veble_reklama
Fotografija prikazuje šokantni ambijent šinteraja
Fotografija prikazuje šokantni ambijent šinteraja

Akcija Spasimo pse iz šinteraja započela je u ljeto 1997. godine - slučajno. Ana Horvat (što je književni pseudonim dipl. pravnice Jasne Palčec) radila je s prof. dr. sci. Nikolom Viskovićem s Pravnoga fakulteta u Splitu na nacrtu prvoga Zakona o zaštiti životinja RH. U vrijeme kada je formulirano poglavlje nacrta koje govori o zaštiti napuštenih životinja za društvou u Večernjem listu izašla su dva članka "Gost" u hotelu za pse ubijen - pogreškom i "Šinteri" lani ubili 772 psa:

Potaknutu tim člancima Ana Horvat je otišla vidjeti šiteraj, tj, pse u kavezima koji su čekali na usmrćenje tada još roku od sedam dana od dana hvatanja. Vidjevši taj očaj pasa i uvjete u kojima su držani do smrti, a znajući kako ih ubijaju - Ana Horvat ih više nije mogla napustiti. Odlučila je spasiti im život na način da im unutar tih sedam dana prava na život putem medija nađe udomitelje. Istoga dana počela je nazivati redakcije novina, radija i telvizije i moliti ih da oglase pse i pišu o onome što je vidjela. Novinari su se odazvala i počeli pozivati udomitelje da odu u šinteraj i uzmu/spase pse, te pisati o užasima šinteraja (književno: živodernce, službenog naziva: Veterinarsko higijenski servis).

Nakon 12 godina volonterskoga rada članovi Druge prilike (njih stotinjak) - akcije Spasimo pse iz šinteraja od sigurne smrti spasili su 3.325 pasa. Uz pomoć svih hrvatskih medija (vidjeti rubriku MEDIJI), sponzora i humanu požrtvovnost više od tri tisuće udomitelja. I unatoč šikaniranja od strane zagrebačkih vlasti i, naravno, šintera.

Rezultati zagrebačke akcije SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA, osim obaviještavanja javnosti o pasjoj bijedi i očaju, govore i o dvije kategorije hrvatskih građana. O više od 3.000 bivših vlasnika pasa koji su ih izbacili na ulicu ili izgubili a nisu ih tražili, te o istom broju onih koji su tuđe napuštene pse prigrlili kao svoje samo zato da im spase život. Ta Akcija progovara i o zakonodavcu - Saboru odnosno državi koja Zakonom o zaštiti životinjasmrću sankcionira žrtve. Jer, napušteni je pas žrtva nemoralnog gazde. Onoga kojemu je pas bio odan braneći ga, čuvajući mu kuću ili mu je samo, s radošću i ljubavlju, bio dobro i veselo društvo. 

Spasimo pse iz hrvatskih šinteraja koji se, po novome, zovu skloništa! Budimo oni drugi, bolji ljudi. Budimo udomitelji pasa koje su napustili oni koji su ih othranili i samo ih nakratko voljeli. Akcija Spasimo pse iz šinteraja  nije nikad ostavljala u šinteraju na usmrćivanju ni jednoga psa (prema propisima bilo je to dopušteno najprije nakon sedam, pa pod pritiskom medija, nakon 30 i napokon nakon 60 dana od hvatanja). Sve neudomljene pse iz kaveza šinteraja preuzimala je na svoju skrb. Iz tog razloga trebali smo i trebamo stalnu novčanu pomoć građana za čuvanje i liječenje starih i bolesnih pasa koji se nalaze u našim domovima pretvorenim u čuvališta za pse. Stari, psihofizički hendikepirani i kronično bolesni psi teško se, češće se  nikada ne udome i nakon oporavka. Udruga DRUGA PRILIKA nema skloništa, a nema ni financijske, niti bilo kakave druge potpore Grada Zagreba.
Od travnja 2009. godine volenteri udruge ne mogu evidentirati (popisivati) pse u kavezima, niti ih fotografirati radi oglašavanja. Za to su, navodno, zaduženi neki od 20-ak zaposlenika tzv. Skloništa u Dumovcu.

ZATVARANJEM ŠINTERAJA ZAUSTAVLJENA JE

AKCIJA Spasimo pse iz šinteraja

Od travnja 2009. uhvaćeni napušteni i izgubljeni psi se više ne smještaju u kaveze šinteraja (živodernice, VHS-a tj. Veterinarsko-higijenskoga servisa)  na adresi I. Stara Peščenica 69 (iza Veterinarskoga fakulteta)*.

Prema odredbi čl. 19. gradske Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama ulovljeni psi-lutalice smještaju se, navodno, u zagrebački ZOOLOŠKI VRTna adresi  Maksimirski perivoj bb, telefon: 2302-198 i, navodno, u Sklonište za nezbrinute životinje grada Zagreba u Dumovcu, tel. 2008-354.
 
Doduše, za njihov smještaj u ZOOLOŠKOM VRTU nema ni objekta, niti kaveza, a gradski Azil u Dumovcu je, kažu na telefon zaposlenici, već od otvaranja, tj od 2000. godine stalno prepunjen i ne može preuzeti ni jednoga napuštenog psa. Smještajni kapacitet tog Skloništa je, navodno, 150 pasa. Tome treba dodati dopunu Zakona o zaštiti životinja RH* kojom se (članak 57. st. 4.), citiramo: Životinja iz skloništa koja se ne vrati vlasniku, a koju nije moguće dalje držati ili udomiti, može se nakon 60 dana usmrtiti.
Nakon desetak pokušaja gradskih vlasti da onemoguće akciju Spasimo pse iz šinteraja (vidjeti članke u rubrici MEDIJI kojima su novinari obranili nastavak akcije) - ovaj puta je zagrebačkom Poglavarstvu to, napokon, uspjelo.
Šinteri, koji se sada nazivaju hvatači (i zaposlenici su tzv. skloništa), love jednakim tempom kao i prije zatvaranja šinteraja (u Zagrebu uhvate više od 1000 pasa godišnje). Razlika je u tome što je akcija Spasimo pse iz šinteraja u 12 godina djelovanja sve uhvaćene pse ili udomila iz kaveza šinteraja ili izmjestila na čuvanje kako ne bi bili usmrćeni. Kako? Pogledajte u rubrici MEDIJI.
Tzv. skloništa, financiraju se od novca poreznih obveznika i, naravno,  zaposlenici tzv. skloništa tvrde da sve uhvaćene pse - zahvaljujući marljivom radu - udome!
Zaključak o tome što se događa s uhvaćenim "sklonjenim" psima-lutalicama možete donijeti sami. Osobito onim kategorijama koje se teško udomljavaju: starijima, bolesnima, psihofizički hendikepiranima, mješancima i ženkama.
*Dan prije zatavaranja šinteraja udruga Druga prilika - akcija Spasimo pse iz šinteraja izmjestila je iz kaveza šinteraja sve ondje zatečene pse, njih dvadesetak, kako u suprotnome ne bi bili usmrćeni. Oni neudomljeni još uvijek žive u stanovima i dvorištima članica udruge.
* Pročišćeni tekst ZAKONA O ZAŠTITI ŽIVOTINJA RH

Tomislav Jakić NISAM ZAVIJAO S VUKOVIMA
Plejada, Zagreb, 2010.

T. Jaki, naslovnica knjige
T. Jaki, poleina korica knjige
PODSUKNJA

button (4)

 

 

Željka Lovrenčić:
Životna bilanca
(prikaz romana objavljen u časopisu za književnost i kulturu RIJEČ, Brčko-distrikt, 2010. i KNJIŽEVNOJ RIJECI, Rijeka, 2010.)

ANA HORVAT Podsuknja , Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2007.

Ana Horvat je poznata kao uspješna pjesnikinja i velika ljubiteljica životinja. Njezine su pjesme tople i lako dopiru do srca zbog njihovog ispovjednog tona, te tečnosti i neposrednosti kojom u njima govori o svakodnevnom životu. U toj poeziji nema zagonetnih slika ni preteških metafora, ali baš činjenica da se u njima govori o običnim i svakodnevnim stvarima čini tu poeziju izuzetno zanimljivom i bliskom. Možda bismo kroz Baladu za mene i moje prijateljice ili Mojemu žutomu mačku mogli najbolje definirati ovu pravnicu koja čitav život piše poeziju služeći se pseudonimom Ana Horvat jer nije htjela da se u njezinoj (pomalo malograđanskoj) sredini sazna da se bavi nečim što prema nekim nepoznatim i nerazumljivim kriterijima “nije previše otmjeno". Zbog toga se morala skrivati i preko svojih je pjesama bježala u neki drugi svijet, daleko od dosadnih i svakodnevnih ženskih poslova. Svoju je raznolikost poput mnogih drugih u javnosti (ne daj bože uspješnih pripadnica ženskog roda) platila nemogućnošću napredovanja na svojemu radnom mjestu. Osobno to ne smatram tragedijom jer je postala vrsna i poznata pjesnikinja.

• Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. Kao što reče draga mi pjesnikinja i prijateljica: to moraš pročitati. I jesam, upoznavši Anu još više i potvrdivši iz knjige mnoge stvari koje već znam. Rekla je da takvu biografiju žene njezinih godina moraju napisati (dodajem, ako imaju o čemu pisati). Ana ima i ... odjednom je darovita pjesnikinja postala vješta prozaistkinja koja je osobno iskustvo pretvorila u zanimljivu fikciju i napravila životnu bilancu. Knjiga počinje od vremena njezinog djetinjstva kad je vježbala balet s poznatom balerinom Anom Roje, u njoj opisuje svoje roditelje, njihovu rastavu i kasnije partnere, svoju prvu, drugu i ostale velike i male ljubavi, ne libeći se pisanja o “zabranjenom voću", otvoreno i hrabro priznajući da u životu svake normalne žene postoji mogućnost posizanja u tuđe vrtove ma koliko to izazivalo sablazan okoline i gnušanje bračnih partnera. Ana bez zadrške piše o svoja dva bivša muža, kćerki, zetu, prijateljicama, poslu te o svojim najvećim životnim ljubavima - poeziji i životinjama.

Među prozna poglavlja pjesnikinja umeće 65 pjesama, a ona koja govore o životinjama odišu posebnom nježnošću prema njima, osobito prema psima i mačkama o kojima toliko brine. Dok je živjela u stanu u Livadićevoj ulici imala je dvanaestak mačaka i dva psa. Među mačkama se isticao (sada već pokojni ljepotan Buby), a „čuvali" su ih otmjeni Nanuk i poludivlji Najdek kojega je spasila iz šinteraja i koji ljudima nikada nije oprostio njihovu okrutnost. U Čučerju kamo se poslije preselila, mačke imaju svoje nastambe, a psi žive u kući s gazdaricom. Svi zajedno uživaju u velikom dvorištu i u vrtu.

U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca.

Vjerojatno će “veliki" humanisti koji se uglavnom brinu za sebe i ne za tuđu napuštenu djecu smatrati ludošću toliko zauzimanje za životinje, ali kad bi kod nas bilo više osoba poput Ane Horvat, sigurno bi bolje živjeli i ljudi, i životinje, i stabla jer u našem su društvu sve rjeđe ovako požrtvovne osobe.

Svoju borbu za spas mnogobrojnih životinja, prije svega pasa i mačaka, morala je opisati u ovoj knjizi kako bismo se zabavili, uživali u njoj, ali i razmislili o mnogo toga. Čestitam, Ana, napisala si jedinstvenu knjigu.

 

 

Nikada prije ni jedna civilna udruga/osoba nije, sustavno surađujući samo s medijima i građanima, spašavala od usmrćenja u šinteraju napuštene zagrebačke pse. Bez sredstava iz proračuna i bez podrške drugih udruga za zaštitu životinja u Zagrebu je to više od jednoga desetljeća činila samo pravnica i književnica Ana Horvat voditeljica AKCIJE "SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA" (i osnivačica i predsjednica udruge za zaštitu napuštenih životinja DRUGA PRILIKA) sa dvadesetak djevojaka i žena (spasivši od usmrćenja 3.325 napuštenih pasa koje su uhvatili šinteri).

Takvome volonterskome radu, koji je otpočeo 1996. godine, potporu svake vrste Ana Horvat je dobivala od građana i medija kao i od Centra za ženske studije koji ju je uključio u svoja istraživanja obuhvaćena u knjizi pod naslovom AKTIVISTKINJE, kako "opismeniti" teoriju, Zagreb, 2000.

Aktivitkinje
Aktivistkinje2
Aktvistkinje3

Pismo udomiteljice iz Siska

Evo javljam vam se opet, jer stalno imam potrebu iznova vam se zahvaljivati što ste našoj Belli spasili život. 5.8. bit će četiri godine kako je Bella kod nas. Četiri godine pune ljubavi, smijeha, a ponekad se malo i posvađamo ali to ne traje dugo. Bella upravo leži iza mene zamotana u dekicu, jer naime danas je kišan dan, a ona se onda ponaša kao da sjekire s neba padaju pa ju moramo nagovarat da uopće ide van ( tko zna koliko je naša mala Zvjerka kisnula i smrzavala se na ulici). Vikendom ju moj dragi vodi u duuugu šetnju uz Kupu gdje naganja vrane, kopa rupe ( u stalnoj i neprekinutoj potrazi za glodavcima), hoda po Kupi (neću reć kupa se jer nama šanse da se smoči više od trbuha), ponekad se uvalja u riblji leš nakon čega se vrate skrušeno doma jer ja pošizim. I tako vam mi provodimo dane, koji se pretvaraju u tjedne i dok kažeš keks prošlo je četiri godine. Eto još jednom da vam zahvalim i da ne strepite barem zbog jednog udomljenog psa, jer Bella ima i zdjelicu s vodom i hranom i dekicu za kišne dane, i puno ljubavi mi za nju i ona za nas.

Puno pozdrava iz Siska od Ines, Damira i Belle!

P.S. Šaljemo vam par slikica


Darko Beljan

 Večer poezije Ane Horvat

Draga gospodo
i još draže dame,
najbolje će biti da odmah
razjasnimo neke stvari. 

Ako ste večeras ovdje došli
radi poezije Ane Horvat,
moram vas razočarati,
na krivom ste mjestu.

Ovdje nećete naći ništa drugo
nego samo riječi.
Vrapce koji se žustro nadglasavaju.
Pingvine koji teturanjem ponizuju kljun. 

Stoga, ako vas doista zanima
poezija Ane Horvat,
vratite se na ulice, trgove i parkove
kojima ste prošli.
Njezina poezija u ovom trenutku
djeci veselo maše repom,
mokri uz neko stablo
i laje na bicikliste.

Njezina vas je poezija nježno
onjušila u prolazu.
Očešala se o vaš korak.
Vlažnim pogledom polizala srce.
I još i sad čuva kuću
u kojoj odavno ne živite. 

Uostalom, čemu večer poezije?
U svijetu u kojem pjesnici
žive psećim životom,
svaka pjesma ionako
zvuči kao lavež.

prosinac 2010. godine

PISMO ARGINE UDOMITELJICE

Poštovana gospođo Horvat i poštovani volonteri!

Nadavno sam opet pročitala Vašu pjesmu  "MOLITVA ZA SPAŠENE PSE" što me je navelo da Vam pošaljem ovaj mali album o Argi.

Već sam Vam mnogo puta, i privatno i mailom, zahvalila na svemu što ste učinili za nju i ostale pse, pa smatram da će slika reći više od riječi.

Imamo i mali video - u glavnim ulogama su Arga i njezin još jedan kratkotrajni cimer (izvrsna je domaćica!) kojega smo pronašle u šetnji i udomile kod dragih ljudi s kojima sam često u kontaktu.

Srdačan pozdrav

Ana & Arga

 

 

SVI NAŠI "najdeki" - psi koje smo spasili iz šinteraja

Ivana Bjelac

PRIČA O REI

ili 'Kako pokloniti život i steći odanog prijatelja'

Rea_1998Ovo nije izmišljena priča (nisam baš neka spisateljica), nego istina o našoj REI.  Početkom srpnja 1998. moj sin Marko i ja na obiteljskom sastanku smo zaključili  da oboje želimo psa i da bismo mi bili bolji životni suputnici nekoj životinji, nego oni koji ju, zbog odlaska na more, otjeraju na ulicu. Već sam u nekoliko navrata, gledajući na HTV-u emisiju  o kućnim ljubimcima, došla u napast da nazovem nekoga od tih ljudi koji se žele riješiti svog psa (kakvi su to ljudi ?!).No, budući da nikada nisam imala psa (mama je uvijek rekla: -Pas u kuću, ja odlazim!-), nisam bila sigurna da bih bila podobna prijateljica jednom psiću. I tako smo jednog petka otišli u zagrebački 'šinteraj'.

To se grozno mjesto službeno zove "Veterinarsko-higijenski servis", Stara Pešćenica 69 (iza Veterinarskog fakulteta).
Gospođa Ana Horvat, pjesnikinja, pravnica, a povrh svega ljubiteljica/štovateljica životinja i njeni suradnici, volonteri iz Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, svakog dana od ponedjeljka i petka od 9:00 na dalje, ispred šinteraja, dočekuju ljude, koji se odluče udomiti/posvojiti psa, provedu ih kroz šinteraj i kažu ponešto o svakom psu. Uprava šinteraja baš nije presretna zbog  te njezine djelatnosti (za njih je to čisti gubitak, a kako znate: 'money makes the world go 'round!),  no  i u Hrvatskoj je (konačno!) ojačala svijest o potrebi zaštite prirode/životinja, te ju  ipak ne mogu u tome spriječiti. Osim toga, jako je aktivna na TV i radijskim postajama, kao  i u tisku, pozivajući ljude na spašavanje tih jadnih, napuštenih stvorenja.
Odmah smo joj priznali da ne znamo skoro ništa o psima, ali da volimo sve životinje i da bismo željeli posvojiti/udomiti psa. Uvela nas je u prostoriju sa kavezima - u svakome je bio jedan pas. U kutu prvog kaveza drhturila je mlada, prestravljena, mršava, crna kujica s krasnim, pametnim očima. Odmah nam se svidjela, no bila je tako preplašena, da ju je gospođa Horvat morala izvući iz kaveza.

 

Pse u šinteraju drže neko vrijeme, a onda ih ubijaju.
Kako? 
Ne pitajte, no budite uvjereni da na ta jadna stvorenja ne
troše injekcije za uspavljivanje !
 
 
Kako je naš psić bio u šinteraju već sedmi dan, mi smo je zadnji čas spasili užasne smrti.
Kod nas u stanu bila je još neko vrijeme uplašena, ščućurena u kutu, no ubrzo je počela hodati i njuškati novu okolinu. Ona je mješanka ('čistokrvni hrvatski uličar' ili 'avlijaner' ) a, po mojoj laičkoj ocjeni, ima u rodu neke crne vučjake,  jer izgleda kao mali vuk, samo sa pitomim, toplim, očaravajučim pogledom.
Putem do kuće, Marko je predložio ime "Rea".
 
Rea_uplaseno
 

Tada smo živjeli u trosobnom stanu na 5-tom katu - bez lifta. Bojala sam se da će to biti problem za psa, no Rea je išla gore i dole po stepenicama bez muke. U početku se  bojala izaći na stubište,  jer ju ograda podsjeća na kavez u šinteraju. Kasnije  je već navikla i na to, ali po stubištu je oprezno gledala da li smo još uz nju.
Prošle su dvije i pol godine od kada smo posvojili Reu, (ili je ona (p)osvojila nas)  i čini mi se kao da smo uvijek bili zajedno.
Uredna je i besprijekorno čista.Obazriva je, nikada nas ne dira, ako vidi da još spavamo, mada jedva čeka da se probudimo i pomazimo ju.
Tako je umiljata, vesela, a istovremeno neprestano pazi na svaki naš korak. Unjenom se pogledu uvijek  odražava odanost, ljubav i zahvalnost (sigurna sam da zna da smo je spasili).
Nakon Ree, posvojili smo još četiri predivna stvorenja, no to će biti druga priča.

Ovo sam napisala u nadi/uvjerenju, da će se naći još ljudi koji će poželjeti spasiti nekog od ovih divnih životinja. Ako ste baš zapeli da imate čistokrvnog, rasnog psa, vjerujte da ni takvi nisu pošteđeni ljudskog nemara i  nebrige - ima u šinteraju i takvih.

 
Razmislite !

Možda sam Vas potaknula da nabavite kućnog ljubimca, a možda sam Vas uspjela uvjeriti kako ćete udomljavanjem napuštenog psa, steći prijatelja privrženijeg i vjernijeg od bilo kojeg psa sa rodovnikom (a sigurno odanijeg od nekih Vaših ljudskih prijatelja). Zato, ne oklijevajte!

On je Tvoj prijatelj, Tvoj partner, Tvoj branitelj, Tvoj pas.
Ti si njegov život, njegova ljubav, njegov vođa.
On će biti Tvoj, vjeran i iskren, do posljednjeg daha.
Budi dostojan njegove odanosti.

Ivana Bijelac:

Rea i naši ostali "najdeki"

 
Rea je ljetos navršila 12 godina. No i dalje se ponaša kao da joj je pet. Brza je, živahna (kao na federima).
Jedino smo primijetili da češće i tvrđe spava preko dana.

Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.

Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.
Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.
 
 Gandalf_1999_01Gandalf_1999_02
 

LUN

Tijekom godine dana nakon što smo posvojili Gandalfa, pronašli smo na ulicama Zagreba i izvukli iz šinteraja još nekoliko prekrasnih stvorenja i našli im novi dom kod dobrih ljudi.

Tada smo uočili prekrasnog velikog crno-bijelog husky-a. Lutao je po okolnim parkovima, ali vrlo često smo ga viđali da stoji uz cestu, kao da čeka bivše vlasnike da se vrate. No, nitko se nije vraćao, a on je bivao sve mršaviji.
 
LUN_05-2009
 
 
Jednog dana sam se vratila iz kupovine, a u stanu je bio taj husky, aristokratskog, ponosnog držanja, iako vidno slab i mršav. Marko ga je doveo kući jer je bilo očito da nitko ne će doći po njega, nitko ga nije "slučajno" napustio u našem kvartu.
I tako je ostao s nama, a nazvali smo ga Lun.
 
 
LUN-collage
 

Gandalf

Rea je ljetos navršila 12 godina. No i dalje se ponaša kao da joj je pet. Brza je, živahna (kao na federima).

Jedino smo primijetili da češće i opuštenije spava preko dana.

Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.

Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.

Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.
 
Gandalf_1999_02 (1)
 
Marko ga je doveo nakon što smo ga nekoliko dana promatrali . Bio je tako lijep da nismo vjerovali kako bi netko takvo stvorenje ostavio na ulici.
No, kad smo shvtili da je napušten i sam, odlučili smo ga uzeti. Ocijenili smo da ima oko godinu dana.
Gandalf se sprijateljio s Reom.
 
Ubrzo nakon što je došao k nama, vidjeli smo da se s Gandalfom nešto ružno događa. Malaksao je, nije mogao dugo stajati, imao je povišenu temperaturu.
Otišla sam s njim obližnjem veterinaru. Pregledao ga je i rekao da je stanje jako loše.
Gandalf je naime, dok je lutao sam, pokupio krpelje (koje mi nismo vidjeli) pa je dobio piroplazmozu.
No, istovremeno, jer ga ljudi kod kojih je bio ranije nisu cijepili kao bebu, zarazio se  šteničakom.
Stanje mu je bilo sve lošije i svaki dan sam ga vodila u veterinarsku ambulantu na injekcije. Do ambulante smo pješačili oko 1 km, jer ja ne vozim, a i nismo imali auto ni novaca za taksi (a taksisti baš i nisu voljnio voziti pse!) Gandalf je jedva hodao, a ja ga nisam mogla nositi, jer je bio velik, težak oko 30 kila.
Nakon 2 tjedna muke, injekcija i tableta, stanje se počelo poboljšavati. Gandalf je ozdravio! Jedini trag od tih boleština bio mu je hrapav vrh njuške, uvijek suh.
 
Gandalf nas je obožavao. Ležao je u predsoblju, kod ulaznih vrata, kako bi bio siguran da nećemo nikamo otići bez njega.
Rea ga je (prava poduzetna cura) naučila da ju gricka oko ušiju i po glavi i uživala je. Kad bi se Gandalf usudio prestati, pljusnula ga je capom i on bi poslušno nastavio.
 
---------------------------------------------------

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *