grmove, njuškati što su mu poručili moji drugi psi na njima, sunčati se na terasi i slično – no on je uvijek ubrzo došao natrag u svoj kavez i djelovao zadovoljno kada sam za njim zakračunala vrata.   Na druge moje pse koji su ga dolazili posjetiti u pravilu je lajao, režao i kezio zube iz boksa, pa ga se nisam usudila s njima u čoporu puštati da borave na dvorištu. Ostali su bili manji od njega i ljubazniji. Plašila sam se da će ih pušten u stado izgristi ili zaklati..Na moje posjetitelje je zdušno lajao iz boksa, što je normalna pseća reakcija.

Pogladila sam ga po čelu tek nakon nekoliko mjeseci njegovog boravka kod mene. Vršcima prstiju dok je zastao da mu otvorim kavez nakon šetnje. Pogledao me kao da se čudi i malo se odmaknuo. Nije ustuknuo, ali je brzo šmugnuo od mene u svoj boks. To sam ponavljala svaki dan i uvijek se isto ponašao, a taj sam postupak najvljivala sa: Ben, daj pusu! Brzo je shvatio da, kad to kažem, treba doći do moje ruke, dopustiti - otrpjeti da ga pogladim po glavi i, ne znam radi čega , ustuknuti i udaljiti se. Nikada nije pričekao hoću li ga još htjeti milovati po glavi. Nikada. Jedanput, samo jedanput je htio sjesti u moje krilo dok sam ga, sjedeći ispred garaže, čekala da završi šetnju. Učinio je to vrlo nespretno i preplašio me je. Valjda su ga dok je bio štene držali u krilu pa mu se u starosti vratilo sjećanje na te sretne, mladenačke dane.

Kako je Ben bio sasvim nesocijaliziran odlučila sam ga pripustiti ljudima. Za početak,  kad su mi u posjete došli kći s mlađim joj sinom. Moja kći i njezina djeca odrasli su u stanovima uz pse. Uvijek smo/su imali jednoga ili dva. Bilo je kasno ljeto i sjedili smo na terasi iznad garaže, a Bena sam pustila da šeće mojim ograđenim dvorištem. Isprva na goste uopće nije reagirao. Hodao je uokolo zapišavajući stabla i grmove kao svi muški psi. Usred našeg razgovora popeo se preko niskog stepeništa k nama na terasu i ugrizao mojeg hrabroga 12-godišnjeg unuka za nadlakticu (koji je samo problijedio i malo mu se zatresla golobrada bradica, ali nije ni jauknuo, niti zaplakao). Ben je sve odradio polako, ali je zagrizao - jako. Rana je odamah prokrvarila. Doista nije bio ničim izazvan, moj unuk je mirno sjedio, ni rukom nije mahnuo prije Benovog napada. Mirni, čvrsti ugiz upozorenja s predumišljajem! Takvo što nisam nikada vidjela. Bez režanja, neizazvan ponašanjem žrtve, Ben se mirno približio, ugrizao dijete, okrenuo se i sišao s terase, otišavši poslušno nakon toga u svoj boks gdje me je čekao da dođem za njim zatvoriti vrata. Nisam stigla ni pošteno zavikati na njega, tek sam podignula stolac na kojem sam sjedila namjeravajući Bena njime udariti kako bih obranila unuka. No, nije trebalo. Ljudi  koji se profesionalno bave psima zbog takvog bi psećeg ponašanja rekli da ga je neophodno eutanazirati. Naravno da nisam to učinila. Kako da se odlučim za ubijanje ispaćenog, napuštenoga psa, ja koja sam ga spasila od šinterske smrti vješanjem na žicu! Kako? Godinama poslije tog događaja pomišljala sam sa strepnjom kako ću Bena liječiti kad se razboli, kako eutanazirati ako će patiti od jakih boli, kad ni jedanoga veterinara ne smijem pustiti k njemu jer će ga, zasigurno, ugristi?

Hvala ti Ben što si umro naglo i ne bolujući, ljubazno od tebe. Jesi li mi to učinio iz ljubavi i zahvalnosti? Znam da si znao kako sam ti bila jedina i posljednja slamka spasa u tvojem mučeničkom životu ali, svejedno, nisi baš trebao! Mogla sam samo i nadalje od tebe čuvati posjetitelje.

Unuka, katkad, zatražim da mi  pokaže dva duboka ožiljka od Benovih očnjaka pedalj ispod ramena i buljim u njih još uvijek zatečena, s nevjericom. Dječak se pri tome smiješi i važno mi kaže: A jesi li vidjela, bako, kako nisam ni zaplakao, bio sam pravi  dečko, je l' da?

Bena više nisam pokušavala socijalizirati što znači da je, kad su u mojem ograđenom dvorištu bili majstori ili posjetitelji, morao biti zatvoren u kavezu. Nažalost. Rizik da će nekoga opet ugristi iz ljubomore i čovjekomržnje bio je prevelik.

Ne sjećam se da je neki čovjek iz ljubomorne, iz straha da će me izgubiti, ugrizao – pokušao likvidirati - potencijalnog suparnika kako bi me sačuvao samo za sebe i zadržao svoju poziciju u mojemu srcu. Bilo bi lijepo da je to barem pokušao učiniti jedan od mojih muževa ili važnijih ljubavnika.

Iako mislim da ću sada, napokon, moći za tobom zaplakati, iako ti stavljam cvijeće na grob, i spasila sam te od smrti u šinteraju, i živjeli smo godinama jedno uz drugoga, i dobro sam se brinula za tebe .... molim te oprosti mi što te nisam, vrlo mi je radi toga žao, što te nisam – koliko god da sam se trudila - mogla ili znala voljeti.