Ana Horvat i Sanja Poljak, OTV, 1996. kao gošće Željka Krznarića u emisiji u kojoj se razgovara i recitiraju pjesme o životinjama.

Na zatvaranju izložbe SVE NAŠE ŽIVOTINJE 6. svibnja 2017. Ana Horvat čita četiri animalističke pjesme iz svoje zbirke ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA.

Životno djelo

Životno djelo:
Druga prilika psima

spašava ljude.

(Darko Beljan)

 

Dirljiva pjesma rastužila susjedstvo: "Udomio sam danas vašeg psa"

INDEX.hr, 3. 4. 2014.

Piše: R.I.

25496b2e-b978-4c77-809e-f0714e40e0e4

Na FACEBOOK stranicama udruga za zaštitu životinja susjedne nam Srbije dijeli se dirljiva pjesma nepoznatog autora koji je udomio psa kojega su prošli vlasnici odbacili. Stariji pas toliko je nadahnuo novoga vlasnika da je napisao pjesmu. Nadamo se da će ovo umjetničko djelo doprijeti do ušiju onih koji su napustili ili namjeravaju napustiti svoga ljubimca.

 

Udomio sam danas vašeg psa...

Udomio sam danas vašeg psa...
Kojeg ste odbacili,
sa kojim ste proveli deset godina
i više ga niste hteli pored sebe.
Udomio sam danas vašeg psa…
Znate li da je izgubio na kilaži?
Znate li da je uplašen i depresivan
I čini se kao da je izgubio veru?
Udomio sam danas vašeg psa...
Imao je buve i blagu prehladu;
Pretpostavljam da vas nije briga u kakvom je stanju...
Napustili ste ga, rečeno mi je.
Udomio sam danas vašeg psa...
Jeste li dobili dete ili se selili?
Jeste odjednom postali alergični,
ili NIJE bilo razloga da ne ostane?
Udomio sam danas vašeg psa...
Ne igra se puno, niti jede;
Mora da je jako tužan iznutra i
trebaće vremena da povrati poverenje.
Udomio sam danas vašeg psa...
I ovde će i ostati.
Pronašao je svoj dom ZAUVEK,
I topao krevet u kojem će ležati.
Udomio sam danas vašeg psa...
I daću mu sve što bude potrebno...
Strpljenje, ljubav i sigurnost,
Da zaboravi vaše sebično delo...


Nepoznati autor

veble_reklama

Danijela Matijević Krvajica

LUCKY 

Moja lutalica, skitnica,
moj mali izopćenik odbačeni
od neljudi, od monstruma.
Veterinarka me u čudu pogleda,
u očima joj pročitah:
„ Zar ćete udomiti tog probisvijeta,
pa dvije godine nije ni protiv bjesnila cijepljen,
zar se ne bojite, tko zna...? „
Rekoh joj da će od danas biti sretan
i zato ime neka mu ostane,
pa zar je prestar ako ima skoro šest ljeta,
proživjet će ostatak života kod mene. 

I da, ja se samo bijesnih ljudi bojim.

LUTALICA 

Kasna, turobna jesen...
mraz po travi se prosipa,
još jedan napušten anđeo luta.
Ljudi ga marškaju, tjeraju...
on bezglavo baulja
oči mu mole koricu starog kruha
i gutljaj prljave vode,
a gamad ljudska kaže:
„ Pusti ga, to je lutalica! “

SRAM

U zadnje vrijeme strah me zatvoriti oči jer...
proganjaju me sjene, beživotna tijela -
gladni, izmučeni, odbačeni...
a ipak vjerni psi.
Proganjaju me njihovi laveži i bespomoćno zavijanje
satkano od boli, tuge i nemoći...
pokušavam im pomoći, koliko god mogu
rastrgana na sve strane
ponekad poželim predati se vukovima
neka me pojedu
neka ništa od mene ne ostane...
Sramim se što sam čovjek,
u ime drugih.
Ti drugi nemaju srama,
ti drugi mole se Bogu.

MOJA SVJETLOST

Ujutro, kad ustati ne mogu od
križobolje i kostobolje,
pojavi se moj Lucky
i odmah skočim i dobre sam volje.

Kada pomislim kako život smisao nema
i kako sve zajedno u nepovrat odlazi,
moj Lucky novu mi igru sprema,
legne kraj mene pa se mazi.

I kako odoliti tom divnom biću
koje me svakim danom iznova razveseli
i kako o Luckyju ne napisati priču
kad je on razlog što me od neba – dijeli. 

I svaku večer laku noć mu poželim
i već pred zoru jedva čekam da me probudi,
veće bogatstvo nisam mogla da zaželim,
on je sve moje: i radost, i svjetlost, i nada
i onda kad mislim da sve tone i propada.

SREĆA

dobrotom odiše zrak
zahvalnost
oholost guši,
predrasude briše
sreća istjeruje
mrak

to sreća moja je tu,
pored mene

moj pas

UBIJEN ŽIVOT

Čujem...
Na proplanku
obrušava se
zov košute
plahe
Urlikom
uho mi propara
Vidim
iz šipražja
glava jelena
ranjenog
leži
nemoćna
otežala
Sa zemljom se sljubljuje
vječno
Mislim
Tko si to uze za pravo
da rastavi dva života
jednu sudbinu
Preklinjem vas
Nikada ne uzimajte
živote

KAKO MOJ PAS SANJA

Jeca isprekidano, glasno
poput djeteta kažnjenog,
nožicama trza nekontrolirano
k'o lane u zamku upalo. 

Tako moj pas sanja.

Meškolji se nelagodno
makar očiju zatvorenih,
životu surovom predan bijaše
bez nade u spas.
Tako moj pas sanja.

Mučitelji njegovi
vraćaju se stalno na mjesto zločina,
njihove batine još ga bole
na starome tijelu.
Tako moj pas sanja.

Otjeran s kućnoga praga
poput siromaha
ili odbjegao zbog straha,
rekao bi mi – samo da može.
Tako moj pas sanja.

Čekam spokoj
u njegovom snu,
čekam potpuno mirno disanje,
on zna da je voljen od mene...
izbrisati mu sjećanje do kraja moram
da poput anđela smireno sanja.
Tako moj pas sad već pomalo spava.

UGRIZ

leđa mi okrenuše
srce izlomiše
pakost ili
zloća
ili oboje
neka se slade
ionako mi ne znače
Lucky mi uvijek
svoj pogled poklanja
srce mi cijelo daje
ugrize ne poznaje

osim ljudskih
na svojoj
duši

Neobjavljene priče - memoarski zapisi Ane Horvat na temu životinja iz prozne zbirke LOVORVIŠNJA:

 
button (3)
Sve što je rekla Mishka najčišća je, izvorna ljubavna poezija
cucerski-haiku-mala
cucerski-haiku-mala2

Izašla je iz tiska nova knjiga, ovaj puta haiku poezije, Ane Horvat pod naslovom ČUČERSKI HAIKU ZA EMILY (144 pjesme).

Emily Dickinson (1830. - 1886.) je Anina omiljena američka pjesnikinja koja je život provela sama na osami pišući, između ostaloga, o biljkama i životinjama.
ČUČERSKI HAIKU ZA EMILY tiskala je u ožujku 2013. Naklada Đuretić iz Zagreba.

Izbor od 30-ak haiku pjesama koje su nadahnute životinjama:

 

U boji lana
plave se krajolici
od oka mog psa
(In memoriam Azuru)

Stari kos jede
posljednje krijesnice
prije svitanja

Napušteni pas
brani udomitelja
od bivšeg gazde

Zaklani janjci
krvlju pojašanjavaju
dobri duh Božića

Kupnja rasnoga
štenca ili mačića
smrt je mješanca

Na ušnoj resi
začuđen se smiješi
mrav u jantaru

Tusti daždevnjak -
link od dinosaura
do mog dvorišta

U dabrovini
veterinarka zbori
o liječenju

Pas vezan lancem
bolno pokušava
ples s leptirom

Prolazak zmije
pokošenim travnjakom
ispisuje SOS

Nisko nad morem
kad lastavica leti
čeka poljubac

Staru jabuku
sve poletnije jede
mladi crv smrti

Puh u krovištu
noću jede lješnjake
za moju tortu

Leptir na čelu
začuđen i prelijep
čita mi misli

U psećem oku
sva je mudrost svemira
i jad planeta

Voluharice
pojedoše posvetu
u dragoj knjizi

Ranjeni golub
umire utješeno
na mojem dlanu

Gatalinčica -
pobjegla je u bršljan
nije gatala

Bubica mara
zove iz djeteline
božjeg voleka

Plavoglavi se
gušter sunča uz mene -
susprežem dah

Nalik na biser
pauk se umirući
njiše na niti

Mreža pauka
ljepotom mami kukce
u svilenu smrt

Kratak je prečac
od ljubavi do novca
za životinje

Lipa u lipnju
pčelama zatrebala
za medanicu

Lisičin repić
za puder i lepezu
treba tek ruku

Gluha i slijepa
magla namami ptiće
na pjev i let

Šum prazne školjke
poput valova mora
moj je zavičaj

Kad bi se moglo
umrijeti u sedefu
petrovog uha

Mudri bumbari
obljubljuju rajčicu
dok je još cvijet

Izlog mesnice
dvije svinjske polovice
drže se za ruke

Pet haiku pjesama prevedenih na englesti uvrštene su u animalističku anologiju Roberta Epsteina pod naslovom ANIMAL RIGHTS ANTHOLOGY

 tied to a chain                                          (Pas vezan lancem
the dog painfully tries                              bolno pokušava
to dance with a butterfly                          ples s leptirom)
 
  
in my palm –                                              (Ranjeni golub
a wounded pigeon                                     umire utješeno
dies comforted                                           na mojem dlanu)
 
  
Two halves of the pig                                 (Izlog mesnice
hanging in the butcher shop                      dvije svinjske polovice
reaching to each other                               drže se za ruke)
 
  
in the dog’s eye –                                      (U psećem oku
the wisdom of the universe                        sva je mudrost svemira
the sorrow of the planet                             i jad planeta)
 
 
SOS . . .                                                     (Prolazak zmije
the passage of a snake                             pokošenim travnjakom
across the lawn                                          ispisuje SOS)
pismoprice1
pismoprice2

PISMOPRIČE (Zagreb, 2012. Društvo hrvatskih književnika)

..., njih trideset, su i pisma i priče. Pisma su biljke mesožderke, a priče su u njihove lončiće upali kukci. Ja to tako vidim: pisanje kao probavljanje! A vi si mislite što god hoćete!

Iako to nije istina, zamišljam da su pismopriče pisane olovkom na papiru. Onom, koja se kad je zatupljena šilji šiljilom. Žućkasti papir po kojemu olovka škripucka miriše na spljoštena, mrtva stabla izrezana u obliku četverokuta i uvezana starinskom špagom u bilježnicu s tvrdim, ofucanim kartonskim koricama.
 
Pisma s pričama su koja nisam imala hrabrosti napisati ljudima, pojavama i događajima iz kojekakvih razloga. Nešto za što, za vremena, nisam imala vremena ili nisam znala ili stigla (imala petlje) ili mogla zbog njihove i vlastite užarenosti ili preklimavog trajanja reći, a muči me jer mi je bilo i još mi je uvijek važno i živo. I vraća mi se k jastuku nenapisano, uzbrdo, osobito zimi u noćima punog mjeseca.
 
Pismopriče su, dakle, velikim dijelom plod mojega kukavičluka, lijenosti i, ujedno, mentalne higijene. I, istini za volju, nekako ih nisam ih uspjela strpati/ugurati u modlice pjesama! A niti izgovoriti. Suočiti se s nekim/nečim i reći mu to-nešto u lice i tako razriješiti, makar najdobronamjernije i nježno, mnogo je teže nego iz tople skrovitosti radne sobice u potkrovlju, nakon mnogo vremena, pisati pisma koja su dobila prezime - priče


Što se životinja tiče i o njima sam morala još pisati pa im tako napisah pismopriče: STRAH PRED PRAZNINOMGINEKOLOG i GODINA LEPTIRA, a u pismopriči SVAŠTARA poglavlja: Micica, "Zaštita" životinja i Blažena među divljim životinjama. Životinje se spominju se i u mnogim drugim pismopričama.
pismoprice promocija1
pismoprice promocija2
pismoprice promocija3

Slika 1: Predstavljanje PISMOPRIČA u Društvu hrvatskih književnika 17. listopada 2012., s lijeva na desno: Ivica Matičević, urednik, Boris Perić, književni kritičar, Ana Horvat, pismopričaćica  i Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK.
Slika 2: 17.10. 2012. Ana Horvat na predstavljanju zbirke priča PISMOPRIČE u Društvu hrvatskih književnika.
Slika 3: Predstavljanje PISMOPRIČA u Društvu hrvatskih književnika 17. listopada 2012., s lijeva na desno: Urša Raukar, dramska umjetnica (interpretirala je pismopriču Ginekolog i ulomak iz Svaštare - Prisiljeno zelje), Ivica Matičević, urednik, Boris Perić, književni kritičar, Ana Horvat Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK.

Ana Horvat: STRAH PRED PRAZNINOM, pismopriča (jedna između 30-tak različitih tematika) koja govori o sudbini zaštitarki životinja i gradskih napuštenih životinja koje su pokušale spasiti. 
(kliknuti za više)

ANIMALISTIČKA POEZIJA
POSJETITELJA STRANICE

 

Roko Dobra

 

DA NAM SE PJESMA NE URUŠI
               Ani Horvat, pjesnikinji i zaštitnici pásā

Kojemu duša pod nebom ne blista
kad joj se kikot od uha do uha
razvuče, plamteć' ushitima duha –
jer se, gle! knjiga sa užitkom lìsta?

Tko li pod nebom snažnije, odista,
od nje pse voli sve dok je noć gluha
kadra zavarat, kao skot bez sluha:
tek laju, glupi … Al' zna ljubav čista

u njenu srcu, mada je vrijeme
grubo i sl'jepo. Čak i snove ruši.
Stog će joj oprez tupe i nijeme

znat preduhitrit čim nazre peraju
iznad da nam se pjesma ne uruši –
zulumom onih, vaj, u šinteraju!

Zadar, siječanj, 2016.

 

 

 

POZIV 

Ako pišete poeziju o životinjama (nadahnutu životinjama) - pošaljite je na e-mail adresu: 

anahorvat16@gmail.com
 

Rado ćemo vaše animalističke pjesme objaviti u rubrici POEZIJE i na taj način 
pridonijeti razvijanju osjećajnosti (ljubavi) za životinje i njihove patnje.

Prvi pjesnik kojega predstavljamo s još neobjavljenom haiku pjesmom je 


Darko Beljan

Tronogo štene
mi izgubljenom šapom
pritišće srce.



PJESNIK I MJESEC
 (a o psu da se i ne govori)
 
1) Pjesnikova sonata
 
Ovaj pas, što sat već cio
glasom dere kožu noći,
u par bi strofa lavež zbio
moje da mu dadem moći.
 
A i Mjesec blijeda lica...
Sjetnu sipa mjesečinu,
k’o iz nekog svog kaprica,
baš u oči psećem sinu!
 
Dok smrtnici snom se bave,
blaženi bez mojeg dara,
mene pas i Mjesec gnjave.
Zar ne vide? Tu se stvara!
 
 
2) Mjesečeva sonata
 
Pjesnik taj što mene krivi
dok o sjeti perom bunca,
ne zna, jadan, čemu živi.
Mjesečina čin je Sunca!
 
Osim toga, pseto tuli
jer se boji gorih psina.
Njuši vjetar. Uši ćuli.
Da bar može put visina...
 
Trpio je čuda razna.
Stvarno gadnih gazda ima.
Najgora je ipak kazna
sužnjem biti lancu rima.

 BORBEN VLADOVIĆ


SAMILOST

Iz samilosti ubit ćemo toga psa
Izašli su iz sela i stali pred liticu
Nitko nije mogao pucati
Pas je dobro poznavao pušku
koliko je puta do nje ispustio mrtvu šljuku
Lovac nije mogao podignuti oružje
težilo je kao mučna ispovijed
Oči životinje tražile su čovjekove oči
Svi s te uzvisine skrenuli su pogled prema pučini
ukazao se brod kao priviđenje
ima li posada kakvog lovačkog ljubimca
je li samilost hodača po vodi manja
od one hodača po kopnu?
Mrtvac se s palube položi u more
je li svejedno tko te ubije i kako te isprati?
Odjeknuo je hitac, ne znaju od koga
Iz pseće njuške prema obzoru
odlepršala je uginula šljuka


studeni 2014. g.


 

PSEĆI INFARKT

Lajao je i lajao na stubištu
nitko nije otvarao vrata
Grebao je po mentalnim bravama
samo su još jedanput okrenuli ključ
zatvorivši ušnu školjku kao da su pod morem
Ako sam pas nisam njuškalo
nikome neću reći o vašim nevjernim zagrljajima
o vašim milovanjima kad se oštre očnjaci
Boli me grud na koju me stišćete
zatajit će mi srce od vaše samozatajnosti
Pozovite moje drage neprijatelje da me spase
a oni su na krovu i nerado mašu repom
svojim ljubiteljima dok im blješte oči
pune osobnosti i samostalnosti od toplog dimnjaka
Hranili su me ostacima svoga strpljenja
i slaninom osušenom na vjetru uredskih vrata
Srce mi je oslabilo zato teško dišem
još ću moći nekoliko puta zalajati himnu privrženosti
a onda zbogom gazdo trulih jetara
koristilo bi ti da sam te ugrizao
dok si još bio pošten pas sa čovječjim razumom


studeni 2014. g.


 Maja Gjerek


MAČKA U SKOKU

Ona je membrana
Divlje nježnosti,
Sa srcem u njušci,

Repom razdvaja
Vrijeme i vječnost,
A kontinente
Nosi na šapama

Sfinga je tek
Njena daleka sjena

Dok skače,

U spokoj
Skrivenog dvorišta

I prede,
Šifriranu uspavanku
Za toplu ruku
Sunca na leđima

 Mladen Medar
 

 
POVRATAK

Sudbinom zasužnjene, ove rode
vječitim povratkom na isto mjesto,
sudbom ptice
(k'o i lastavice!)
dokaz da su žive, da još traju

sve dok se uvijek i u isto vrijeme
- dok ih čežnje k nama vode -
vraćaju svom zavičaju,
na krilima noseć' svoje ptičje breme...

Klepećuć kljunovima zvukom kastanjeta
čekaju da im se nebo smiluje,
pa da ih opet kao tamo
otkud su se vratile
i gdje su za povratkom snatrile,

sunčeva zraka nježno miluje!

 

NAKON DUGOG LETA, PUTOVANJA

Tamo, na kandelabru, i ovoga proljeća
dvije rode u svom davno sagrađenom gnijezdu,
domu kojemu se uvijek nanovo,
godinama vraćaju nakon duga putovanja

kao starom, vječnom vjernom drugu
strpljivo i postojano, pogurene
i prisno stisnute jedna uz drugu
(misleći na ono sunce odakle su došle)

trpe pljusak u tom gnijezdu
dijeleći istu sudbinu
ne baš beskućnika
ali ipak bez krova nad glavom

satima strpljivo čekaju da im
nebo bude sklono
i zaustavi to obrušavanje kapi
koje život znače

Nisu li se prerano,
umorne od dugog leta,
vratile svom domu

mislima na ono sunce odakle su došle...

 

ČITAV SVIJET NA DLANU

Naletih na njega u zatvorenom,
u prostoru gdje mu nije mjesto,
penjući se stubama na treći kat.
U agoniji trzao je krilima na tlu,
na izdisaju.
Zaustavih se, uzeh ga u ruku,
stavih ga na dlan i...

Držah u tom trenu
čitav svijet na dlanu,
mali svijet jednoga leptira,
sva njegova prozračna prostranstva,
blistava, rosna, sunčana jutra,
sve livade travke i cvijeće,
bezbrižan mali svijet
velikog, šarenog leptira,
svijet koji je tamnio, koji se gasio...

Ne leteći više, izdahnuo je ipak
u visinama
negdje na trećem katu
u jednom drugom,
njemu nepoznatom svijetu

Na mom dlanu, kao na cvijetu.


Roko Dobra


PA MAKAR SVIJET …
Ani Horvat

Što li pod nebom zanosnije blista
od njena lica u očima duha
kad se pjev desi svečanoga ruha
il' kad se knjiga sa užitkom l?sta?


Tko li pod nebom snažnije, odista,
od nje pse voli dokle je noć gluha,
i dok im lavež krik bje gladnih kruha;
sve stigne ljubav – istinska i čista.


Uvijek je s vjerom, mada joj vrijeme,
grubo i slijepo, snove zbilje ruši;
zato će cvijećem posijano sjeme


uresit jutra, uz morske joj teme
i diljem svete Lijepe nam u duši,
pa makar svijet tresnuo na tjeme!

(Zadar, 23. veljače 2014.)


 

Tomislav Maretić

NAŠI LJUBIMCI

Naši ljubimci psi,
odavno mrtvi
laju veselo u našem sjećanju,
pozdravljaju nas
iz samog srca naše mladosti.

Bezazleni anđeli
što čekaju svoje gospodare
i prijatelje
s druge strane
velike bjeguće nepronične Rijeke
i njezinih uskovitlanih valova.

Prijatelji našeg djetinjstva
što su pjevali s nama
uz gitare i usnu harmoniku
ostaju u tapeciranom limbu,
mašu repovima
i radosno nas čekaju
u predvorju velike Palače susreta.

Gle, kako nam oni prvi trče ususret
da nas razvesele i ohrabre
na strmoj uskoj stazi
u Nepoznato!

 

Ivica Smolec

ONA JE MAČKA, JA SAM LUTALICA

Prela je i svijala tijelo uz moje noge,
nježnim je gestama pokazivala da me ljubi.
Čuvao sam ju žešće nego svoj život,
mnoge su krvoloke otjerali moji zubi.

Davao sam joj sve što sam imao,
ponekad sam za nju krenuo i krasti.
U krilo sam joj stavljao svoje snove
i poneki biser, između suza
od kajanja i strasti.

- - -

Takva je sreća za pse s pedigreom,
raj nije za napuštenog mješanca.
Moja je draga rođena za raskoš i svilu
i buldoga nekog pregršt dragulja
bliješti joj sada na vratu i u krilu.

A ja sam tamo gdje mi je mjesto,
šinteri su me, krvavog, stavili u kavez.
Znam, moja draga neće više
kraj mene sjesti i presti,
nikad više neću se zbog nje tući...

Pseći bog ne sklapa sa mnom savez.
Kad prođe trideset dana,
u pakao za lutalice ću ući.

*****

pjevam na vrhu breze
glasan sam k’o crkvena zvona
ne pjevam ja bez veze
želim da me čuje ona

danima me već gleda
i leti blizu mene
na granu do mene sjeda
i pjesma mi sama krene

ja nisam profesionalac
improviziram repertoar svoj
na estradi sam marginalac
jer pjevam samo njoj

pjevati za lovu i nije neki štos
ja pjevam jer sam zaljubljen
ja sam - crni kos

 

PAS LUTALICA

Podvijen rep i bjeloočnica plaha,
zaobilazi te u širokom luku.
Izbačeni očnjaci – samo zbog straha,
iako bi ti rado liznuo ruku.

Bez ikoga svoga, osuđen da luta,
bez nade je ostao, uplašen i sam.
Do kraja suđenog, trnovitog puta
u očima bademastim zgašen je plam.

K'o sjena se šulja prljavi, tihi lik
a kada mu otkažu zglobovi stari,
prokletnik što se ne usudi pustit' krik
klipsat će predgrađem po žezi i jari.

Jednom će ga zateći mećava ljuta
i skončat će negdje u grmlju kraj puta.

 

ČUPKO, JA i LIMUNADA

Jednom davno, u kafiću u gradu,
moj pas i ja pili smo limunadu.

Čupko je bio mlad, skoro štene,
čak puno mlađi od mene.

Ja sam nosio kratke hlače
a on, zamislite, niti gaće!

Tad još baš nisam gledao cure,
činilo mi se da se dure.

Uživao sam u limunadi
i krišom gledao što Čupko radi.

U jednom trenutku, jezivom, strašnom,
vidim, repom maše kujici s mašnom.

Naravno, durila se, podigla nos,
isplazila jezik, jaki štos!

A curica s kojom je bila mlada dama
u prolazu podigla nos i sama.

K'o da nas se to ništa ne tiče,
Čupko i ja smo nastavili srkati piće.

---

Od tada je prošlo ohoho ljeta,
ta curica Lana je postala teta.

Čupko i Maša su skupa u dobru i zlu,
kad vidiš njega i ona je tu.

Ne znam kako vaše žene
al' moja Lana se ne duri na mene!

Sad zajedno živimo u ovom gradu
i često odemo na limunadu.

Društvo nam prave dva psića lijepa,
dvije sretne njuškice i dva repa.

 

MOJA ŠAŠAVA MAČKA

(Pjesma o Shakiri)

Moja je mačka čudno stvorenje,
gotovo cijeli dan ona spava
a kad se smrači i vrijeme je za leći,
od njezine jurnjave zaboli glava.

Igra se po sobi da lovi miša
a miša nikad vidjela nije.
U nuždi ščepa nečiju nogu
a zatim se u prvu ladicu skrije.

A tek kad glumi da je ptica
pa leti s ormara na krevet!
Baš ju briga što mogla bi pasti
jer ima života devet.

Kad digne rep i pogrbi leđa,
polako priđe na vrhovima šapa,
to znak je da ju maziti treba,
od nježnosti se sva rastapa.

Od milja ju zovem mačketinom
iako je prilično sitna.
Ma, volim ja tu šašavicu,
veličina nije bitna!

 

PJESMA O BAJCI O PSIĆU KRALJU

Ako te zanima, ispričat ću ti bajku,
jednu čudnu bajku o napuštenom psiću
koji se, ponekad, pretvarao u kralja.
A možda si već čula tu priču?!

Ni sam nije znao da on to može,
bio je to psić mršav i preplašen.
Ali, kad bi skoro već umro od gladi
tom svojom moći bio bi spašen.

Tamo gdje je cvilio taj četveronožac
najednom bi se stvorio pravi kralj s krunom,
nasmiješenog lica, s debelim trbuhom,
s vrećom hrane, poslastica punom.

I svoj bi djeci, šećući ulicom,
iz vreće davao čokolade i kolače.
Dosta bi, pritom, i sam pojeo
al' nahranio bi i napušteno mače.

A čim bi podijelio sve što je imao,
nestalo bi debeljka i njegove krune.
Kao da tu nikada nije ni bilo
dobroga kralja i vreće pune.

Na tom bi mjestu vidjela psića
kako kraj prazne vreće stoji.
Napuštenog psića što plače za mamom,
što tužno cvili jer svega se boji.

 

KAD DOĐE ČAS

Dugo se nismo vidjeli!
Olinjao si od prošli put,
prljav si i mršav
i čini mi se da već teško hodaš.
Tugu u očima ne može prikriti
ni iskrica sreće što se opet vidimo.
Znam,
drugim putovima lutamo,
moja smetlišta nisu tvoja smetlišta.
Neću te gnjaviti svojim problemima
jer poznajem tvoje.
Podijelimo sendvič.
Uzmi, bez ustručavanja,
ovo malo što ti nudim,
trenutno sam bolje sreće.
Znam što znači biti gladan,
otjeran, napušten, sam, proklet.
Nama, koje svi tjeraju od sebe,
praznik je dan kad sretnemo rod svoj.
Ne plači, brate!
Ne varaj me svojim očima bez suza.
I moje su uvijek suhe
bilo da plačem od sreće ili tuge.
Sudbina me, kao i tebe, tjera
da puzim svojim putom,
otjeran, napušten, sam, proklet.
Ali, kad dođe čas,
bit ćemo stalno zajedno,
jurcat ćemo mekanom livadom,
lijepi, mladi, zdravi,
ljubit ćemo najljepše cure.
Nikad više nećemo doživjeti glad,
udarce, poniženja ni prezir.
I nećemo više šutjeti,
naš će se lavež oriti bez straha
od okrutnih šintera
i drugih grabežljivaca.
Jedina briga bit će nam smišljanje
novih nestašluka i igara,
iz ljubavi, zbog sreće,
u prijateljstvu.
Kad dođe čas.

 

LARA

Kad pozvonim na dvorišnim vratima
u Đakovačkoj jedan,
ona se teško diže na sve četiri
i laje na mene.
To drago Božje stvorenje
svim svojim snagama čuva dom.

Zaviđam ti, stara damo!
Tvoj dugi pseći život
okružen je ljubavlju
i prijateljima.
Kad bih barem ja
u starosti i nemoći
imao takvu ljubav i pažnju!

Da umrem
među onima koji me vole,
do zadnjeg bih daha lajao
i tjerao neznance s praga.

I zadnji moj lavež
bio bi lavež sreće!


Iako u predstavi Puto umire, Pređin ljubimac je itekako živ
24 SATA, 9. 10. 2013.

Jest da je sad već stari djed. Ima 18 godina, ali još šeće Dubrovnikom, kaže sestra pokojnog glumca, Zorica Vušović, koja brine o psu otkako je Pređa preminuo

Piše: Paula Bobanović , Andrej Kreutz

Pas Puto je jedva preživio Pređin odlazak
Pas Puto je jedva preživio Pređin odlazak

“Zahvalan sam Pređinim kolegama što su nas se sjetili u predstavi ‘Njuške’. Čuo sam da je moja priča ganula mnoge u publici, ali za razliku od mojeg lika koji u predstavi umire, ja sam još živ.
S poštovanjem, Puto.”

Poruku Vušovićeva ljubimca Puta poslala nam je glumčeva sestra Zorica koja se o njemu brine otkako je Predrag Vušović Pređa umro.

- Jest da je sad već stari djed. Ima 18 godina, ali još šeće Dubrovnikom - kaže Zorica Vušović. Dodala je kako su bili uvjereni da će pas poslije rastanka s voljenim gospodarom umrijeti od tuge.

- Jedva je preživio Pređin odlazak. Ništa nije htio jesti i još je mjesecima sam obilazio kafiće na Lapadu u koje je odlazio s Predragom. Satima bi sjedio pred ulazom čekajući svojega gazdu. Svaki put bi nas nazvali iz drugog kafića i javili nam da dođemo po njega. Nasreću, ipak se uspio smiriti, a danas redovito zajedno gledamo televiziju - kaže Zorica.

Puta je čuvala kad bi joj brat bio na kazališnim turnejama ili kad bi snimao filmove jer se nije mogao brinuti o njemu.

Udruga Druga prilika zahvaljuje i posthumno Predragu Vušoviću što se odazivao i volonterski recitirao animalističku poeziju na manifestacijama vezanim na zaštitu životinja (uvijek u pratnji Puta, mješanca-bivšega lutalice, kojega je udomio).

...............................................................................................................................................................................................................................
Zahvaljujemo pokojnoj dramskoj umjetnici SEMKI SOKOLOVIĆ BERTOK (koja je voljela mačke) i s radošću, bez honorara, interpretirala poeziju posvećenu životinjama na zoozaštitarskim manifestacijama udruge Druga prilika.
................................................................................................................................................................................................................................

Semka Sokolović Bertok
Semka Sokolović Bertok
macici

Dramska umjetnica Semka Sokolović Bertok voljela je mačke.

Festival Cest is d'best, 2006., Semka Sokolović Betok i Predrag Vušović sa psom Putom (koji je lajao!) recitiraju animalističku poeziju Višnje Stahuljak i Ane Horvat.

Festival Cest is d'best, 2006., Semka Sokolović Betok i Predrag Vušović sa psom Putom (koji je lajao!) recitiraju animalističku poeziju Višnje Stahuljak i Ane Horvat.

 

Broj 472, 5. travnja 2012
Broj 472, 5. travnja 2012

Književnost

 

ANTOLOGIJA HRVATSKIH PJESAMA POSVEĆENIH ŽIVOTINJAMA

Giotto, Sv. Franjo propovijeda pticama
Giotto, Sv. Franjo propovijeda pticama

Veliki doprinos kulturnoj zoologiji

Lada Žigo

U vrlo opsežnoj antologiji Subića Ana Horvat okupila je sva lepetanja, cvrkute i šuljanja u hrvatskom pjesništvu od Marulića i Zoranića do Kranjčevića, Slamniga i Baloga, oblikujući simfoniju prirode i stihova što ustoličuje hrvatsku pjesničku zoologiju

Kada je Nikola Visković 1996. objavio znamenitu knjigu Životinja i čovjek (u izdanju splitskoga Književnog kruga), samim je naslovom zaprkosio antropocentričkom odnosu prema prirodi te životinju, to biće, koje je odvajkada čovjeku bilo puki izvor odjeće, hrane i sirovina, stavio je kao subiće baš na prvo mjesto! Kada su njegove kolumne počele izlaziti u Forumu, podlistku Slobodne Dalmacije potkraj osamdesetih godina, nisu isprva naišle na razumijevanje – tek danas, kada su postavljeni zakoni o zaštiti prava životinja (osobito pod okriljem Europske Unije) i kada su niknule brojne građanske udruge za zaštitu životinja, njegovakulturna zoologija (a tako je naslovljeno i drugo izdanje knjige u nakladi Jesenski Turk) postala je veoma cijenjena znanost koja je dokinula materijalno-uporabni odnos čovjeka i životinje i postavila njihov prirodni i emotivni suodnos. Životinja se počela u svijetu shvaćati i etički, kao individuum, pa su nakon Viskovićeve i u nas objavljene druge važne knjige koje ono vau, mijau i cvrkdohvaćaju kao ozbiljno suglasje s čovjekom, kao dio vječnoga prirodnog orkestra. Godine 1997. objavljena je knjiga Kulturna animalistika (Književni krug Split), iduće godine Oslobođenje životinja Petera Singera (Ibis grafika), godine 2004. u nas je prevedena knjiga nobelovca J. M. Coetzeea Život životinja (AGM), godine 2007. osvanuo je Kulturni bestijarij (Institut za etnologiju i folkloristiku)... 

Mračna povijest sugrađana

Da bismo razumjeli važan kulturološki pothvat Ane Horvat, koja je u antologiji Subićobuhvatila mnoštvo pjesama hrvatskih pjesnika posvećenih životinjama, koja je, dakle, dokazala da su subića upisana i u književnost kao duše što ih spoznaje ljudska duša, moramo nakratko prošetati kroz mračnu povijest sugrađana sa šapama, krilima i kljunovima. Vjekovima su ta sustvorenja služila ljudskoj praksi i svijesti, prinosila se na oltare kao žrtve, služila kao talismani (zubi, kandže, repovi), kao hrana, čak i kao kulturna potreba (stoljećima su se knjige pisale na pergamentima od janjeće kože, perom!), a rijetko su bile uzvisivana kao božanstva (krava u Indijaca, mačka u Egipćana...) Tek su pustinjaci i sveci (a valja istaknuti Svetog Franju Asiškog kao ljubitelja životinja) bili druželjubivi prema tim Božjim bićima, izjednačavali u srcu sve živo i stvoreno. I srednjovjekovna mistika zadire u duhovno jedinstvo bića, a irski svetac Kevin, zaštitnik životinja, prestaje graditi samostan da ne bi smetao zvijerima, a dok moli, drži gnijezdo kosa, dok mu vidra donosi molitvenik što mu je pao u more. I Sv. Pavlu gavran daje kruh, a dva lava plaču mu nad grobom. No unatočslikama posvećenja, odnosno oljuđivanja životinja, tijekom čitave povijesti filozofi, kulturolozi, sociolozi uglavnom su bili zoofobični (kao i kršćanstvo koje neljudska bića nije priznavalo kao moralne subjekte), izuzev rijetkih poput Aristotela i Tome Akvinskog, koji ičovjeku i životinji priznaju osjetilnu dušu, Voltairea, koji poništava tezu o životinji kao stroju, Hugoa, koji reče: „U odnosima ljudi i životinja, i cvijeća i svih predmeta Stvaranja, postoji jedna velika etika koja je danas nezapažena“ ili Schopenhauera koji je tvrdio da je „sućut bez granica prema svim živim bićima najčvršće i najsigurnije jamstvo moralnosti“.
Društvo je, zaključuje Visković, odvajkada bilo zaokupljeno odnosima među ljudima (rasizmom, političkom i vjerskom nesnošljivošću...), odnosno dosadašnja je etika bila uglavnom „antropocentrička i usko humanistička“. No današnje vrijeme civiliziranost vidi i u suodnosu čovjeka s drugim bićima, u priznanju prava svima, što oživljuje i izvorni biblijski mit o Stvoritelju i svemu što on stvori.

Izd. VBZ, Zagreb, 2011.
Izd. VBZ, Zagreb, 2011.

Misterij prirode

Zar bi pjesnici, pa i svjetski klasici (sjetimo se samo Baudelaireove pjesme Mačka u Cvjetovima zla) skladali stihove o životinjama da se ne dodiruju duše ljudi i tih sustvorenja u zagonetnom svijetu i življenju? I hrvatska književnost puna je duhovne zoologije, koja životinje uzvisuje kao misterij prirode, koja ih vidi kao božanski prinos vizualnoj i duhovnoj raznolikosti svijeta. Ana Horvat uspjela je sakupiti pjesme stotine hrvatskih pisaca, od Marulića i Vetranovića do naših suvremenika, koje pokazuju suptilni pjesnički osjećaj za božansko jedinstvo životinja i ljudi u prostoru, vremenu i krajoliku. Životinje su itekako upisane u povijest hrvatske književnosti, ali bijahu raštrkane u stihovima sve dok ih Ana Horvat nije pomno objedinila u hrvatski pjesnički zoo. Uvrštena su doista vrhunska pjesnička ostvarenja (Silvija Strahimira Kranjčevića, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Zvonimira Baloga, Milivoja Slavičeka, Dalibora Cvitana i brojnih drugih autora) koja prikazuju ljude u životinjama i životinje u ljudima, preplećući tako sudbe i egzistencije ljudskih i neljudskih bića, ravnopravnih po duši i kozmičkom usudu. Pjesme su, generalno kazano, ili tužbalice za napuštenim ili ubijenim životinjama (već je Marulić napisaoTužbalicu protiv ubojice psa Mora, uzvisio patnju: „S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću / Budnije nego što zmajčuva Hesperida vrt.“), ili su pjesme balade posvećene osami životinje uzbibane u svoj krajolik ili su radosnice što slave nijemu, suptilnu komunikaciju ljudi, životinja i prirode. Najvećim dijelom pjesme su metaforične, slikovite, pune pjesničkih figura što životinji pridaju mističnu ljepotu i slave njezin sklad s pejzažom, pa su takočeste slike životinjskih očiju sa „sanjalačkom žudnjom“, slike krila kao „plamena“, sunca što obasjava pticu „grimiznim žarom“, životinje koja šuti „u carstvu tišine i visine“... Dakako, jer pjesme o životinjama nužno su vezane uz dušu okoline, uz ideju (utopijskog) kozmopolitizma, pa potiču na duboku sentimentalnost, zanos, romantičnost što na vidjelo iznosi ono zajedničko, zagonetno i skrovito. 

Tužbalice pozivaju na humani pogled oko nas, prozivaju ljudsku sebičnost, prikazuju subiće kao nevinu žrtvu – upravo duboka emocija pjesnika budi suosjećanje sa subićima, možda više od zakona, proglasa i parola. U pjesmi Smrt Višnja Stahuljak pjeva o psu na samrti: „On sam čeka da postane mrtva stvar/ i utone kao odraz svoga lika u čelo neba / gdje u mislima mrtvih pasa / zveči neka kost, sasvim plava.“ Slavna Slamnigova pjesma Ubili su ga ciglama završava tragičnom slikom ubojstva: „ubili su ga, ciglama: crvenim ciglama, / crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, / iz svega se, izvuko, samo, repić: / otpuzo, pa se: uvuko, u zid, / u zid, uzi, duzi.“ (Nizanje zareza, odnosno prekidanje sintakse, kao da predstavlja jecanje za psom.). Dunja Detoni Dujmić pseću bol prikazat će kao kozmičku: „Gledali su za vama / Kako se njišete cestom, / Gledali su s horizonta / Dok nije eksplodirao (...) Tada su podignuli repove, / Uzašli na nebo, / I opet su vas gledali, / Poštenim očima, / Jer znali su / Da sve bi bilo besmisleno / Kad se i oni ne bi javili / I nebom pronijeli svoju tlapnju.“ Posebno je tužbalicama za napuštenim carevima ulica, mačkama i psima okrenuta Ana Horvat, koja je posvetila život zaštiti napuštenih životinja.

Priroda – najbolji subesjednik

Baladične pjesme uglavnom slave osamljenu ljepotu i dobrotu sustvorenja koje ljudsko oko motri iz prikrajka kao nezapažene darove kozmosa. Tako Josip Pupačić u pjesmi Kukavica pjeva: „Vjetar ne silazi k njoj / Kuće je mimoilaze / A vode / toliko se provlače / da ih ne dotakne njezin žalobni pjev / što u visini / rastapa gusto zelenilo.“ Matoš, koji opjevava sklad životinja i pejzaža, u pjesmi Labud sklada: „Samo oči bdiju. Kroz daljinu / Života traže srodnog vidljiv trag, / Al ćuti trska. Oblak snuje. Mrak / Muklim muči mukom. Mjesec sinu.“ Drago Štambuk u kratkoj pjesmi Dudov svilac pjeva: „Okružen jezicima, / s tišinom – kao učasu smrti, / smišljaš zlatne požare, sedefne / naušnice i pepeo kojiće te sahraniti.“ Tito Bilopavlović u pjesmi Moj pas doživljava zatajnu humanost bića: „Iz pravremena gledaju pasje oči, / pune trpnje, poniženja i vjere. / Tu nema lažne grimase, lažne moći, / tek zrnce ponosa i ljubavi bez mjere.“
Vedre pjesme (mogli bismo ih nazvati radosnicama) slave čarobno prijateljstvo čovjeka i životinje u božanskom svijetu, ljepotu raznolikosti života kao takva, slave pobratimstvo duša u svemiru. Silvije Strahimir Kranjčević tako će u pjesmi Orlu opjevati zanos leta: „O, kako voljko, lako brodi / Visinom tvoga krila mah; / Gorčinom kako duši godi, /Ah, gledati te u slobodi, / Nad zemni prah i ropski dah!“ Još je Petar Zoranić opjevao arkadijsku ljepotu životinjskog svijeta: „Pasite drobne travice / moje primile ovčice, / da vimenačca nadmete, / (...) cvitjem se naresite / i crnu zemlju pokrite. / I ptičice, žuberite.“ Milivoj Slaviček u pjesmi o golubu opisat će dodir duša: „Jedan mi mladi golub na prozor dolazi / kad pjesme strojem prepisujem. / I dugo stoji na prozoru, meškolji se, / i gleda u mene. / (...) na mome prozoru / jednog toplog jesenjeg dana, / dok pjesme strojem prepisujem; / ovaj stanovnik bezbrojnih pjesama / ponovno me dira nečim što je / u njemu i u meni. / I ne znam zašto, ali tako sam prozračen, / vraćen.“ U pjesmi Mačja kiša Jakša Fiamengo pjeva o uzvišenosti životinjskih osjetila: „Ja i mačak katkad gledamo u kišu, / A i kiša na nas gleda, ko bez snage; / On zacijelo u njoj vidi volju višu / A ja ništa, samo gomilanje vlage.“ Zvonimir Balog piše zaigrane, ludističke pjesme o životinjama, pa tako u pjesmi Ljubav crva pjevuši: „Kad se crv zaljubi u crvicu, / u njene neodoljive bočine, / on odabere najljepšu jabuku, / kroz nju pravi crvotočine.“
Radosnice često gotovo himnički slave kozmičko poslanje životinja, pa tako Božica Jelušić u pjesmi Bumbar, zlatni metak sklada: „Iz zemne se luknje otisne kroz spektar: / Putanje su njeg’ve kozmički sažetak. / Na besmrtnost misli, srčuć’ žitki nektar. / Buddhin prst je bumbar, on je zlatni metak.“
Mačke, psi, mravi, šišmiši, jeleni, škorpioni... stotine životinja nadahnulo je stotine pjesnika da ustoliče prirodu kao našega najboljega subesjednika, kako bi rekao Baudelaire. Ana Horvat ispružila je svoj šešir i strpljivo dozvala sva lepetanja, cvrkute, šuljanja u hrvatskoj književnosti – ljubav prema životinjama odužila joj se tako da je u njezin šešir sletjela stotina pjesama koje nam nude prelijepu simfoniju prirode i stihova i ustoličuju hrvatskupjesničku zoologiju. Veoma opsežna antologija pokazuje da sa životinjama, tim živahnim bićima što zagonetno postoje, najiskrenije prijateljuju pjesnici.
 
GLORIA, 16. lipnja 2011
subica1 mala

13.svibnja 2011. Hrvatski radio, Prvi program, emisija o književnosti KUTIJA SLOVA, razgovor urednice Karoline Lisak Vidović o antologiji SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama s antologičarkom Anom Horvat

 

 

Književnica i zaštitarka životinja (osnivačica i predsjednica udruge DRUGA PRILIKA)                                                                                       Ana Horvat (www.ana-horvat-poetry.netwww.pjesnici-ane-horvat.net) godinama je radila na izboru građe za antologiju/panoramu hrvatske poezije nadahnute životinjama, primjerice, od Tužaljke protiv ubojice psa Mora Marka Marulića iz 15. stoljeća – do Balade o zaklanim ovcama Dragutina Tadijanovića i mnogih drugih pjesnika 20. i 21. stoljeća pod naslovom SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama.

V.B.Z. iz Zagreba nakladnik je SUBIĆA, a Ervin Jahić urednik. Predgovor antologiji napisao je Branislav Glumac, a pogovor Alojz Majetić. Knjiga je uz potporu Ministarstva kulture RH nedavno izašla iz tiska i može se kupiti u svim knjižarama V.B.Z.-a i ostalim većim knjižarama.

Želja antologičarke i nakladnika je da oni koji vole životinje i oni koji samo poštuju životinjsko pravo na život bez patnji i ubijanja, dobiju uvid u bogato hrvatsko animalističko pjesništvo. Jer, kao što je mudro ustvrdio Mahatma Gandhi: Civilizacijski napredak jednog naroda najbrže i najbolje se može prepoznati kroz odnos tog naroda prema – životinjama.

Barem što se pjesnika tiče – Hrvatska je, doista, civilizirana zemlja!

U SUBIĆIMA je na 440 stranica predstavljeno s 543 pjesama 165 hrvatskih pjesnika koji su s ljubavlju, divljenjem i suosjećanjem pisali o životinjama.

Ana Horvat
Ana Horvat
Renata Vranyczany Azinović
Renata Vranyczany Azinović

Zbirka pjesma ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA autorica Ane Horvat (www.ana-horvat-poetry.net) i ilustratorice Renate Vranyczany Azinović  nadahnuta je i posvećena životinjama (prvo izdanje tiskano je 1998., a drugo, prošireno, izdanje 2001. god.). Nakladnik-donator oba izdanja bio je Art studio Azinović.

Zbirka sadrži 50-tak animalističkih pjesama i dvadesetak ilustracija. Većina ih je posvećena je napuštenim psima i mačkama.

Prihod od prodaje ZAHVALNICE ŽIVOITINJAMA po cijeni od 50 kuna namijenjen je za troškove čuvanja, liječenja, hrane i cijepljenja neudomljivih pasa iz šineraja o kojima se brine udruga DRUGA PRILIKA.

Volonterke prodaju Zahvalnicu životinjama na Trgu bana Jelačića, štand udruge Druga prilika, 2006. godina.
Volonterke prodaju Zahvalnicu životinjama na Trgu bana Jelačića, štand udruge Druga prilika, 2006. godina.

button (1)

leptiri
Ana Horvat
Ana Horvat
Renata Vranyczany Azinović
Renata Vranyczany Azinović

Slikovnica za djecu od 6 do 12 godina LEPTIRI SANJAJU BOJE autorice pjesama Ana Horvat (www.ana-horvat-poetry.net) s ilustracijama Renate Vranyczany Azinović tiskana 2003. godine nadahnuta je i posvećena leptirima. Nakladnik-donator je Art studio Azinović.

Slikovnica je edukativna i sadrži 16 pjesama o leptirima koji žive na području Hrvatske (koje govore o njihovim psihofizičkim karakteristikama, pretvorbi, načinu života i, naravno, opčinjavajućoj ljepoti) uz 30 ilustracija.

Prihod od prodaje slikovnice po cijeni od 40 kuna namijenjen je za troškove čuvanja, liječenja, hrane i cijepljenja neudomljivih pasa iz šineraja o kojima se brine udruga DRUGA PRILIKA.

Volonterke prodaju slikovnicu Leptiri sanjaju boje u Maksimiru, štand udruge Druga prilika, 2007. godina
Volonterke prodaju slikovnicu Leptiri sanjaju boje u Maksimiru, štand udruge Druga prilika, 2007. godina

button (2)

Pjesnici Božica Jelušić, Tito Bilopavlović, Pajo Kanižaj, Višnja Stahuljak i Ana Horvat darovali su svoje pjesme posvećene psima lutalicama za kalendar DRUGE PRILIKE za 2010. godinu.
Fotografije napuštenih pasa iz šinteraja udruzi je donirala fotografkinja Nina Đurđević.

kalendar1
kalendar2
kalendar3
kalendar4
kalendar5
kalendar6

SVIJET PASA, 2013.

Hachiko - priča o odanom psu

Hachiko je pripadao profesoru tokijskog univerziteta, donio ga je kao štene iz akita prefekture po kojoj je pasmina i dobila ime. Ubrzo su stekli i rutinu: Hachiko bi svakog jutra ispratio vlasnika ispred kuće, a popodne sam išao do Shibuya željezničke stanice i čekao vlasnika, dolazeći uvijek točno na vrijeme za njegov uobičajeni vlak. Ali jednog dana profesor se nije vratio.

hachiko1

Tog dana pretrpio je moždani udar i umro nikad se ne oprostivši od svog najvjernijeg prijatelja. Pas to nije znao pa su ga dali drugome gazdi.

Hachi je stalno bježao i vraćao se svojoj staroj kući. Ubrzo je shvatio da vlasnika tu nema, pa je otišao pred stanicu da čeka svoga gazdu. Svaki dan, točno u vrijeme dolaska vlasnikovog vlaka, sjedio je ispred stanice i čekao. Svaki dan, devet godina, pretraživao je lica putnika koji izlaze tražeći samo jedno. Devet godina je odlazio sa stanice sam. Putnici su shvatili što Hachiko radi, ubrzo je postao dragi njihov dragi lik te su mu donosili hranu i vodu. Skoro deset godina je trajalo njegovo čekanje. Sada je, nadamo se, u šetnji sa svojim vlasnikom na nekom boljem svijetu.

Hachiko je postao legenda. njegova priča je lekcija o vjernosti i upornosti. danas ga Japan slavi statuom postavljenom ispred Shibuya stanice, tamo gdje je nekad čekao vlasnika. Ima i svoj izlaz: Hachikoguchi (japanski guchi znači - izlaz).

hachiko2

Darko Beljan

Čovjek i njegov pas idu u raj
(temeljeno na priči Earla Hamnera, mlađeg)

Čovjek i njegov pas hodaše cestom. Uživajući u krajoliku, čovjeku odjednom prođe kroz glavu da je mrtav. Prisjetivši se svoga umiranja, sjeti se i da je njegov vjerni pas također mrtav već dugi niz godina. Zapita se kamo ih cesta vodi.

Nakon nekog vremena stigoše do visokog zida od finog bijelog mramora, koji se protezao duž ceste. Čovjek ugleda prekrasna, lûkom nadsvođena vrata i puteljak popločen čistim zlatom koji vodi do njih. On i pas krenuše prema vratima, pokraj kojih spaziše nekog čovjeka.

Približivši mu se, vlasnik psa dovikne: "Oprostite, gdje se mi to nalazimo?"
- "Ovo je Raj, gospodine", odgovori čovjek kod vrata.
- "Ma zamisli! Imate li možda malo vode? Već dugo smo na putu", zamoli ga.
- "Naravno, gospodine. Samo uđite i ja ću vam za čas donijeti studene vode za okrijepu."

Vratar zamahnu rukom i vrata se počeše otvarati.

- "Može li sa mnom ući i moj prijatelj?" upita putnik pokazujući na svoga psa.
- "Žao mi je, gospodine, ali ljubimce ne prihvaćamo."

Čovjek se na trenutak zamisli, prisjećajući se svih godina tijekom kojih mu je njegov pas ostao vjeran, a potom se okrenu prema cesti kojom je došao i nastavi njome koračati praćen svojim psom.

Nakon još jednog dugog hoda dospiju oni do obične prašnjave cestice koja je vodila na imanje čija su vrata izgledala kao da se nikada ne zatvaraju. Nije bilo nikakve ograde. Približivši se ulazu, unutra ugledaše čovjeka kako, naslonjen na drvo, čita knjigu.

- "Oprostite…", obrati se putnik čitatelju, "imate li vode? Stižemo izdaleka."
- "Da, svakako. Slavina je, eno, tamo", reče čovjek pokazujući na mjesto koje se nije moglo vidjeti izvana. "Samo uđite i poslužite se."
- "A što ću s ovim mojim prijateljem?" upita putnik i pokaže na svoga psa.
- "I on je dobrodošao. Pored slavine trebala bi se nalaziti i zdjela, pa podijelite vodu."

Prođoše kroz vrata i, doista, tamo je bila staromodna slavina sa zdjelom pokraj nje. Putnik napuni zdjelu, iz nje potegne nekoliko dugačkih gutljaja, a zatim je ponudi svome psu. Nakon što su utažili žeđ, zaputiše se natrag do čovjeka koji ih je čekao pored stabla.

- "Kako se zove ovo mjesto?" upita putnik.
- "Ovo je Raj", glasio je odgovor.
- "Pa, to je zbunjujuće", reče putnik. "Čovjek kojeg smo susreli niže na cesti također je tvrdio da je ono Raj."
- "O, vi sigurno mislite na mjesto sa zlatnim puteljkom i bisernim vratima? Nipošto. Ono su dveri Pakla."
- "Molim? I vi niste bijesni što se oni tamo samo tako služe vašim imenom?"
- "Ni slučajno. Mi smo, štoviše, sretni što nas time štite od onih ljudi koji su spremni ostaviti svoje najbolje prijatelje kako bi se dočepali stvari za kojima žude."


Maleni heroj spašava život izgladnjelim, bolesnim i napuštenim psima

INDEXHR, 23. 2. 2014.

Piše: D. Ši.

Maleni heroj spašava život izgladnjelim, bolesnim i napuštenim psima
Foto: Imgur/Reddit

MALENI Ken s Filipina dokazao je da ima veliko srce. Proteklih nekoliko tjedana svaki dan odlazi u šetnju. Njegov otac, zaintrigiran njegovom naglom željom da šeće susjedstvom, odlučio mu se pridružiti i vidjeti što to Ken radi u slobodno vrijeme.

Ono što je otkrio iznenadilo ga je i zadivilo

Kada su ih u jednom trenutku okužili napušteni psi, otac je shvatio da Ken svaki dan hrani ovu malenu skupinu, prenosi Elite Daily.

Ken ih je nazvao Blackie, Brownie i White, svaki dan donosi im hranu u svom ruksaku i igra se s njima. Psi su zaraženi šugom, zbog čega je Ken otvorio web stranicu Happy Animals Club kako bi preko nje skupio novac za liječenje.

U budućnosti bi Ken želio otvoriti sklonište za napuštene pse i brinuti se za njih.