POGLAVLJE IZ ROMANA “PODSUKNJA”

Ana Horvat: "PODSUKNJA" (roman),

Društvo hrvatskih književnika : Zagreb, 2007. godin

AKCIJA Spasimo pse iz šinteraja* (* živodernica, germanizam)

Predgovor

Hana je oduvijek dijelila čovječansto na neobičan način. Na one ljude kojima je stalo do životinja i one koji za životinje ne osjećaju ništa. Naravno, tako joj je bilo napornije živjeti i često je bila ranjavana. Tim više što oni, koji ne posjeduju nikakvu osjećajnost za patnje životinja, to vrlo vješto skrivaju jer je u kulturnome svijetu posljednjih decenija postalo in, gotovo obavezom voljeti životinje ( uz, naravno, prirodu). Hani su zbog toga trebale mnoge godine da otkrije kakav je koji od njezinih prijatelja u odnosu na životinje. Lagali su joj jer su znali da ih ona poštuje i voli. Priznali bi joj da im uopće nije do životinja, a i da ne razumiju njezin odnos i “ludovanje” za životinjama (tako ih se nekoliko izrazilo), tek kad su se nehotice otkrili, kad ih je Hana ulovila, a obično se radilo o sitnici u trenutku neopreza, kao indiferentni, osjećajno defektni u odnosu na životinje.Takve spoznaje Hanu bi toliko pogodile, da je cijelo prethodno druženje smatrala smišljenom prevarom.Sa nekolicinom “prevaranata”je, ipak, nastavila prijateljstvo, ali uz mnogo opreza, što baš i nije bilo neko iskreno i veselo druženje. U pravilu bi, s vremenom, takvo prijateljstvo izumrlo samo od sebe. Tada bi si Hana ponovila Aristotelovu izreku: Tko me voli, voli i moga psa. Bila je sigurna da ta mudrost vrijedi i obrnuto.

Hana je mogla razumijeti da nekome nedostaje senzibilitet za životinje. Smatrala je da je to pomalo bahato i, svakako, samoživo, ali mogla je to prihvatiti. Vrijeđalo ju je kad ju je netko tretirao kao da je maloumna ili dijete od 8 godina (pa da, životinje se kao interes, toleriraju djeci!), zbog toga što se bavi zaštitom životinja.

Iskreniji iz kategorije “razumnih” odnosno ravnodušnih poznanika, katkad bi Hani rekli: Maj daj okani se toga, urazumi se i pusti k vragu taj šinteraj i pse!

- Bilo bi sociološki interesantno napraviti referendum u Hrvatskoj sa pitanjima: Smatrate li da se proračunski novac poreznih obveznika treba trošiti na: a) tamanjenje životinja ili b) zaštitu životinja. Kladim se iz telefonskog iskustva, da bi se Hrvati u 80% odlučili za a)., često je Hana govorila, uglavnom nezainteresiranima, koji su odmah prešli na drugu temu.

Ona je bila svjesna toga da se, osim pravničarenja u INI, ponajviše voljela baviti djelatnostima koje ne donose korist. Baš te su je i, uglavnom, takve zanimale. Tu nije bilo pomoći. Jedna od njih je i pisanje poezije (za objavljivanje koje su, to znaju svi pjesnici, honorari tako ponižavajuće mali ili nikakvi da je pjesnike stid o tome bilo s kime o razgovarati, osobito s majstorima i veterinarima). Osim toga, pisanje poezije sve više u “modenome” hrvatskome društvu na čelo onih koji to čine (a osobito žena), stavlja naljepnicu Sklanjaj se – luda je! Ako ne i uz dodatak – i kurva je!

Za drugu je Hanina djelatnost, koja bez ikakvog honorara iziskuje mnogo vremena, energije i stresa - zaštitu životinja, dobiva se ista naljepnica. Jedina razlika između te njezine dvije vokacije je u tome, što poeziju pišu, uređuju i čitaju kulturni ljudi, a svime što je u vezi sa zaštitom životinja, pretežno njih 90 posto, bavi se ljudsko smeće. Uboge životinje baš nemaju sreće! Gle, kako se to rimuje: smeće-sreće!

Naravno, to s ljudskim smećem, ne odnosi se na volontere Hanine udruge i većinu udomitelja-spasitelje pasa iz šinteraja. Oni su u onih, preostalih, 10 posto.

Iskreni volonteri, uglavnom su mladi i još enutuzijastični, čistoga srca, žene, a udomitelji, svatko od njih, koji uzme tuđega napuštenoga psa, pa makar i ne iz samilosti odnosno želje za spašavanjem jednoga života, nego zato što mu, na primjer, treba pas-čuvar dvorišta, - ipak su motivirani humanošću. Mogu si nabaviti psa na mnogo drugih načina, ne trebaju baš spašavati od smrti nekoga iz kaveza šinteraja!

Zaštitom životinja u Zagrebu a, na žalost, i Hrvatskoj, registrirano u udrugama, bave se, ili misle, ili prikazuju kao da se bave, raznoliki likovi (tu modernu imenicu naučila je Hana od curica-volonterki), uz samo tri, Hani poznate, časne iznimke. Ti čudni ljudi razlikuju se samo po motivima za bavljenje tzv. zaštitom životinja. A ti su motivi grozni, grozniji ili najgrozniji. Većina ljudi o tome ne razmišlja, vjeruje da se zaštitom životinja može baviti – svatko (dokone gospođe bez djece, nezaposleni, propali trgovački putnici, psihopati, strani državljani bez dozvole za rad, sociopati, mrzitelji životinja, umirovljenici i slično). Napokon, pa to su samo životinje, ako to niste pomislili – sigurno ste od nekoga čuli!

I kao obično, kad Hana nije znala kud će i što će, kad je bila osmaljena, jer nije o onome što je tišti imala s kime razgovarati, napisala je pjesmu koju joj nije htio objaviti ni jedan književni časopis. Sve druge, neživotinjske, koje im je slala, su htjeli! Tko zna zbog čega (zar su redakcijama sami mrzitelji životinja i gurači glave u pijesak?)?

O LJUDIMA I PSIMA

i dok ovo pišem

šinteri ubijaju pse

koje ste voljeli

pa zaboravili

koji vas valjda

i umirući vole

i dok jedem kod prijateljice

šinteri ubijaju

ulijevanjem dezinfekcijskog sredstva

u želudac

vješanjem

iglom u srce

maljem po glavi

pse

koje ste izgubili

a niste tražili

koje ste jednostavno

izbacili

nakon što se naigralo dijete

ubijaju redom

iscrpljene

mlade

izlječivo bolesne

mješance

čistokrvne

otjerane skotne kuje

štence u kutijama

islužene čuvare dvorišta

i dok šećem s unukom

i svojim psom

šinteri ubijaju

poslušne

koji su uvijek opraštali

pa i ovo bi što znaju da ih čeka

dok cvile

dok reže

dok zapomažu

i kad kupujete na tržnicama

i kad buljite u televizore

šinteri ubijaju

pune se kontejneri

pokraj gubilišta

rade spalionice

leševa

u čijoj ste ljepoti dok su bili

tijela

usput i nevjerno uživali

lubanja

koje ste obuzeti nekom svojom tugom

milovali na koljenima

repova

koji su često jedini

mahanjem označavali gdje je vaš dom

i dok ovo budete čitali

iako se plašim da ćete odustati

još u početku

pijani šinteri ubijaju

možda upravo nekada vašega

tamane

lutajuće ostatke

bivših ljubavi

zvanih

ljubimci

Sa željom da promijeni tužno, užasno stanje stvari opisano u pjesmi, Hana je osnovala nevladinu, civilnu, neprofitnu, volontersku udrugu pod nazivom DRUGA PRILIKA. Djelovanje akcije te udruge Spasimo pse iz šinteraja bilo je i jeste: spašavanje napuštenih pasa iz zagrebačkog šinteraja od usmrćenja (po zakonu tridesetog dana od smještaja u kavez šinteraja), a na način da im se, putem medija, nađu novi vlasnici.

Sve činjenice i tvrdnje koje se navode u ovom poglavlju su istinite, dokazive i utemeljene na Haninim neposrednim sazananjima, razgovorima, doživljajima i istraživanjima. Protiv gradskih poglavara, šintera, veterinara i nekih od udruga za zaštitu životinja, Hana je podnijela i kaznenu prijavu Općinskom državnomo dvjetništvu u Zagrebu. Policijska istraga je okončana. Hoće li dići optužnicu?

Volonteri, šinteri i veterinari

Stalno, ponovno izranjajući isti problemi sa volonterima, njezinim in spe istomišljenicima, Hanu je najviše pogađao. Osim što su jedni odlazili-odustajali, a drugi se javljali, pa i oni odustajali (iz opravdanih i neopravdanih razloga), Hani je bila velika poteškoća njihova mladenačka nadobudnost, nerealnost iz dobrih namjera (kojima je, znamo, često popločen put do pakla). Štošta je opasnoga za napuštene pse proizlazilo iz takvoga stanja njihova duha, kao i iz nekritičkog uvažavanja veterinara i, često, šintera (čiji šef jeste veterinar). Patili su od tzv. sindroma bijele kute. Mame su djecu naučile da su svi u bijelim kutama dobri! Liječe ih i popravljaju im zube, pa su tako i veterinari i šinteri, u istim kutama, sigurno dobri prema životinjama. Što više, veterinari su studirali veterinu jer ih jako vole, hoće im pomagati! Ljudi uopće, a osobito mladi ljudi, žele vjerovati da je sve, ipak, lijepo i dobro na ovome svijetu, osobito kad su životinje (iz basni, bajka i crtića) u priči. Takav klišej zasnovan na pogrešnoj procjeni (i kod odraslih vlasnika i zaštitara životinja), stajao je života mnoge životinje. Predrasuda o, navodnoj, dobronamjernosti veterinara, pa i šintera, prema životinjama, uključivala je kod volontera i malo straha, respekta i neke čudne pokornosti. Silno su htjeli su vjerovati, možda samo iz komoditeta, onome što im oni, a ne Hana, kažu, a stalno su im lagali! Hana nije nosila bijelu kutu! Njezina je riječ bila jedna, ružna i gruba, na jednoj strani, u odnosu na slatkorjiječive šintersko-veterinarske mnoge, licemjerne ali mile uhu – na dugoj.

Hanin problem sa svim volonterima nastajao i zbog, kako ga je ona nazvala, volonterskog otkrivanja zooaktivističke tople vode.

Gotovo da nije bilo volontera koji sa čuđenjem nije Hanu upitao:

- a) A zašto mi ne izgradimo sklonište i ne preselimo ove pse iz šinteraja u sklonište?To bi bilo rješenje! Ili:

- b) Rekli su mi jučer šinteri, nisu oni tako loši, kunu mi se, da ne bi ubili napuštene peseke, da nikada ni jednoga nisu, pa ne treba ih tako panično udomljavati ili prebacivati 29. dan na čuvališta za koja nemamo novaca. Ne treba ni ružno govoriti o šinterima u novinama. Mogu peseki ostati u šinteraju, imamo vremena! Ništa im se neće dogoditi. Nije istina da šinteri peru kaveze sa šmrkom hladne vode dok su psi u njima! Oni ih izvade na livadu prije toga.To su mi nekoliko puta rekli. Ili:

- c) Šef šinteraja dr. Hlavati kaže da ne trebamo mi liječiti maloga Flokija koji samo tužno leži i ništa danima ne jede jer će to oni, uskoro, učiniti. Znate, već su ih mnoge izliječili!

Hani se nakon desetak ovakvih i njima sličnih rečenica (puta prvih 20 volontera, pa drugih, novih, 20 itd. itd.) počela dizati kosa na glavi i znojiti brk, ali prisiljavala se ostati mirna i ljubazna. Netko je morao svakoga dana odlaziti na dežurstva u šinteraj, popisati i fotografirati pse, a najrađe bi ih sve poslala k vragu. Slušanje uvijek istih pitanja, “ideja” i novovolonterskih “otkrića” i “zaključaka” postajalo joj je jedva savladivo, a s vremenom, uz sav ostali posao koji je sama obavljala, i nadljudskim naporom, potresalo bi je iz temelja. Tim više, što je vidjela u očima volontera titraje nevjerice.A znala je da mora svaki put, sa svakim volonterom, - ispočetka. Jer, većina ih je došla s dobrim namjerama i čistoga srca. Da izbjegne pojedinačna obajašnjavanja organizirala bi, katkad, sastanake sa trenutačnim sastavom volontera. I to je bilo samo djelomično rješenje, jer nikad nisu svi mogli na sastanak doći. Imali su drukčiji turnus u školama, predavanja na fakultetu, ili su morali ići na izvanškolske aktivnosti, ili putovati s roditeljima i slično.

Umjesto da im objašnjava, pitala je volontere vođena njihovim načešćim toplovodnim pitanjima i idejama:

- Znate li koliko stoji zemljište, infrastruktura, projekat, razne dozvole i sama izgradnja skloništa za 100 pasa (a šinteri ih godišnje polove barem 400)? Naravno, u skladu sa uvjetima po važećem pravilniku koji moraju biti ispunjeni, inače se sklonište može, po nalogu inspekcije, srušiti?

Gledali su je kao telići. Neki su se usudili bubnuti: 50.000 ili čak 100.000 kuna.

- Hladno, jako hladno. Sve to košta, prema izračunu nadležnog ministarstva poljoprivrede, oko 4 milijuna kuna. A znate li koliko ima naša udruga na žiro računu, sada, nakon što je plaćeno za prošli mjesec liječenje i čuvanje neudomljenih pasa koje smo izvadili iz šinteraja kako ne bi tamo bili usmrćeni ili kako ne bi umrli od bolesti, hladnoće i slično?

- Ja znam da sigurno ima 100 kuna jer sam bila jučer s tetom na pošti. Nagovorila sam je da nam pomogne, preda mnom je uplatila!, pohvalila se Milica.

- Izvrsno, Hana će, a kako se može izgraditi sklonište”teško”4 milijuna za 100 kuna, koje su nam nedovoljne da platimo liječenje slijedećeg bolesnoga psa u hotelu samo na jedan dan?

- Pa mogao bi nam netko pokloniti sklonište, neki bogati ljubitelj životinja, usudila se iznijeti svoj stajalište mamina curica iz bogate obitelji, s nadimkom Mimi.

- Bi! Evo, ja te zadužujem da ga nađeš preko interneta, no i to ne bi bilo dosta, jer trebaš naći još nekoga tko će svakoga mjeseca plaćati za pse u tom skloništu troškove: struje, vode, grijanja, prijevoza, hrane, liječenja, cijepljenja, te plaća-honorara za zaposlenike koji će čistiti bokseve, hraniti pse, mijenjati im vodu, šetati pse i odvoziti ih na liječenje!

- Mi ćemo ih dolaziti šetati!, rekli bi mlađahni, nadobudni volonteri višeglasno, Mi volimo šetati pse, a šinteri nam ne dopuštaju!

- Hoćete vraga, možda dva tri puta, a onda bi vam dosadilo putovati do skloništa koje, po propisima, mora biti vrlo udaljeno od naselja, tj. Zagreba.

b) i c)

- Vjerujete šinterima kad kažu kako oni nisu i ne bi ubili ni jednoga psa i da ih liječe, i da ih ne peru zajedno sa kavezom šmrkovima hladne vode, da ih ne izglađuju, zar ne?, inzistirala je Hana.

- Pa, da, ne izgledaju mi da su baš takvi, kolebljivo, pogledavajući lijevo i desno, u ime svih, izusti Anica.

- Dakle, mislite da sam ja luda ili mi je jako dosadno?Kad ne bi bilo onako kako jeste, a ne onako kako šinteri lažu, zbog čega bih ja, zajedno s vama, uopće, besplatno godinama spašavala pse iz šinteraja, zbog čega je, samo ovaj mjesec uginulo u šinteraju devet štenaca i dva odrasla psa, da ne nabrajam dalje?

- Ma ne, nismo to rekli, reče meškoljeći se Silvana, nego nama su rekle i neke cure iz udruge “Noina arka”i “Plavi križ” da vi pretjerujete i da su šinteri dobri dečki.

- Zanimljivo. Idemo, opet, iz početka. Jeste li vidjeli da je u kavezima bilo štenaca kojih poslije nije više bilo, a šinteri su priznali da su, uz još dva odrasla, uginuli? Zbog čega bih ja osnovala udrugu za spašavanje pasa od šintera, ako ih ondje dobri dečki ne ubijaju?Zbog čega ste se i vi javili kao volonteri u toj udruzi? Jeste li i vi ludi ili dokoni kad ste došli volontirati u namjeri da ih spasite?Ili ste ih došli samo gledati i meni soliti pamet!?

Gledali su u pod ili preko Hanine glave.

- Ma ne, nismo to htjeli reći.

- A što ste htjeli reći? To da dobri šinteri dobivaju od Grada dva milijuna kuna godišnje da uhvate 20 pasa-lutalica i drže ih godinama u 20 kaveza, a one koji prežive u kavezu od jednog kvadratnog metra, - do prirodne smrti?A gdje onda drže-smjeste još 380 pasa od 400 koliko ih ulove godišnje? Hajde, učite u školicama matematiku, kako smjeste 400 pasa u 20 kaveza, ako pse ne ubijaju i tako prazne kaveze za novoulovljene?

- To ne znamo. Pa udome ih, valjda, i onda love nove…, mudrovale bi volonterke, braneći iz svoga svjetonazora i naivnosti - šintere.

- A kako nađu udomitelje za stotine pasa godišnje, gdje oglašavaju pse i pozivaju udomitelje, u kojim novinama na kojim radi- stanicama?

- Pa to radite vi, Hana, vi u medijima molite ljude da dođu i spase pse iz šinteraja!, ozbiljno je konstatirala Milica.

- A što bi bilo da ja to ne radim ili da to prestanem od danas raditi, kako bi, gdje bi završilo 400 pasa godišnje, ako ih šinteri ne bi usmrćivali?Akcija traje već 10 godina. Pitam vas gdje bi bilo dosadašnjih više od 3.000 pasa da ih Akcija nije udomila?A što se liječenja i micanja pasa iz kaveza tiče, kao i pranja šmrkovima vode, pitam vas kako to da su psi i štenci kad dođemo mokri i kako to da šinterima umire toliko pasa mjesečno - ako ih liječe (makar je smiješno očekivati da oni koji dobivaju plaću za lov i ubijanje lutalica, te iste lutalice prije nego što ih ubiju – liječe!), a nama ne umire ni jedan kojega smo bolesnog izvadili iz šinteraja liječili?Nadalje vas pitam, kad ste vidjeli pse na livadi u šetnji dok se pere njihov kavez i na kojoj to livadi kad nema ograđene!?

- Nikada., odgovoriše u jedan glas.

- A vidite svakoga dana mokre pse i štenad u kavezima, je li?Kakav bi se o tome mogao donijeti zaključak?Pa da šinteri izvade na livadu 20 pasa, dok peru kaveze, svih 20 bi im pobjeglo! Šinteri dobivaju plaće od Grada za lov i likvidiranje lutalica, a ne za njihovo ponovno puštanje na ulicu!?Nego, jeste li vi, draga moja internet generacijo, vidjeli dokumentarnu snimku šinterskog lova na našoj web stranici? Pas na snimci nikada nije došao u kavez šinteraja, jer je bio zadavljen omčom tokom lova. Mnogi psi ne dođu živi u kavez da bi ih vi mogle gladiti i slikati. Svi oni koji se opiru šinterima samozadave se žičanom omčom, koja se sve više psu stišće oko vrata, što se više otima jer je prestrašen i želi pobjeći!

- Nećemo to slušati, nismo gledale snimku lova na stranici jer - to je prestrašno., obrecnu se na Hanu gotovo uvrijeđeno, Nina i Veronika.

Volonteri bi nakon pitanja o snimci šinterskoga lova, napokon, ušutili i često bili namrgođeni na Hanu. Suočila ih je, na silu, sa stvarnošću koja nije izgledala onakvom kakva bi oni željeli da jeste. Šinterske i veterinarske laži bile su im podnošljivije i bliže od istine. Šinteri i veterinari su na to računali! Bili su, iskustvom i vremenom, savršeno izvježbani za praktičnu, primijenjenu psihologiju kojom su obrađivali volontere, i, naravno, udomitelje i posjetitelje, kako bi zaštitili svoje plaće. Tri su volonterke “obradili” i na drugačiji način. Neko su vrijeme dvojica šintera hodala sa Veronikom i Anicom. A vetrinar, njihov šef, odlazio je na kavice poslije dežurstva u šinteraju sa Silvanom. I vozio je svojim automibilom doma, a ona mu je, jer se bavila astrologijom, stalno radila nove horoskope. Silno su željeli da članovi udruge ušute, prestanu dolaziti u šinteraj i ne dovode više udomitelje i novinare, što ih je inkomodiralo i sramotilo u javnosti. Bili su, da se vrate u normalu i “operu” u medijima, spremni na sve! I privremeno oženiti volonterke!

Većina šintera (uvijek su bijesnili na kolokvijalni, u Zagrebu uvriježeni germanizam šinter, htjeli su da ih se naziva: komunalni redar veterinarsko higijenskoga servisa!) govorila je poznanicima da rade kao veterinari u skloništu za pse. Tko će se hvaliti time da dobiva plaću za ubijanje čovjeku odanih prijatelja, napuštenih, nemoćnih bivših zagrebačkih kućnih ljubimaca!? Često su bili pijani, bez završenih škola, neki od njih i duševni bolesnici, koji su povremeno, n a više mjeseci bili hospitalizirani u Jankomiru, pa opet vraćeni na posao. Šinterima je bilo jasno da su vrsta smetlara, samo što za razliku od zaposlenika Čistoće, smeće kojim se oni bave je živo, cvili, laje i maše repovima, ne odlaže se u vrećicama pred kuću, već luta gradom. Njihovi “predmeti” rada postali su smeće onim trenutkom kad ih se netko, čovjek čiji su bili, odrekao i bacio na ulicu.Veterinarsko-šinterski je dio posla bio naći, pokupiti i “umiriti” lutajuće smeće, pobacati do kontejnera pokraj šinteraja i utovariti tri puta tjedno u kamione koji voze trupla pasa u kafileriju na preradu.

Volonteri su imali, htjeli imati ljepši pogled na tu priču! Zbog toga su, često, bili neučinkoviti i nepouzdani, vadeći Hani godinama krv na slamčicu sve dok nije postala sasvim “anemična”. Onda bi se malo pritajili i počinjali opet, novopridošli i oni “prekaljeni”, zajedno mudrovati i uljepšavati. Neshvatljiva je, ipak, ljudska priroda, zaključila je Hana.

- U slučaju kad bi veterinari i šinteri, meni, volonterkama i vama iz medija uspjeli isprati mozak, uvjeriti nas da su psi u šinteraju na sigurnome, uz dobre dečke, - nitko više u šinteraj ne bi dolazio, pa bi, kao i prije Akcije, nastavili mirno zarađivati svoju plaću ubijajući u bijelim kutama, u potaji, sve ulovljene pse lutalice i ničije mačke po dvorištima. I političari koji ih plaćaju, bili bi zadovoljni. Grad bi se riješio pritiska građana da izgradi skloništa za napuštene životinje, jer tih životinja ne bi na ulicama bilo. Sve bi ih šinteri potamanil!. Gradski oci ne bi više morali muljati javnosti, ide li novac poreznih obveznika namijenjen zaštiti životinja u džep šinterima ili se koristi za stvarnu zaštitu napuštenih životinja.., trudila se, po stoti put, Hana objasniti stalno novim novinarima-početnicima koji su je, također, s nevjericom slušali.

Mnogi dobri, Haninom mukom osviješteni volonteri, otpali bi jer su diplomirali i zaposlili se, pa nisu mogli dolaziti ujutro na dežurstvo u šinteraj. Neke su se cure udale (Bogu hvala, ni jedna za šintera, iako se i to moglo lako dogoditi!) za dečke koji nisu podnosili pse, neki su se razbolili ili samo umorili od šinteraja, nekima su roditelji zabranili volontiranje jer su ih nazivali nekakvi veterinari iz Poglavarstva, tako su se predstavili, i svašta im ružnoga napričali. Od toga da je Hana luda i zavodi lažima njihovu djecu, do toga da će se njihovo dijete zaraziti od pasa ili će biti izgriženo. Tri izvrsne volonterke - studentice veterine, naglo su otišle iz Akcije, jedna je to Hani priznala, zbog toga što su im se na fakultetu asistenti zaprijetili da nikad neće diplomirati ako nastave spašavati pse iz susjednog šinteraja, a jedan im je veterinar-službenik u Poglavarstvu “obećao” da nikada neće naći u Zagrebu zaposlenje u veterini, ako se ne maknu od šinteraja.

- Naravno, pomislila je Hana, bilo bi nezgodno da one upoznaju i fotografiraju pse u šinteraju koji su se mogli udomiti-spasiti, pa onda na vježbama iz kirurgije ugledaju te iste pse koje moraju rezati i operirati do smrti!

Volontiranje u Akciji privlačilo je čudesne ljude. Na sreću, bili su kratkoga daha. Javljali su se pripadnici sekte Hare Krišne koji su htjeli tješiti pse u kavezima pjevanjem i svirkom, zadrti vegani koji su ih htjeli hraniti kupusom i keljom, ginekolozi bez zaposlenja koji su htjeli psihološki djelovati na šintere u cilju prosvijetljenja kroz tečaj- razgovore o važnosti svakoga začetoga života na našemu planetu, ruska novinarka koja je odmah izjavila da je došla iz daleka nadahnuti novi duh Akciji, a bilo ju je nemoguće uvjeriti, jer je loše govorila hrvatski ili se samo pravila da ne razumije, da ne smije hraniti pse sa starim, pljesnivim parizerom iz frižidera od kojega su psi dobivali krvavi proljev, muškarci koji se panično boje pasa i samo stoje u kutu šinteraja na sigurnoj udaljenosti od kaveza i bulje, osjećajni policajci u pričuvi koji plaču nad psima i odlaze na dvorište povraćati od potresenosti, djevojke koje su čule da često dolazi televizija snimati pse, pa su volontirale da bi se upucavale novinarima i snimateljima ne bi li na televiziji postale voditeljice, nadrkani stariji muškarci koji su pokušavali dresirati uboge, drhteće šinterajske pse nesklone izaći iz kaveza, govoreći da je sve pitanje autoriteta, tj. čvrstog karaktera i strogoće, “volonteri” koji su samo došli izvidjeti način na koji bi se riješili (uvalili u kaveze) viškove svojih pasa, kao svoje bolesne, stare kuje s nekoliko mršavih štenaca, volonterke-alkoholičarke koje su od šintera dobivale besplatnu čašicu-dvije konjaka, odmah ujutro, a jedna je od njih ostala zapamćena po izjavi I šineri su, ipak, samo muškarci!, volonteri-umjetnici koji su se nadali da će, preko pasa, doći do medijske pažnje za svoje izložbe i zabavno- glazbene nastupe, dokone kreativne frizerke koje su htjele samo češljati, praviti frizure dugodlakim, mokrim, izgladnjelim, očajnim psima u kavezima kako bi bili ljepši udomiteljima, volonteri tehničko-savjetodavnog tipa koji su šintere poučavali da ne love lutalice žičanim omčama jer ih je mnogo lakše uhvatiti bacanjem mreže koja može biti i od starih zavjesa za prozore, koje su im htjeli donijeti i demonstrirati prilikom lova.

Hana je jedva otjerala iz šinteraja volonterke koje su se “brinule” tj. gnjavile samo štence, raznoseći ih po livadi, hraneći ih čipsom i kikirikijem od čega su dobijali proljev, režući im nokte i govoreći im da moraju tražiti (valjda šintere!) da idu van iz kaveza, na travicu zelenu, za pipi i kaka!

Neki brzoodlazeći volonteri zauvijek nisu prekinuli pupčanu vrpcu svojeg “aktivizma” sa psima iz šinteraja. Oni su se godinama, nakon što su dali petama vjetra, predstavljali kao aktivisti i skupljali novac za jadne pse iz šinteraja od znanaca, na tečajevima koje su pohađali, priredbama, čak i na ulici od prolaznika. Skupljeni novac nikada nisu uplatili na žiro račun udruge. “Umjetnički” profilirani, bivši volonteri prodavali su još dugo, valjda još uvijek, svoje amaterske slike, knjige, figurice, vinjetice od plastelina s pasjim glavama i koješta drugo, - “u korist pasa iz šinteraja” preživljavajući od pribavljenog novca.

Ipak, Hani je najbolnije, najnerazumljivije bilo vrlo često ponašanje odanih, dobrih volontera koji nisu odustajali od dežuranja u šinteraju i bili su psima odani i korisni. Mnogi, gotovo svi, vremenom su došli u fazu nekakvog zoozštitarskog osamostaljenja, solo-inicijative. Počeli su skupljati pse i štenad s ulica u svojim stanovima. Hani je to bilo drago, no nije na tome stalo. Takvi bi joj se prekaljeni volonteri, nakon dan-dva od prihvaćanja lutalica, obratili sa zahtjevom:

- Hana, morate mi udomiti štence, imam ih pet u kupaonici, dajte mi ih oglasite u novinama i na radiju, a do onda smjestite u hotel, jer će me roditelji (ili muž ili najmodavac stana) izbaciti iz stana!

- Što je tebi, je si li prolupala, zgrozila bi se nad idejom Hana, jučer si bila u šinteraju i znaš da je tamo 15 pasa i 6 štenaca u kavezima! Svima im se odbrojavaju dani do usmrćenja.Umjesto da za njih nabavljaš udomitelje, ti nabavljaš još pasa! Kako me možeš tražiti da varam medije da oglase tvoje štence iz kupaonice, a ne one u šinteraju?Znaš i sama da ne mogu pribaviti dovoljno udomitelja za sve iz šinteraja, da mnoge stare i bolesne moram prebacivati u hotele! Znaš da udruga nema novca da plati za čuvanje u hotelima, ni za one pse koji su tamo već mjesecima! Čime da platim još i čuvanje tvojih štenaca?Udomi ih sama iz svoje kupaonice. Imaš internet, Plavi oglasnik, radio-stanice, “Kućne ljubimce” na televiziji…Ne dolazi u obzir ovakvo stavljanje pred gotov čin, trebala si me pitati, nije mi ni na kraj pameti da varam udomitelje nudeći im tvoje štence, pod štence iz šinteraja!

- Ja sam mislila da je vama stalo do pasa. Vidim da nije i da mi nećete pomoći, a toliko sam se za vas naradila!Mogu i ja uvaliti, vama iza leđa, štence u kavez šinteraja kao što rade druge udruge, pa ćete ih morati udomljavati!, bila je najčešća, uvrijeđena volonterska primjedba i prijetnja upućena, u takvim i sličnim slučajevima, Hani.

- Znaš li ti za onu narodnu: Lako je s tuđim k.... po koprivama lupati?Kao prvo, ništa ja ne moram jer sam volonerka, kao i ti. Drugo, radila si se za one jadnike u šinteraju, a ne za mene, valjda. I nemoj mi se prijetiti što ćeš meni iza leđa učiniti, sram te bilo! Svatko može pokupiti pse sa ulice i nagurati ih za flašu rakije u šinteraj. Što ti misliš da sam ja Bog, da ja sama mogu naći udomitelje ili plaćati hotele za sve napuštena pse Zagrebačke županije!? Odradi sama svoja dobra djela, ne stavljaj štence, koje si “spasila”, meni na dušu!

Često su nakon toga, razljućene volonterke prestale dolaziti u šinteraj i više se Hani nisu odazivale ni za lakše, druge poslove. Katkad je štence i pse koje su one skupile sa ulice, Hana zatekla dan nakon razgovora u kavezu šinteraja.

“Ljubitelji” životinja

Najveći i najglasniji “ljubitelji” životinja, bez sumnje, su – lovci. Njihovo ubijanje iz obijesti, Hani se tako gadi, da o njima teško može, bez bijesa, razmišljati, tim više što se zbog njihove brojnosti i jakog lobija, tj. političko-turističko-gospodarskog podržavanja njihoa “športa” osjeća bijedno bespomoćno.

- Oni vole životinje, brinu se za njih i prirodu, generalna je lovačka tvrdnja, govorila bi Hana volonterkama Akcije, uočavate li kontradiktornost lovačke motivacije:BRINU SE IZ LJUBAVI DA BI UBIJAJU ONE KOJE VOLE!To je nečuvena bezobraština koju lovci javno plasiraju priglupim građanima ove zemlje čim im se ukaže prilika, a blesavi mediji to mi stalno objavljuju!To je kao da ja kažem da se brinem za nemoćnu baku koju volim kako bi je situ i oporavljenu mogla lupiti toljagom po glavi. Lovci organizirano hodaju po šumama i poljima ne bi li naišli na neko biće koje vole i onda na njega zapucali!? To može, ako nema divlje životinje, biti i mačka, domaća patka ili pas. Čim ugledaju neku ljubljenu životinju- ubiju je! Onima koji njihovu ljubav baš ne razumiju od prve, opravdavaju se: da zimi hrane gladne životinje( što je, naravno, zbog toga da im ne bi uginule od gladi, pa kad zatopli, ne bi ih imali dovoljno za lov), da vrše selekciju uklanjajući samo stare i bolesne ( što je tragikomična laž a može se sa lakoćom demantirati glavama prepariranih životinja po lovačkim kućama, salonima i restoranima: sami stari jeleni sa potrganim rogovljem i punjeni kržljavi veprovi, a u tanjurima žilavi, bolesni zečevi i fazani!). Posljednjih godina osobito se uporno prave da su zaštitari prirode! Oni, kao, glupoj prirodi pomažu da opstane uklanjajući što je (po lovačkom mišljenju!) višak! To je zastrašujuće! A ima ih registriranih u Hrvatskoj više od 60.000, znači još pet puta više ako se uračunaju i krivolovci.

- Moje je djed bio lovac i govorio mi je da voli životinje. Uvijek nam je doma donosio srnetinu i zečetinu, jako je bio drag!, izvali Franjka, kao da je to nešto iz obiteljske povijesti čime se treba pohvaliti.

- Vi ste bili siromašni i gladni, zapita je mirno Hana, pa niste mogli kupovati piliće ili govedinu u dućanu? Djed je morao ubijati divlje životinje da biste se prehranili, preživjeli, kao što je pred koje stoljeće često bio slučaj?

- Ne, moj je tata bio i još uvijek jeste, direktor, a deda mi je bio odvjetnik, ponosno izjavi Franjka.

Hana se zaustavila. Nije imalo smisla, cura se ništa ne prima.

Kad bi se Hani netko na šinterajski kontakt-mobitel predstavio, izgovorio na početku razgovora rečenicu Ja tako volim životinje, prava sam ljubiteljica ili ljubitelj!, mrak bi joj pao na oči i živce. Ne samo zbog lovaca. Tako, naime, započinju razgovor oni koji se hoće riješiti neke životinje. Tuđe, svoje, nađene. Najprije jako “ljube” i hoće “od srca “jadnoj životinji pomoći ne bi li se Hana raznježila, a onda kad vide da zapinje, čim shvate da neće životinju uspjeti brzo nekom drugome uvaliti, slijedi:

- Kako ću izaći iz stana kad mi pred kućom stoji crni pas, vukodlak, recite vi meni sada?Ja sam odgojena tako da se bojim pasa i mrzim ih!, ili:

- Što vi mislite da ću se ja brinuti za tu mačketinu koju mi je mala donijela, u svojoj kući, kad pušta dlake i sere uokolo?Vi se s time bavite, pa je vi, lijepo, uzmite k sebi doma!, ili:

- Taj mršavi pas, sigurno je bolestan, samo leži na mojemu otiraču i cvili, pitanje je minute kada će koga ugristi i zaraziti bjesnoćom! Dođite si po njega vi, kad vam je do pasa, umjesto do ljudi, stalo!, ili:

- Ja sam imao jednoga psa i nikad više, stalno je kašljao, pa sam ga dao lovcima likvidirati, a vi ste plaćeni da ovoga iz moga haustora maknete. I to odmah, jer ću vas, inače, dati u novine!

Uzalud je Hana ljubazno i strpljivo objašnjavala da je volonterka koja nema skloništa, a u stan joj ne stane više nego što je natrpala pasa i mačaka, da će šinteri, ako ih pozovu, ubiti psa ili mačku, da napušteni pas očajava jer pati za gazdom i zato što je gladan i žedan, a ne cvili zbog toga što se priprema nekoga napasti, da je najmanje što mogu učiniti da im daju vode i hrane jer će se, možda, oporaviti pa nekamo otići ili čak naći put do svoga doma ako su se izgubili, da nije ni od koga plaćena da uzima napuštene pse i mačke sebi doma, da se volonterski bavi onime što može, samo spašavanjem onih pasa koji se već nađu u kavezu šinteraja gdje su im odbrojeni dani, a oni, kad su se već predstavili kao “ljubitelji”, mogu sami oglasiti u medijima psa koji leži pred njihovom kućom i netko će ga, možda vlasnik ako se izgubio, uzeti ili udomiti, da slobodno izlaze iz kuće jer pas pred kućom ne čeka na njihovu djecu da ih grize, nego na malo hrane, vode i da ga netko pomiluje, utješi. Sve je to bilo bez ikakvog učinka na “ljubitelje”! Potpuni ćorak!

“Ljubitelji” životinja, čim im se istoga časa ne ostvari plan za micanje životinje iz njihovog vidokruga, urlaju na telefon, psuju, prijete bacanjem bombi u Hanino dvorište i paljenjem kuće.

A nisu puno bolji ni oni koji traže svoju izgubljenu životinju koju, također, “ljube”. Oni hoće da Hana zna gdje im je pobjegli pas ili mačak. Polude kada im kaže da ne zna, da najvjerojatnije negdje luta, jer zna i može znati samo za one koje su šinteri uhvatili. Skaču joj odmah za vrat

- Ako ste ga, vi šinteri, vidjeli da luta onda znate gdje luta, a nećete mi kazati, ni uhvatiti moga psa. Tužit ću vas na Poglavarstvo!, praveći se,

kad im to odgovara, da ne razlikuju udrugu za zaštitu životinja od šintera-šinteraja.

Često se “ljubitelji” izgubljenih životinja odbijaju telefonski oglasiti, na radijima ili u Plavom oglasniku da su izgubili psa, što im Hana savjetuje, a o odnošenju fotografije za televizijsku emisiju Kućni ljubimci, da se i ne govori. Sve im je previše i teško, nemaju vremena jer imaju pametnijeg posla, a ona, Hana mora, kad se već iz dosade time bavi, njima javiti gdje je njihov pas ili mačak! Inzistiraju i da im Hana dovede njihovu izgubljenu životinju - doma. Odmah, inače će vidjeti svoga Boga!

- A ako to danas ne možeš, kako joj jedan nedavno reče, neka nosi vrag tebe i tvoju lijenu guzicu!

Jedna od “ljubiteljica” vlastitoga izgubljenog psa nazvala je Hanu da joj naredi da objavi fotografiju njezinoga psa u Večernjem listu u Gradskoj rubrici i u 24 sata.

- Gospođo, shvatite, ne objavljujem ja fotografije pasa u novinama, to rade urednici, a oni to neće jer te dnevne novine nisu oglasnik za izgubljeno-nađeno, oni oglase naplaćuju. Objavit će vam, možda, fotografiju vašega psa, ako platite.

- Ja da njima platim, platite vi kad ste stalno u novinama!

- Nisam ja u novinama nego psi iz šinteraja, njihove fotografije, kako bi ih spasila pronašavši im putem tiska nove vlasnike.Na taj način novinari pomažu udruzi jer znaju da pse, u suprotnome, čeka smrt!

- Vraga niste, vidim vas, stalno se i na televiziji slikate, vi, a ne psi!.

- Gospođo, dajte oglas na radio stanice, u Plavi oglasnik, na internet stranice Radija 101. Samo ih nazovite, objavit će vam besplatno da tražite izgubljenoga psa!

- A telefonski impulsi? Vi bute mi platili račun, je li gaduro prokleta, ja neka si nabijam impulse, a vi bute se slikali!

I tresne slušalicom bijesna “ljubiteljica” vlastitog psa.Kako li tek “ljubi” nekog tuđega ili napuštenoga!

Posebna vrsta gnjuseva su “ljubitelji” čistokrvnih pasa. Oni se često raspituju telefonom, razgovarajući s Hanom sućutnim tonom koji je odgovarajući za retardiranu osobu, treba li joj neki spasitelj čistokrvnog muškog zlatnog retrivera ili pekinezera, ne starijega od tri mjeseca, koji je, jadan, završio u šinteraju.

- Dobro bi bilo da ima i papire, pedigre, ako znate što je to!, dodaju nehajno, usput.

Kad im Hana odgovori da ne treba, jer se takvi skupi štenci baš ne bacaju na ulicu (a pogotovo ne s pedigreom zavezanim u mašlek ispod vrata!), već ih njihovi vlasnici prodaju ako ih ne žele više držati, “ljubitelji” čistokrvnih postaju nervozni, povise ton i psuju.Oni su, često ili nezaposleni, ili pijanci, ili narkići koji misle da je Hana tako blesava da joj ni na kraj pameti nije da se za neke rasne štence mogu dobiti veliki novci. Ima i hohštaplera koji se hoće slikati sa skupocijenim, rasnim psom, ali ga ne bi kupili. I oni se predstavljaju kao “ljubitelji”. I oni će se, kao i alkoholičari, nezaposleni i narkomani ako ga nabave (dobiju ili ukradu), a brzo ne unovče, psa htjeti riješiti, nakon što su ga, kao statusni simbol pokazali poznanicima. Hana petpostavlja da često, udomljeni rasni psi iz šinteraja, lošije prođu od križanaca i mješanaca. Ove druge barem uzmu oni koji nisu snobovi i ekspres-preprodavači.

I uzgajivači pasa furaju se u svojemu biznisu na “ljubitelje”. Oni “ljube” da bi što bolje prodali svoje štence. Kad ti prodani štenci narastu, katkad se vlasniku izgube ili ih napusti jer su ostarili. Takvi odrasli i stariji rasni psi znali su se naći u šinteraju. Imali su tetovažu sa brojem u uhu ili s unutarnje strane bedra. Hana je, preko Kinološkog saveza, došla po utetoviranim brojevima do uzgajivača koji su ih prodali dok su bili štenci. Više to ne čini, jer nitko od uzgajivača koje je molila da te pse iz njihova uzgoja, samo privremeno, dok se ne snađe za udomitelja, pričuvaju (osim jedne uzgajateljice tornjaka), nije na to pristao. Branili bi se:

-To se mene više ne tiče. Kakvo sažaljenje, kakav šinteraj, kakvi osjećaji, gospođo! Ne dolazi u obzir. Što sam prodao – prodao sam, razgovor je gotov!

S vremenom, Hani su ispričali mnoge stravične priče o uzgajivačima.O tome kako u “domaćoj radinosti”, sami, ubijaju na najokrutniji način (lupanjem o zid) neprodane štence. Razlog je tržišne naravi: ako nemaju kupca, ne žele prodati čistokrvno štene za bud zašto, ispod cijene, kako si ne bi rušili cijenu budućih štenaca, a pogotovo, takve štence neće nekome darovati. Ako bi ostavili neprodane štence sebi (a nisu dobri za rasplod!), trebali bi ih bez veze hraniti, a to košta i zauzimaju mjesto u boksevima, otvoreno joj je rekao jedan uzgajivač, gledajući je kao da je luda kad to ne može razumjeti.

- Ženke ne bih darovao ni za živu glavu! Zašto? Pa zato da mi neki neregistrirani fušer ne počne štancati i prodavati na crno, ispod cijene, njezine mlade.To se zove nelojalna konkurencija, draga gospođo!

Kupci rasnih pasa, pomisli Hana, ako im je imalo do životinja stalo, trebali bi od uzgajivača kupovati ženke, osobito kad vide da su već mršave. To je znak da uzgajivač na njima štedi hranu jer pretpostavlja da ih neće uspjeti dobro prodati, tj. da će biti uskoro usmrćene.

- Dragi, verbalni “ljubitelji” životinja, osobito vi – okanite me se, koliko god vam se to, na prvi pogled, čini paradoksalnim da vam baš ja poručujem. Nađite neku drugu ludu babu, kako me iza leđa nazivate, kojoj ćete trabunjati o svojoj “ljubavi”! Dugo mi je trebalo, no napokon sam shvatila. Smučili ste mi se, ne mogu vas više čuti! Dešifriram vas u prvih petnaest sekundi na telefonu!

Udruge, Poglavarstvo, opet veterinari, novi zakon, revolver i lanac

U udrugama, praktičnom zaštitom životinja, kao što kažu statistički podaci i za Europu i za SAD, bave se, uglavnom, žene, što načelno, govori lijepo o ženama. Gotovo da nema aktivnog volontera-muškaraca ni u jednome društvu za zaštitu životinja u Zagrebu. Većnom su tu gospođe nižeg ili srednjeg obrazovanja, srednjih ili poznijih godina, nezaposlene, bez ili s malom mirovinom. Mnoge od njih nisu baš prosvijetljenih moralno-etičkih horizonata, a nisu ostvarile ni neku poslovnu, niti (uvjetno rečeno) obiteljsku karijeru. Ostarjele su, osamljene su, bez sredstava za život, frustrirane koječime, neispunjene, neostvarene, iskusna glumatala iz koristoljublja, često zle. Među njima se prečesto nađe sklonih alkoholu, onih mutne, čak kriminalne, prošlosti, duševno oboljelih (sa razdobljima kliničkog liječenja) i onih kojima bi, zbog patološke lažljivosti, spletkarenja i sklonosti grabežu, psihijatrijsko liječenje dobro došlo.Bavljenje “zaštitom” životinja za njih je pravi Eldorado. Jer, ljudi kojima je do životinja stalo, a nemaju volje ili vremena da se njihovom zaštitom bave, potiču ih na rad hvaleći njihovu “požrtvovnost” i rado ih i novčano pomažu, pa na taj način dolaze do slave i novca koji ne troše na životinje. Pomaže ih i vlast, kojoj je stalo da negdje u zaleđu (jer sada se to od europsko-demokratskih vlasti očekuje!?), makar formalno, ima nekakvih nevladinih, civilnih udruga za zaštitu životinja. Stoga ih vlast financira iz proračuna manjim, a prema zasluzi (čitaj: korisnosti za održanje na vlasti i sklonosti da s političarima podijele novac iz proračuna predviđen za zaštitu životinja) i velikim iznosima novca. Stvarna zaštita životinja, a to je u gradovima, uglavnom, zaštita napuštenih životinja za društvo, u desetom je, a ne u drugome planu. Vlast “milosrdno” daje novac za sve, osim onoga što jedino napuštenim životinjama treba, a to je izgradnja skloništa dovoljnih kapaciteta za sve napuštene. I tako korumpirane udruge služe za zamagljivanje, pružanje alibija za ono što političari, zapravo, hoće: za prikriveno tamanjenje napuštenih pasa i mačaka.

Veterinari na vlasti (po gradskim uredima) i veterinari privatnici (po klinikama i ambulantama) su lukavi. Zahvaljujući klimi sveopće površnosti i nepromišljanja, osobito kad su životinje u pitanju, izborili su si vrlo dobro naplativ, lažni status zaštitara životinja, što je pogibeljno za napuštene životinje, tj. one koje nemaju vlasnika da za njih plaća. I veterinari i gradski i državni službenici veterinarske struke, jednako kao i uzgajivači životinja za prodaju, kinolozi i felinolozi, hoteljeri za životinje, iz poslovnih razloga prikazuju se kao “ljubitelji” i “zaštitnici” životinja, jer tako od vlasnika kućnih ljubimaca lakše i skuplje naplate uslugu ili prodaju životinje! Sasvim su pobrkali lončiće iz kojih, neupućena većina građana, naivno - pije! Zdravstvena zaštita životinja uz naplatu usluge, uzgoj životinja za prodaju, izlaganje rasnih pasa i mačaka po izložbama, čuvanje životinja uz naplatu u hotelima (dok su vlasnici na putovanju ili ljetovanju) – nigdje u svijetu ne smatra se zaštitom životinja. Ona jeste: zaštita njihovog prava na život bez patnji! A takovu zaštitu u gradovima, najčešće trebaju napuštene životinje za društvo, koje nemaju nikoga tko bi za njih išta plaćao.

Dovoljno je riječito što u Hrvatskoj nema veterinara-članova u volonterskim društvima za zaštitu životinja, ni uzgajivača, niti hoteljera. Pa, volonterima se rad ne plaća! Volonteri su amateri, rade iz ljubavi za cilj u koji vjeruju, što svi nabrojeni profesionalci -“zaštitari” čitaju kao: budale. Od zaštitara životinja, po njihovom iskrenom uvjerenju, nisu budale i lude babe (što je u veterinarsko-šintersko milijeu uvriježeni naziv za zaštitarke životinja!), samo one, koje s njima surađuju na način da im pribavljaju zaradu!

Napokon, veterinara i ne treba biti u udrugama za zaštitu životinja, kao što nije potrebno, niti se ne pretpostavlja, da se zaštitom ljudskih prava trebaju baviti – liječnici! Liječnici za plaću liječe bolesne ljude, a veterinari bolesne životinje. Borci za ljudska i životinjska prava mogu biti svi kojima je do tih prava stalo. Bez obzira na diplomu.

U području “zaštite” životinja oni kojima je do lakog novca stalo, brzo su se na zagrebačkoj zoozaštitarskoj sceni prepoznali i povezali. Naravno, u svoju korist, a na štetu životinja. I tako, “zaštitara” kao u priči, a stvarne zaštite životinja ni od korova. Točnost te tvrdnje mogu potvrditi tisuće građana koji su htjeli negdje zbrinuti nađene napuštene životinje.Veliki se novac izdavaja i vrti, a nema najelementarnijega: gradskog skloništa dostatnog kapaciteta za napuštene gradske životinje, tj. besplatnog smještaja i liječenja tih ničijih životinja koje očajne lutaju gradom.Ima mnogo, kojekakvih, od vlasti financiranih i izreklamiranih institucija, udruga i info-centara za njihovo zbrinjavanje, no pokušate li negdje smjestiti nađenoga zadravog ili bolesnog psa lutalicu ili mačku sa ili bez mačića, vidjeti ćete da je to, osim u šinteraj, nemoguće. Sama magla, laž i prijevara kojima, svjesno ili nesvjesno, pridonose i mnogi mediji šuteći ili dezinformirajući ljude po recepturi političara i njima odanih “zaštitara” životinja.

Uz blagoslov udruga za zaštitu životinja staradaju i pate, naravno, napuštene životinje zbog kojih udruge postoje! Ugibaju po ulicama od gladi, hladnoće i prometa, usmrćuju se, uz prethodno mrcvarenje, u šinteraju, na pokusima i vježbama studenata na Veterinarskom fakultetu, napušteni psi koriste se kao trening-psi, živo meso, za one koji sudjeluju u organiziranim borbama pasa radi klađenja. Ubijaju se i one životinje koje je neka od udruga za “zaštitu” životinja preuzela, uz novac, od dobronamjernog nalaznika, a onda predala “dobrim” šinterima ili prodala za vježbe i pokuse. Za takve životinje, u pravilu, nalaznik više ne pita, vjerujući u dobre namjere “zaštitara” odnosno udruge kojoj je novčano pomogao. Životinja “nestaje”, a novac završava u džepovima “zaštitara”!

Hani je trebalo mnogo godina da posloži kamenčiće tog, po životinje smrtonosnog, mozaika. Danas, za to propušteno vrijeme, krivi svoju subjektivnu percepciju i naivnost, koje su ju ometale u traženj istine.

Kad je počela spašavati pse iz šinteraja, računala je da će imati neprijatelje u šinterima, ali nije dugo mogla shvatiti zbog čega joj udruge za zaštitu životinja stalno bacaju klipove pod noge. Pa mi smo, mislila je Hana, svi na istome zadatku, zašto? Vraga! Većina udruga bila je na istome zadatku sa šinterima, političarima, veterinarima i ostalima koji žive od biznisa sa životinjama.

- Sama sam, svi su na istoj strani, na onoj protiv životinja, svi su šinterski kompići. U što sam to upala, što se događa, ovo nije za povjerovati, da mi to nije početak paranoje?, jadala se Hana prijateljicama koje nisu znale što da joj kažu.

_ . _

- Draga, zovem te s posla, samo zato da me pohvališ. Znaš da ja tebe u svemu podržavam, pa i u ovome sa psima što radiš. Evo, ječer smo ti svi iz ministarstva uplatili, iz moje službe, hoću reći.Tko ti je onaj gospodin kojega si poslala, nije loš! Ha, ha! Fino se s nama razgovarao, dijelio nam komplimente, sve nam je objasnio, kaže da i on ide u šinteraj dva puta tjedno. Ne znam koliko je sve to skupa bilo love, ali nismo škrtarili kad nam je rekao da ga ti šalješ…Kaj je, što šutiš?, primijetila je, poznavajući mnogo godina Hanu, da nešto nije u redu, njezina školska prijateljica Erika.

- Kakav gospodin, kakvi novci, o čemi ti to meni pričaš, nikoga ja k tebi nisam poslala da skuplja priloge za Akciju! Već dvije godine nemam nikoga muškoga od volontera, a kamo li nekog gospodina. Prevarili su nas. Čuješ li me, sada ti šutiš, zašto me nisi nazvala i pitala?

- Gospodin je izgledao tako uglađeno, ima oko 50 godina, fino odijelo, rekao je da ga ti šalješ jer sam tvoja prijateljica, promrmlja Erika, Molim te nemoj napraviti frku po novinama radi toga, ovdje sam šefica, svi moji podređeni su uplatili jer sam ih pritisnula, popušile smo i gotovo!

Nakon nekoliko mjeseci Hana je doznala da je u ministarstvu, kod njezine Erike, bio muž predsjednice jedne od poznatih zagrebačkih udruga za zaštitu životinja. Predsjednica se hvalila na nekoj veterinarskoj terevenki kako je sada lako doći do love kad je Novakica pse-šinterajce tako dobro izreklamirala.

- I mi drugi brineme se i krvarimo za pse, radili smo to puno prije nje, bez novaca, a njoj, s njezinim poznanstvima, lova samo curi! E, ne može to tako!, tumačila je pripitim veterinarima koji su kimali glavama.

Kad je Hana počela spašavati napuštene pse iz zagrebačkog šinteraja, ni jedna joj se udruga nije htjela pridružiti ni na koji način, makar verbalnom podrškom, a kamoli konkretno pomoći pri udomljavanju i čuvanju neudomljenih pasa iz šinteraja, iako su neke imale improvizirana skloništa. Nikada joj nisu mogle, ni na tjedan dana, pričuvati ni jednoga psa koji je bio na redu za usmrćivanje, tada je bilo propisima uređeno da se psi ubijaju sedmog dana od hvatanja! Iza leđa su je ogovarale, a u medijima se distancirale od Akcije Spasimo pse iz šinteraja, tvrdeći da Hana sve loše radi, da uopće ne udomljava pse, nego ih uzme iz šinteraja i iza čoška pušta na ulicu. Često su članice udruga od Hane tražile adrese udomitelja, jer su, jedino, htjele kontrolirati njezina udomljenja i tko zna što još.!

- Meni treba pomoći naći udomitelja ili pričuvati ponekog psa dok se ne snađem za udomitelja, a ne kontrola udomljavanja!, što ima pas od toga ako se vama ne svidi moj udomitelj pa mu ga oduzmete i vratite na usmrćenje u šinteraj!?, probala ih je urazumiti još ništa neshvaćajuća Hana.

Napokon, kad je shvatila zbog čega je druge udruga, umjesto da joj u granicama svojih mogućnosti pomognu, odmažu, prošlo je već nekoliko godina od početka Akcije, a zapravo je odgovor sasvim jednostavan: rad Akcije bio im je opasan je bio mjerilo njihovog nerada, što je utjecalo na njihove financije! Najsramotnije od svega je da su udruge i prije i za vrijeme Hanine Akcije, šutjele u medijima o užasima šinteraja, a za šintere govorile da su “dobri dečki”! Da su ih kritizirale, zamjerile bi se gradskoj politici, a građani bi ih upitali - zbog čega ništa ne poduzimaju!

S vremenom, udruge su neskriveno počele dovoditi šinterima napuštene pse koje su preuzele od građana koji su ih pronašli, iskamčivši za njih (kao, za hranu, liječenje, cijepljenje) od nalaznika i, k tome još Poglavarstva, novac. “Pobrinule” su se za pse, hvalile su se! Šinteri nisu trebali štrapacirati i često izlaziti u lov, a plaća ide! Svi sretni i zadovoljni! A da li će Hana uspjeti udomiti i te, od udruga dovedene pse, ili će ih šinteri ukokati (tako su one to zvale), bilo je svima sasvim svejedno.Poglavarstvo tj. nadležni pročelnik koji gradskim novcem plaća šinterima, a kooperativnim udrugama odobrava sredstva za “troškove” nerada, dao im je svoj blagoslov.Cilj, da nema lutalica po ulicama, bio je postignut, a lova za njihovo “zbrinjavanje” - podijeljena! Još jedino treba srediti Hanu koja je udomljavala pse, koji, makar i sa novim vlasnicima, prijete da bi se mogli razmnožavati, ili izgubiti, ili biti ponovno napušteni i lutati ulicama.

U toj općoj “idili”, svima je bitno smetalo što su građani i novinari počeli učestalo, na poziv Akcije, dolaziti u šinteraj, ondje su i hodajući gradom svašta vidjeli, te uopće počeli na šinterajski horor gledati drugim očima.Sve češće su se šinteri, kad od njih nikoga nije bilo, izderavali na Hanu i volonterke, vrijeđali ih, ismijavali im se, otvoreno i anonimno im prijetili, a samo Hanina udruga nije nikako mogla dobiti od Grada financijsku pomoć.

- E, nećete se vi meni curama prijetiti, smeće jedno šintersko, žestila se Hana, cure i ja radimo besplatno samo da spasimo te uboge napuštene pse od vašeg ubijanja, a vi bi nam noge zbog toga lomili i bacali nas, pretučene, u Savu!

Ako hoćete rat, imat ćeta ga! Kupila je Oglasnik i nabavila od nekoga tipa revolver. A pucanje? A dozvola?

Za dozvolu za pucanje odnosno držanje oružja trebaju razni pregledi. Hana se bojala neuropsihijatra i psihologa. Imala je 50-tak godina i bilo joj je sasvim jasno da je dosta šašavo, u toj dobi, tražiti prvu dozvolu za oružje. Tjelesni pregledi prošli su u redu. Dobro vidi, ima ravnotežu, zdravo srce itd, ali testovi i razgovor sa psihologom!? Testovi su bili prolazni, ali se pokazalo da je Hana prebrzopotezna. Psihologinja ju je upitala

- A zašto vama, gospođo, treba, revolver ?

- Za obranu, odgovori Hana i pomisli kako sada psihićka misli da Hana, zbog klimakteričnog ludila, smatra kako je neodoljiva, pa će ju muškarci napastovati a ona će se, čedna, od njih braniti pucanjem...Mlađahna glavoderka ne zna da bi Hanine hofirante, već odavno, trebalo oružjem prisiljavati da je počnu napastovati !

- Od koga pretpostavljate da ćete se trebati braniti?

- Pa, znate, spremam se preseliti u kuću na osami u šumi ili na otoku, pa bih htjela za svaki slučaj, za osjećaj sigurnosti...- izblebeće Hana, jer sve je bolje reći nego spomenuti obranu od šintera, tada joj sigurno neće dati dozvolu, pitaj Boga zna li psihologinja uopće tko su to šinteri, sve je to tako odiozno za nekoga tko ne razumije o čemu se radi ili ne trpi životinje.

- Pa dobro, ako je za svaki slučaj zbog života na osami..., uz jedan uvjet, dobit ćete dozvolu. U vašem me psihotestu nešto brine: vi ste vrlo nagla osoba, a to nije dobro za posjednika oružja. Dakle, morate mi obećati da ćete brojati do dvadeset, prije nego što pucate.

- Do dvadeset?, htjela je protestirati Hana, ali se suzdržala i obećala da će brojati i duže, jer ionako, najvjerojatnije, neće nikad ni na koga pucati, ne daj Bože!

Vježbe iz pucanja Hana je obavila na nekome kamenolomu sa pravim vojnim instruktorom. To je Hani išlo brzo i dobro. Znala je da će biti tako jer je već pucala, voljela je pucati iz puške. A iz revolvera joj se osobito svidjelo!

Tek poslije je Hani postalo čudno ono što je bubnula sa kućom na osami.

- A zašto, doista, sada kad imam revolver, dozvolu i velikoga psa vuka Nanuka ne bih otišla živjeti u kuću na osami?, upita se Hana, Zašto? Što će mi centar grada kad vozim automobil, a mačke i pas bi uživali.Prodat ću stan i kupiti kućicu sa velikim dvorištem.

I zahvaljujući životinjama, Poglavarstvu, udrugama i šinterima, te kćeri koja se udala - učini tako.

Šinteri su se upristojili kad je Hana bila u dežurstvu, otakada joj je, kao slučajno, iz torbe sa hranom, ogrlicama i lajnama često ispadao na pod – revolver. No, živahnuli su još više Hani iza leđa, kad volontera nije bilo, tj. po novome nalogu iz Poglavarstva nije smjelo biti.

Posebna im je, zlurada, radost bila, izvan odobrenog vremena za dežurstvo volontera (samo od 9 do 10 sati!), otjerati udomitelje koje je Hana putem medija upućivala u šinteraj. Omiljena im je izjava za udomitelje bila (i još uvijek jeste):

- Ovdje nema nikakvih pasa, ne znamo tko vas je poslao da ovdje uzmete pesa!

Neki su joj udomitelji javili Hani telefonom kako su uzalud došli u šinteraj i što su im šinteri, najčešće šef šinteraja, govorili.

Kad bi se Hana potužila zbog toga ili nečega sličnoga nadležnome Stanešu, pročelniku-veterinaru u Poglavarstvu, on bi joj odgovarao da to nije istina jer sam pitao komunalne redare Veterinarsko higijenskog servisa(tako je, naglašeno, uvijek nazivao šintere) i oni su mi rekli da to nikad ne rade.

Šinteri i nadalje nisu, kad nije bilo volontera i novinara, puštali od Hane pozvane dobronamjerne, zbunjene, potencijalne udomitelje da uđu u prostoriju s kavezima i izaberu psa, tvrdeći im uporno, unatoč paničnom lavežu i tuljenju 20 očajnih, gladnih, zatvorenih pasa od čijeg je zapomaganja orio cijeli kvart:

- Ovdje nema pasa, krivo su vas poslali, samo vam se čini da čujete kako ovdje laju psi!Možda laju negdje u susjedstvu.

Moglo im je biti kad ih je šinterska gradska vlast štitila i plaćala, što još uvijek čini. Jedina im je noćna mora bila što će napisati novinari koji su vjerovali Hani i štitili pse, a kojima su uvijek, dvoglasno, i šinteri i gradski oci, dobro uvježbano – lagali.

Jedna od karakterističnih veterinarasko-političkih laži, koje su poslužile zgrtanju velikog novca, bila je laž o obveznom, navodno propisanom zakonom, mikročipiranju pasa.Mikorčipiranje se naplaćuje i može ga obaviti samo ovlašteni veterinar. Laž je cijele 2003. godine plasirana u svim medijima! Propagirali su, raznježeno-ozbiljnih veterinarskih lica za boljitak svih pasa u Hrvata, dužnost hrvatskih vlasnika pasa da i hrvatski psi budu označeni, kao i svi psi u Europskoj uniji: i veterinari iz ministarstva, i veterinari-službenici Poglavarstva, i većina veterinara privatnika. Na vlasnicima pasa bilo je samo da odu sa psom kod svojega veterinara i plate upucavanje mikročipa ispod kože s lijeve strane vrata. Hana je proučila sve važeće propise u zemlji i nigdje nije našla obavezu mikročipiranja pasa. O tome je obavijestila medije. Veterinari svih razina demantirali su je sa gnušanjem, na način kao da se neka pošandrcala ženska preserava bez veze i dalje tvrdili da je mikročipiranje – obavezno, ali nisu naveli u kojemu propisu piše bilo što o tome. Mikorčipirani su i psi u šinteraju. To je za njihov “boljitak”, izjavili su u Poglavarstvu, pa za njih je platio “dobri” Grad. Savjesni vlasnici pohrlili su mikročipirati na tisuće svojih pasa vjerujući da moraju i da će im se, ako se izgubi, pas biti vraćen nakon očitanog čipa.

Kad je pobjegao vlasniku prvi mikročipirani pas, a netko ga je našao i napipao čip. Ustanovilo se, potom, kako ne postoji evidencija (dadoteka) ugrađenih čipova povezana sa imenom i adresom vlasnika, a napokon su i “progledali” novinari istražili da ugrađeni mikročipovi nisu u upotrebi (niti su ikada bili!) u Europskoj uniji. Onda je nastupila višemjesečna veterinarska medijska čipošutnja, da bi se pojavila nova, još glasnija akcija za obavezno mikročipiranje novim čipovime, jer za one stare, rekoše nadležni, pojma nemaju kako su došli na tržište, radilo se o nekakvoj pogrešci, a mikročipirati se mora - jer to piše u zakonu! Ponovno je Hana tvrdila da nigdje, u nikakvom hrvatskom zakonu nema utvrđene obaveze mikročipiranja svih pasa, a nema je ni u zakonima zemalja EU-a (osim za one pse koji prelaze preko granice Europske unije, a tih je, u Hrvatskoj, najviše pet posto). Veterinari sa svih razina vlasti tvrdili su, opet, – suporotno: svi psi moraju se mikročipirati radi usklađenja sa zakonodavstvom EU.

I pohrliše tisuće dobrih, savjesnih i uplašenih vlasnika pasa, ponovno, platiti mikročipiranje svojih pasa, sa drugim, novim, “boljim” čipovima. Ako se tako nastavi, pomislila je Hana, hrvatski će psi uskoro imati ogrlicu od čipova ispod kože na vratu! Nekima su se čipovi ugnojili, a neki su psi cvilili od boli kad bi im se dotaknulo mjesto gdje im je stavljen mikročip, sve je, bolno, žuljala ogrlica kad bi pritisnula mjesto čipiranja. Hana se raspitala kod veterinara koji nisu dobili ovlaštenje za mikročipiranje (samo oni su, jer su bili uvrijeđeni, htjeli dati Hani stručnu izjavu) i doznala da je mikročipiranje, između ostaloga, opasno i zbog toga što čipovi, s vremenom, kao strano tijelo počnu putovati unutar životinje, pa su tako u EU nađeni psi kojima je čip “odšetao” na leđa, u potrbušnicu ili pokraj pluća! Zbog toga nema obveze mikročipiranja pasa u Europskoj uniji! Ondje je prepušteno (informiranim o mogućim posljedicama za psa!) vlasnicima da sami odluče hoće li ili ne mikročipirati svoga ljubimca.

Krajem 2006. godine donesen je novi (drugi po redu) hrvatski Zakon o zaštiti životinja zbog usklađenja s zoozaštitnom normativom EU. U njemu, naravno, nema ni riječi o obveznom mikročipiranju pasa!? Tko je jamio – jamio je. A jamili su dobaljači i prvih i drugih mikročipova, kao i svi ovlašteni privatnici koji su naplaćivali “upucavanje” staklenih ampulica sa čipovima ubogim psima u vrat.

Šinteri, uz podršku gradskog Poglavarstva, držali šinteraj zatvorenim za javnost tj. udomitelje i volontere, godinu i pol dana, bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, lažući medijima da je to zbog karantene. Izmislili su nekakvo bijesno štene kao povod, a “karantenu” su, nakon deset (zakonskih) dana za bjesnoću, razvukli na 18 mjeseci. Kad je promijenjen pročelnik veterinar Staneš, novi je pročelnik uvjeravao novinare da nema pojma o tome zbog čega je i je li uopće bio zatvoren šinteraj, jer o tome nema u dokumentacijei njegovog ureda nikakvih pisanih tragova! U razdoblju zaključanosti šinteraja, uhvaćeni napušteni psi bili su, čini se, ili usmrćeni ili prodani za vježbe na Veterinarskom fakultetu ili za farmacesutsko-medicinske pokuse raznim domaćim i stranim institucijama.Hani se, zabunom, javio u to vrijeme jedan poznanik još iz škole, koji ima farmaceutsku firmu u Švicarskoj i s nadom ju pitao je li točno, što se priča, da se iz Hrvatske može dobiti pas za pokuse po cijeni nižoj od 3.000 švicarskih franaka, jer je kod njih, ispod te cijene, nemoguće nabaviti pse za pokuse.

Bio je još jedan groteskni pokušaj otjeravanja volontera i udomitelja od šinteraja, prije razdoblja zatvaranja šinteraja za posjetitelje, prisjeća se Hana. Šinteri su pokušali s lancem razapetim preko ceste na visini od jednoga metra, pričvršćenim lokotom s jedne strane za ogradu Veterinarskog fakulteta, a za stupove table na kojoj piše Veterinarsko higijenski servis (skraćeno VHS, na pr. kao kasseta ili kamera ili snimka!) iliti šinteraj, s druge strane, onemogućiti prilaz šinteraju i automobilima i pješacima.

Kad je to ugledala dolazeći na dežurstvo, Hana je poludjela. Tim više što su se na njezine oči dva automobila s udomiteljima okrenula i otišla, a jedan joj je pješak-udomitelj odlazeći rekao

- Što pravite iz ljudi budale! Ne može do pasa bez preskakanja. Ovo je nekakva zajebancija, što li?

Nazvala je istoga časa sve redakcije koje su ikada pisale o šinteraju. Novinari i fotoreporteri su, hvala im, brzo došli. Sutradan je osvanula u svim novinama fotografija šinterskog lanca preko javne prometnice. Skinuli su lanac. U Poglavarstvu su, idejni začetnici metanja lanca, opet, novinarima lagali da o lancu pojma nemaju.Kako nesložna braća, kad ne uspije! Nakon nekoliko mjeseci od stavljanja pa micanja lanca, nestala je klupica na livadi pokraj šinteraja na kojoj bi volonteri ostavljali svoju prtljagu i oko koje bi šetali pse.Hana, očekivajući daljnje psine, pa na to nije ragirala, sve dok nije izvela na uzici u šetnju prvoga psa iz kaveza.Kad je pas podigao nogu uz grmlje pokraj mjesta gdje je bila klupica, zacvilio je a iz noge mu je šikljala krv. Hana je malo bolje pogledala uokolo i uočila povuda po travi mnoštvo krhotina zelenog stakla koje su zbog boje bile gotovo nevidljive na zelenoj površini travnjaka. Podigla je psa i odnijela ga u kavez podvezavši mu sa maramicom ranjenu šapu da zaustavi krvarenje. Šinteri su likovali.

- Danas nema klupe ali ima mnogo slomljenoga stakla u travi kojega prije nije bilo!, obratila se Hana šefu šinteraja, vetrinaru Hlavatiju, koji se sunčao na dvorištu, nogom oslonjen na fasadu svojega šinterajskog carstva, čekajući na rezultat onoga što je za Hanu i pse smislio.

- Ma nemojte, pojma nemam o čemu govorite, tko li je porazbijao to staklo?, odvrati Hani glavni šinter u bijeloj kuti sa puno zataknutih olovaka u gornjem džepu.

Veterinar-znanstvenik, pomisli Hana, treba puno olovaka pri ruci da odmah, između trećeg i četvrtog jutarnjeg konjaka, zapiše neku novu istraživačku ideju ili naglu znanstvnu spoznaju o davljnju pasa, koja mu je pala na pamet kad je šinterima naredio da krhotinama stakla od Radenske “ukrase” livadu, kako bi volonteri Akcije prestali izvoditi pse na jedinu dnevnu šetnju.

Kako ni s lancem, slomljenim staklom, telefonskim prijetnjama tipa progutat će vas sve mrak, čak ni sa zatvaranjem šinteraja za udomitelje, šikaniranjem udruge od strane Poglavarstva, nije baš (zahvaljujući medijima) uspjelo na duge staze, nakon devet godina djelovanja Akcije i sve izglednijeg prijema Hrvatske u EU, kojoj je do zaštite životinja stalo, šinteri i Poglavarstvo lukavo su smislili jedan novi način da se psi ne mogu udomljavati, a da se oni, ujedno, predstave javnosti (koja uvijek misli sa pola mozga!), kao “zaštitari”. Iako toga u ni jednome propisu kao obveze nema, oni su se dogovorili, jer su, ko bajage kao “ljubitelji” iznad propisa, da se svi psi u kavezima šinteraja steriliziraju/ kastriraju. Bez toga se ne mogu dati udomiteljima, htjeli udomitelji ili ne, napr. uškopljenog vučjaka! Izgladnjeli, pod psihofizičkim stresom, mršavi, često bolesni psi, sve ženke i mužjaci, odvoženi su od listopada 2006. na operacije i vraćani u mokre kaveze šinteraja gdje su se “oporavljali” sašivenih trbuha i otečnih testisa ležeći u vlastitom izmetu i mokraći. Sudeći po “rezultatima” (infekcijama) i profesionalnosti obavljenih sterilizacija/kastracija, najvjerojatnije su ih operirali, vježbajući se, studenti.Mnogi su psi zbog postoperativnih komplikacija ugibaju u šinteraju. Udomitelji, naravno, nisu htjeli uzimati kuje sa obrijanim i zašivenim, još krvavim trbusima, ni mužjake koji su uškopljeni pa su im, od infekcije, jaja crvena i natečena kao dinje. Hana je mogla birati: ili da ostavi neudomljene operirane pse šinterima da ih 30.dan, po zakonu, usmrte ili da ih preuzme iz šinteraja prije tog roka i smjesti u hotele za pse na liječenje i oporavak (nakon čega će ih, možda, odande udomiti), za što nije imala novca.

- Bravo šintersko Poglavarstvo, ovo je stvarno bila dobra ideja!, poručivala je, uzalud, novome-istome pročelniku putem medija.

Unatoč svim preprekama i zamkama, oslanjajući se samo na novinare i građane, Akcija Spasimo pse iz šinteraja udruge DRUGA PRILIKA spasila je u 10 godina volonterskog rada sve, dostupne, pse koje su šinteri uhvatili.Svima je našla udomitelje ili je one, koje nitko nije htio udomiti prebacila prije roka za usmrćenje na plaćeno čuvanje, kojekuda. I kod građana po njihovim dvorištima, u stanove volontera i u hotele za pse. Na taj je način, do kraja 2006. godine, spasila 3.000 pasa.

- Tako veliki broj udomitelja-spasitelja ne bih uspjela pronaći da me nisu podržali svi mediji kojima sam, uz udomitelje i građane donatore, beskrajno zahvalna. , uvijek je ponavljala Hana, Zahvalni su im i spašeni psi koji im to nisu mogli izjaviti, ali ja znam da su im namijenili veliku, mekanu fotelju u psećem raju.

U prvome je Zakonu o dobrobiti (!?) životinja, Hana uspjela izlobirati da se rok za usmrćenje životinja u šinterajima Hrvatske produži sa dotadašnjih 7 dana na 30 dana. Tako je to bilo od 1989. do 2007. Proužetak roka olakšao je pronalaženje udomitelja, ali je prouzročio veći pomor pasa u šinteraju. Mnogi bolesni, štenad, stari i iscrpljeni psi, nisu ondje mogli izdržati mjesec dana i dočekati udomitelje.

Drugi, novi (kao što Vlada RH tvrdi usklađen sa europskom zoozaštitnom normativom ?!) Zakon o zaštiti životinja iz 2006. poslužio se trikom zvanim Nije šija, nego vrat!. U njemu se nigdje ne spominju šinteraji (jer u državama- članicama EU-a oni odavno ne postoje), već samo skloništa kojih u Europi mnogo ima, a Hrvatskoj nema uopće. Vlasti nije ni na kraj pameti da u njihovu izgradnju ulaže sredstva. U tim hrvatskim “skloništima” koja su samo preimenovani dosadašnji šinteraji (sa istim zaposlenicima i uvjetima za pse), zakonom se predviđa usmrćivanje napuštenih životinja nakon dva mjeseca od smještaja. U europskim zemljama skloništa su mjesta gdje se napuštene životinje (jednako kao i napuštena djeca ili starci) zbrinjavju bez roka za ubijanje, tj. čuvaju i liječe do udomljenja ili prirodne smrti.

Takva zemlja Hrvatska, takva vlast na svim razinama i bez obzira na starančku pripadnost, uz samo jednu iznimku, a ta je recentni, zoozaštitarski prosvijetljeni, predsjednik Stjepan Mesić.Koliko je mogao, pomogao je i što se zakona i što se podrške Akciji tiče.

- Građani će lakše, mirnijeg srca, zvati “skloništare” nego šintere ili dovoditi životinje kojih se hoće riješiti u “skloništa” nego u šinteraje, zar ne? Lukavo, s talentom za primjenjenu psihologiju za Hrvate 21. stoljeća, a zapravo, balkanska prijevara, s prikrivenim ciljem tamanjenja što većeg broja napuštenih životinja jer je to najjeftinije!, govorila je Hana sve indiferentnijim novinarima.I oni su se umorili od uzaludnosti bitke za napuštene pse!

Takvo novozakonsko, masovno “zbrinjavanje” na hrvatski način u tzv. skloništima za napuštene životinje, doslovno je - holokaust*? Leševi napuštenih pasa-žrtvi loših vlasnika, političara, šintera, korumpiranih udruga za zaštitu živoitnja, iz “skloništa”, tj. šinteraja odvoze se i spaljuju u kafileriji (privatiziranoj) u Sesvetskom Kraljevcu. Dioničari-vlasnici te spalionice isti su oni privatnici (Veterinarska stanica Zagreba), koji dobivaju novac od Zagreba za poslovanje šinteraja koji je trenutkom donošenja zakona - postao “sklonište”. Životinjski leševi su sirovinska baza za dobivanje koštanomesnoga brašna od kojega se proizvodi hrana za druge životinje i, kao što je poznato, uzročnik je kravljeg ludila.

-Kako pravedna, sarkastična kružnica, to s ponovno ozakonjenom okrutnom sudbinom napuštenih pasa i kravljim ludilom!!, znala je, više za sebe, govoriti Hana, svojim duhom otsutnim prijateljicama, na nekom stereotipnom dječjem rođendanu gdje su svi, tko zna zašto, morali izgledati – sretno.

*grč. (holos - čitav, potpun + kaustos – spaljen) kod starih Grka žrtva pri kojoj se spaljivala čitava životinja, “paljenica”

Udomitelji-razni

Kao da ranije sviće kad je u Čučerju noću pao snijeg.Ono malo oblačne, jutarnje svjetlosti koja po površini izjutra pošprica hladnu noćnu tminu diljem švicarskog krajolika, upali se brže na snijegu i reflektira od bijelih brežuljaka vraćajući se sebi samoj.U kristalićima snijega nekako se umnožava i cvjeta! Sve to ne bi se moglo reći za zimsko svitanje u gradu. Ondje, ugruvan u kućerinama, dan sviće kasnije od stvarnog svitanja. Kasni sa svitanjem ispresijecan ulicama.Napadali snijeg, ubrzo, osim na krovovima, postaje boje čokolade, iako bi se manje romantičnom i proždrljivom piscu mogla nametnuti poredba sa nečim sasvim drugačijim, a iste boje.

Udomiteljima, tj. udomljenim je psima, Hana posvetila pjesmu koja je uvrštena u njezinu zbirku ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA. Ta se ilustrirana (od Renate Vranyczany Azinović, volonterke udruge) zbirka još uvijek prodaje u korist pasa iz šinteraja. Pjesma se zove

MOLITVA ZA SPAŠENE PSE

jesu li živi

moji spašeni

napušteni psi

koliko ih je

kod kakvih su ljudi

Bože

daj da nisu gladni

da imaju zdjelicu vode pri šapi

za žega za kiša

nad glavom krov

je li da nisu

vezani lancima

za neko stablo ili plot

do smrti

i molim te

da mi očajni

ne poručuju

zašto si nas spašavala

od takvog života

bolji bi nam bio

u koštanom brašnu

grob

Uvijek je bilo neizvjesno, bez obzira na to kakav su dojam na Hanu ostavili i što su joj udomitelji obećavajućega napričali o tome kako će dobro držati i paziti na psa, hoće li to u praksi, makar približno, biti tako.Akcija nije imala mogućnosti (automobila, ljudi, novca za benzin) da kontrolira po cijeloj Hrvatskoj kako su udmljeni psi iz šinteraja, a da je i imala tih mogućnosti, nerješivo je bilo što sa psom za kojega bi se utvrdilo da nije dobro udomljen (gladan, na kratkome lancu, bez kućice ili nadstrešnice). Hana nije imala sklonište, dakle nije imala gdje smjestiti, do ponovnog-boljeg udomljenje, oduzetoga loše udomljenoga psa.

Još prilikom pregovora o uzimanju psa, Hani su osobito išli na živce i umarali je udomitelji iz Dalmacije. Oni su redom tražili da im se pas pošalje u, recimo, Trogir ili u Šibenik u paketu.

- Ne može se, pobogu, pas slati u paketu, urazumljivala ih je Hana.

- A zašto ne, navaljivali su, ja ću ga preuzeti na pošti ili na autobusnom kolodvoru!

- A kako će se osjećati pas satima naguran u kartonsku kutiju ili drveni sanduk! Takvu ambalažu može u panici izgristi, izaći iz nje i stradati! Ne dolazi u obzir!Pas među prtljagom, torbama i koferima, koje će na usputnim stanicama autobusa na njega bacati ili ispod njega izvlačiti, bez zraka, usred buke motora, u mraku, uspaničen što mu se dešava i što će ga tek zadesiti!

- Pustite vi to meni. Samo vi njega stavite u paket, inzistirali su svakodnevno Dalmatinci, ništa mu neće biti, “a ako mu ni dobro u prtljažniku, nek sidne pokraj šofera zavezan za njegovu sidalicu”!

- Kako možete pomisliti da će se traumatizirani pas iz šinteraja, pas koji se, možda, nikada nije ničim vozio, mirno sjediti satima, u gužvi i buci, zavezan pokraj vozača autobusa kojega prvi put u životu vidi i pokraj putnika koji stalno izlaze i ulaze.Otimat će se, htjet će pobjeći a, možda, nekoga, iz straha,i ugristi.Morate doći svojim automobilom po psa u Zagreb pa ćemo se sve lijepo dogovoriti., pokušavala ih je urazumiti Hana.

- Samo vi meni upakirajte pasa u kutiju i lipo šaljite, evo vam adrese.., kao da ništa do njih nije dopiralo, nesalomljivo će, blaženi u svojem zootransporterskom idiotizmu, Šibenčan.

- Ništa od toga!, zaključila bi razgovor Hana.

Uglavnom se, smrtno uvrijeđeni Haninom zagrebačkom nesusretljivošću, više nikad nisu javili. Ni razmislili. Dalmatinski senzibilitet za potrebe i patnje životinja sasvim je u pelenama, i to u govnima do grkljana!

A što se Hercegovaci tiče, oni baš ne udomljavaju pse iz šinteraja. Što nema prođe na tržištu nije truda vrijedno ili, bolje rečeno, ono što se samo tako daruje, sigurno ne vrijedi ništa. Katakad se jave, ako čuju da je u kavezu neka čistokrvna lovačka kuja. Tada se ponosno predstave kao lovci i pitaju, može li kuja kotiti, jer imaju kod kuće mužjaka pa bi se, za svoje potrebe, bavili i uzgojem. Dakle, upustili bi se u biznis s minimalnim rizikom i ulaganjem. Kuju dobiju besplatno, okoti im jedno-dva legla, ostave si najbolje štence, a kuju – upucaju. Jedan se Hercegovac Hani potužio da su mu već tri kuje-ptičarke ugrizle zmije, pa bi došao po ovu ušintariju (tako oni zovu šinteraj!) samo ako se, ta iz novina, ne plaši zmija i ako bi joj štenci bili zdravi.

- Ako joj štenci nisu valjani, to ja sve, i materu, odmah likvidiram!

- Ne mogu vjerovati da ovo slušam, rekla mu je Hana, budite ljubazni i dopustite da prekinem ovaj razgovor.

- Nerazumne li žene!, začuđeno će Hercegovac.

Kao udarac u pleksus, Hana je doživljavala i pozive udomitelja-“lukavaca”. To su bili, njačešće, Zagorci i Prigorci. Oni su, vođeni, po njima jedino mogućom mišlju a ta je da su Hana i svi volonteri u društvima za zaštitu životinja trknuti u glavu, htjeli profitirati i nabaviti od bedaka čistokrvnoga pesa besplatno, za dom, za lanec. Razgovori s tim dijelom hrvatskoga pučanstva odvijali bi se ovako:

- Je, ja bi si štel zeti nekakvog peseka, znate, pa vam se javlam, videl sam sliku v novinama.Kaj se to plaća ili ne?

- Sviđa vam se pas čija je fotografija danas objavljena, onoga Blekija, križanca terijera?

- Je, je sviđa mi se, ali ja bi si zel labradora, takvega kak ga ima Martin, moj sused. Vi dajete pese besplatno, kaj ne?

- Da, a kako ćete ga držati? Psi se daju samo dobrim udomiteljima na dar.

- A kak bi ga držal?Pa na lancu, kak drukče!

- Ne dam vam psa na doživotni lanac!, presječe Hana.

- Vite, nisme se dobro razmeli, onda niš., i telefonom - tup!

Iz Haninog iskustva Slavonci, Međimurci i Zagrepčani su najbolji udomitelji, a bilo je dragih i iz Podravine. Željeli su i spasiti psa i nabaviti kućnog ljubimca ili čuvara dvorišta. Dolazili bi automibilom u šinteraj sa kupljenim novim ogrlicama, lajnama i zdjelicama i bili su, mahom, puni sućuti i ponosni što čine dobro djelo. Nije im bilo važno koliko je napušteni pas nalik na neku pasminu, a kamoli je li čistokrvan, mužjak ili ženka. Neki su, rijetki, udomljavali čak i skotne mješanke ili kuje sa štencima. Podijelit će sami štence, rekli bi! Neki su se javili telefonom, nakon što se skotna kuja okotila, kao ponosni djedovi i bake, pričali kako su štenci krasni i ne mogu zamisliti da će ih morati nekome dati prije nego što odrastu.

Posebna kategorija udomitelja, svakako je jedna nevezana na regiju, već samo na štedljivost, glupost i neodgojenost. To su udomitelji koji bi uzeli psa nekome drugome na dar, za rođendan ili Božić, i na taj bi se način izvukli od investiranja u neki drugi dar.Naravno, tog nekoga koga kane “obradovati” nisu pitali želi li uopće psa i, ako ga želi, kakav bi mu pas odgovarao. Razgovor s njima teče, u pravilu, ovako:

- Ja bih uzela dečku psa za rođendan. On jako voli životinje.

- Kupite mu pticu ili hrčka.

- Nemam ja za to novaca i uzela bih za njega psa, ako je to besplatno!

- Besplatno je, besplatno, no kako će zvaršiti pas ako se ne svidi vašemu dečku, ako ga nema namjeru šetati četiri puta dnevno pa se popiša u stanu, ako ga ne žele njegovi roditelji...?

- Onda ga neće više držati doma!

- A gdje će bit taj dar- pas, opet na ulici gdje su ga šinteri već jedanput ulovili, naravno, ako ga prije drugoga lova ne pogazi tramvaj ili auto ili ne umre od gladi i hladnoće, Hana će već uzrujano.

- Onda ništa, ako mi ga nećete dati. Bezobrazni ste!Prvo tražite udomitelja, a kad vam se javi - gnjavite!

Katkad je Hana morala odbiti, uvjetno rečno, i dobrog udomitelja, a neki su joj naizgled dobri udomitelji vraćali pse za nekoliko dana, iz bizarnih razloga.

Sjeća se kako je morala odbiti siromašnu, osmaljenu staricu koja je željela psa da je čuva i da se ima s kim popričati, ali je Hani priznala da ga nema čime hraniti, osim proklijalim krupirom koji i sama jede, dobiva ga, reče, iz obližnjeg robnog centra.

Dva su udomitelja, ubrzo, vratili udomljene pse natrag u šinteraj. Jedan zbog toga što se kujica koju je udomio kod njega počela tjerati, a on ne podnosi kurve, dok je drugi gospodin, nakon samo tri dana, bio nezadovoljan udomljenim vučjakom jer ne laje na susjeda i neće ga gristi.

Osobito mučan dojam na Hanu je ostavio poziv jedne djevojčice, potencijalne udomiteljice, koja je rekla da ima 12 godina i traži jednoga ljepšega psa.

- O udomljenju moram razgovarati s tvojim roditeljima, a ti mi reci, dušo, kakav je pas tebi lijep, opiši mi ga?, upitala ju je Hana.

- Meni je, teta, lijep onaj pas kojega mogu brzo prodati za što više novca!

Tomislav Jakić

Na samome početku Hanine akcije spašavanja pasa iz zagrebačkoga šinteraja, javio joj se telefonom jedan gospodin iz Zagreba i pitao je kako je to ona zamislila, kako će spasiti sve pse kad one ružne i stare, na primjer, nitko neće željeti udomiti? Hana se s njim složila da će to biti teško ili nemoguće.

- Zapišite moj broj telefona, blago je naložio Hani.

- Evo zapisujem, a kada da vas nazovem?

- Kad vam se pojavi jedan takav pas kojega nitko neće htjeti uzeti.

- Vi to meni govorite ozbiljno, ili samo kao verbalnu podršku...?

- Za ozbiljno.

Prošlo je mjesec dana i u kavezu šinteraja pojavio se stari, crni, mršavi pas mješanac. Nitko ga nije udomio, a bližio mu se posljednji, tada još, po zakonu, sedmi dan. Hana ga je, da ga ne usmrte, prebacila privremeno na čuvanje nekoj ženi koju je plaćala, i s nevjericom nazvala gospodina, čiji je broj sačuvala.Pripremila se da će doživjeti razočaranje.

- Pojavio se moj pas, kažete!, razveselio se Jakić, bivši televizijski urednik i novinar, a sada savjetnik predsjednika države, Doći ću po njega, samo mi recite kada i gdje se nalazi.

Stari, crni, drhteći od straha mješanac dugo je još, kraljevski poživio kod Jakića. Taj događaj, to udomljenje, Hani godinama osvijetljava put i daje snage u trenucima klonulosti i beznađa, onda kad zbog napuštanja pasa, šintera, veterinara i političara, toliko mrzi ljudsku vrstu da bi je ukinula, zbrisala s planeta.

- Kada bi u ovoj zemlji bilo još takvih ljudi, kada bi je takvi vodili, bilo bi

za nas nade, povjerila se dugogodišnjoj suradnici-volonterki u akciji,

kiparici i slikarici Renati, no ima li ih, osim Jakića, još, koliko i hoće li

takvima ikada, oni većinski, drugačiji, dopustiti da nas vode?

Pas koji se dočepao Eme

Ema je s tatom došla ravno u šinteraj, nije nazivala. Imala je oko 10 godina i bila vrlo odlučno dijete. Ušla je u šinteraj među pse u kavezima i pred jednim zastala

- Ovoga, tata, hoću ovoga!,

U kavezu je bio je čupavi, stariji, sivi križanac terijera koji je Emu mirno, ali sumnjičavo gledao.

- Gospodine, možda to i nije dobra ideja da dijete izabere odrasloga psa za kojega ne znamo je li socijaliziran. Bolje bi bilo da uzme ono štene iz kaveza preko puta.

Ema je bacila pogled na štene, pa ga prebacila na tatu i Hanu, i ponovila:

- Hoću ovoga sivoga, čupavoga psa.

Tata je kapitulirao. Hana je čupavca izvadila iz kaveza, ispunila ugovor o udomljenju na tatino ime i predala psa Emi, koja je za njega donijela novu ogrlicu i uzicu. Pas se nije otimao, ali ni pokazivao nikakve emocije, kad ga je Ema, prije utovara u automobil, šetala po dvorištu šinteraja. Razmišljao je i procijenjivao. Za njom je mirno ušao u auto, kad su odlučili krenuti kući.

Nakon desetak dana Hanu je nazvao Emin tata. Bio je zabrinut, skoro očajan:

- Dajte mi savjet, gospođo, ne znam što ću, vi imate iskustva!

- Slušam vas, što se dogodilo sa psom?

- Angel ga je nazvala, zove ga od milja Angelek, ništa se nije dogodilo psu, nego meni. Ili će se tek dogoditi!

- Što će se dogoditi?, Hani je se, od nervoze, istanjio glas.

- Mala je uzela toga psa i sretna je kao nikada do sada, ali što ću ja?

- Ne razumijem, prijeđite na stvar.

- Taj pas je poludio za njom, prati je u stopu, i na zahod i u kupaonicu, spava s njom u krevetu, čuva je od gostiju, prijateljica i od mene, od svega i svačega. Ja ne mogu više do svoje kćeri, imam samo nju, ja sam samohrani roditelj!

- Još uvijek ništa ne razumijem, ili razumijem – vi ste ljubomorni na psa?, tek malo je odlanulo Hani.

- Ma, nisam ljubomoran, ja fizički ne mogu do Eme, ne mogu je zagrliti ni pogladiti po kosi, on reži i postavlja se na mene, moram odustati jer bi me, sigurno, ugrizao, a ona, prasica jedna, samo se smije i uživa kako je Angelek obožava. Hoće li to proći, gospođo? Kada?

- Valjda hoće, s vremenom. Neki napušteni psi toliko su željni gazde da se izbezume od sreće kad ga, opet, dobiju, kad nekome ponovno pripadaju. Angelek čuva svoju Emu da ne ostane i bez nje. Izgleda da je to bila obostrana ljubav na prvi pogled. Budite strpljivi, valjda će proći.

Tata se više nije javio Hani. Valjda je Angeleka prošlo. Ili je tata kapitulirao, pa grli svoju Emu samo kad je pas zaključan u drugoj sobi.

Slavonski dragovoljci i doberman

Vidjeli su fotografiju križanca ili možda čistokrvnog masivnog dobermana u novinama. Hani se javio jedan od braće iz okolice Đakova, koji su htjeli udomiti baš takvoga psa iz šinteraja. Ubrzo je došao u Zagreb. Pas se mladome muškarcu, i uživo, svidio, te se brzo odlučio, izvadivši sam svoga novoga psa iz kaveza.

- Uzet ću ga, svidjet će se i Đuki i mami. Donio sam mu malo kobasice da lakše uđe u kombi. Idemo mi, čim obavi nuždu, pravac Đakovo! Našega su Žuću ubili u ratu. Granata.

- Sretan vam put i pripazite malo, ipak je pas, uglavnom, doberman. Nadam se da nemate u dvorištu kokoši i mačke., tim je riječima ispratila Hana slavonskog udomitelja, pregrizavši si jezik, nije mu rekla da bi bilo dobro da pripazi malo i na ljude!

Slijedećeg jutra nazvao ju je Slavonac-udomitelj.

- Moram vam ispirčati što se sinoć dogodilo kad sam dovezao psa! Odmah je ugrizao Đuku!

- Nemojte mu ništa napraviti, molim vas, poslat ću „Zoomobil“ po njega, imajte strpljenja, još samo jedan dan dok ne organiziram prijevoz. Pas je bio pod stresom, prestrašen od transporta i izmučen od vrućine, u nepoznatom dvorištu...nemojte ga, molim vas, ubiti., molećivim je glasom pokušavala Hana odvratiti Slavonca da ne ubije dobermana.

- Što bih ga ubio, o čemu vi to meni pričate?! Nije pas kriv. Moj brat nije bio kod kuće kad smo doputovali. Ja sam istovario psa i mama mu je donijela vode i hrane, a on joj je polizao ruku. Legao je, zatim, pod oraj u hlad, a onda je došao Đuka. Vidio je s kapije psa i požurio se prema njemu. Znate, Đuka je invalid iz rata, nema jednu nogu. Loša mu je proteza, štropoće dok hoda. Kažem vam Đuka je, koliko najbrže može, šepesajući požurio prema psu, a proteza je pravila klik-klak i škripala. Pas se prestrašio i kad ga je Đuka htio pogladiti, ugrizao ga je za ruku.

- I što ćete sada sa psom i Đukom?

- Ma, ne damo ga mi nikome, divan je, Đuki su jutros sašili ruku. On se smije i govori: Prava sitnica prema onome što su mi u ratu uradili, ovo me, barem, ranio moj pas, a i ostala mi je ruka!

Hana je tiho, od sreće, zaplakala u sebi. Kakvi ljudi! Ovo nije za povjerovati. Sve je relativno.

- Hvala vam, dragi dečki, i pozdravite vašu gospođu mamu. Je li ona ljuta na psa?

- Ma, hajte, što bi se mati ljutila! Samo sam vam htio ispričati, sve je u redu. Rambo leži pod orajom i žao mu je što je opalio Đuku, ispričava mu se, maše mu repom prije nego što brat priđe.

Paška udomiteljica

- Halo!Dobar dan, zovem vas s Paga, na oglas iz novina “24 sata” kojim tražite udomitelja za psa, javi se Hani gospođa odlučnog glasa na kontakt mobitel udruge za zaštitu životinja.

- Izvolite, gospođo, koji vas pas zanima, recite mi ime koje stoji uz njegovu fotografiju u novinama, uslužno će Hana, čak ulizujući se kao svim potencijalnim udomiteljima.

- Bilo koji pas me zanima, hoću udomiti nekoga psa. Imam ograđeno dvorište, živim sama na Pagu, ja sam Zagrepčanka koja se udala za Pažanina i proživjela život na tom otoku. Cijeli život! Rodila sam ondje djecu, dočekala unuke... Sada mi je, prije osam dana, umro muž.

- Žao mi je gospođo, servilno će i već pomalo pritajeno živčano Hana koja je htjela da s tužne životne priče bivše Zagrepčanke prijeđu na pse zbog kojih se često i dala maltertirati od kojekakvih „udomitelja“ iz osamljenosti, kako ih je nazvala, koji nisu imali namjeru uzeti psa iz šinteraja, nego su htjeli nekome nepoznatom a strpljivom, nekome prikliještenome slušaču pričati svoje nesretne živote, što je Hana doživljavala, a znalo je trajati, katkad, i pola i više sata, kao stiskanje omče oko vrata.

- Ne treba vam biti žao. Sad, kad je umro, napokon mogu imati psa. Znate, ja sam odrasla sa životinjama, moji su roditelji uvijek imali u kući i pse, i mačke, i kuniće, i ptice i ribice u akvariju. Kad sad se udala i odselila u muževu kuću na Pag (prokleto bilo ono ljetovanje kad sam ga upoznala i zaljubila se kao tuka!), nije mi dopustio da imam ni ranjenoga cvrčka u kutiji, a kamoli mačku ili psa, djecu je odgojio kao mrzitelje životinja, a ona tako odgajaju svoju djecu! Oduvijek sam se osjećala osamljeno bez, makar, psa. Molila sam muža i uvjeravala ga kako neće imati nikakve brige ni dodatne troškove oko psa, ali nije popuštao, govorio mi je da mogu imati psa ako se odselim, jer u njegovu kuću i dvorište nikada neće ući, odnosno možda će i ući, ali živ neće izaći!

- Gospođo, psi koje moja udruga spašava udomljenjem su u Zagrebu, u kavezima šinteraja. Neće li vam to biti komplicirano izvesti? Vozite li automobil?

- Ne vozim, muž mi nije dao ići na vozački, ali njegov auto je pred kućom, zamolit ću susjeda da me odveze u Zagreb po psa. Platit ću mu za tu uslugu.

- Dobro, onda mi javite kad ćete doći. U šinteraju je uvijek barem petnaestak napuštenih pasa koji traže novi dom.

- Vii ne znate što ćete mi učiniti, gospođo! Usrećit ćete me s tim psom, ostatak moga života imat će i radosti i smisla. Napokon ću imati svoga psa!

- Želite li psa čuvara dvorišta ili nekoga manjega, kao kućnog ljubimca?

- Svejedno, i veliki i mali bit će sa mnom u kući. Može biti i stariji, samo ipak ne tako star da mi ubrzo umre. Sada, kad ću ga napokon imati!

Gospođa je došla u Zagreb i uzela iz šinteraja prvoga psa iz kaveza do ulaznih vrata. Mješanku kojoj je nedostajao vrh repa i koja je uz nju puzala od straha do automobila u kojemu je sjedio namrgođeni susjed-vozač.

- Što su joj šinteri radili da je tako prestravljena?, upitala je Hanu gledajući je ravno u oči, kao da je suodgovorna.

- Grubo su je lovili sa žičanom omčom, a ako se otimala - davili su je.Omča se kod opiranja steže. Vjerojatno će imati cijeli život strah od ogrlice, šetnje na uzici i od muškaraca.

- To me, osobito ovo posljednje, ne smeta, ravnim, odlučnim glasom odgovori Zagrepčanka iz Paga.

- Kod svake kuje udomljene iz šinteraja postoji vjerojatnost da se sparila dok je lutala, prije hvatanja. Mi iz društva to ne možemo znati, u prvome mjesecu skotnosti uglavnom se ne vidi povećani trbuh, oprezno joj je priopćila Hana.

- Ništa zato, ako je trudna okotit će se i ja ću se pobrinuti za štence, spremno odgovori udomiteljica. Ima nas još Zagrepčanki na Pagu, a možda nekoj, u međuvremenu, umre muž!, nasmiješi se gorko i ujedno trijumfalno, podigne kuju u naručje, smjesti je uza se na zadnje sjedište automobila i naredi mrzovoljnome paškome susjedu: Vozi na Pag!

Čuvari pasa

Čuvari pasa nisu, niti su bili članovi udruge odnosno Akcije Spasimo pse iz šinteraja. To su bili ljudi koji samo čuvaju neudomljene pse iz šinteraja koje Hana izvadi iz kaveza, dan prije isteka roka za zakonsko usmrćenje, i prebacuje ih u dvorišta, hotele ili stanove čuvara - na privremeno ili doživotno čuvanje. Hana je sve čuvare - plaćala. No, oni su, kao po dogovoru, često govorili novinarima i udomiteljima kako Hani rade uslugu, jako vole pse, pa ih za udrugu besplatno čuvaju! Bilo ih je, tijekom deset godina, tridesetak. Nitko, nažalost, nije htio volontirati na način da čuva pse besplatno, samo uz dostavljenu hranu. Čuvari su se javljali na Hanin oglas ili je do njih došla na nečiju preporuku. Mahom su tvrdili da su ljubitelji životinja, ali, eto, nemaju zaposlenja ili se čuvanjem pasa bave kao obrtom u svojemu hotelu za pse od čega žive. Tarifa za plaćanje njihove usluge utvrđivala se prema dogovoru s Hanom i, potom, u pisanom obliku, ugovorom o čuvanju pasa za udrugu. Uobičajno je bilo utvrđivanje tarife po danu čuvanja psa, uz hranu koja je ili nije bila uračunata u cijenu čuvanja. U ovom, potonjem, slučaju, udruga-Akcija bi kupovala i čuvarima dostavljala hranu za pse.

Prosječno, troškovi čuvanja jednoga šinterajca iznose mjesečno oko tisuću kuna, bez liječenja. Hana je, dakle, morala za dvadesetak čuvanih pasa nabaviti mjesečno najmanje 20 000 kuna!

Bolesne pse iz šinteraja Hana je odvozila na čuvanje u hotele za pse koje su vodili veterinari, koji su imali pokraj hotela i vlastitu ambulantu. Naravno, liječeni su po veterinarskim tarifama, uz dodatno plaćanje smještaja u hotelu.

O čuvarima pasa iz šinteraja mogao bi se napisati jedan debeli roman! Hana se beskrajno namoljakala i naponižavala nabavljajući novac za plaćanje čuvanja i liječenja tih neudomljenih šinterajskih pasa. Alternativa joj je bila samo jedna i vrlo krvava: ako ne nabavi novac, tj. ne izvadi pse iz šinteraja 29. dan od hvatanja — ubit će ih šinteri. Po zakonu (koji se zvao o dobrobiti životinja!). Ako, pak, ne plati čuvarima čuvanje pasa, bacit će ih, neki su joj to otvoreno rekli, opet na ulicu ili će pozvati šintere da ih odvedu natrag u šinteraj!

Hana je, nepovratno, izgubila mnoge prijatelje-poznanike-poduzetnike jer im je dosadila vječno ih moljakajući milodare za čuvanje i liječenje pasa. Moljakala je i građane. Neki su, najvjerojatnije, posumnjali da stalno traži novac ne za čuvanje pasa, nego za sebe, pa su postajali ironični i otresiti.

O čuvarima pasa Hani je najteže govoriti. Trebali su biti njezini plaćeni saveznici, logistika, a zapravo

su njoj i psima, mnogi, bili potpuno indiferentni neprijatelji, neki i ubojice pasa, smatrajući Hanu budalom koju treba iskoristiti i prevariti, iako ih je, manje-više, redovito plaćala. O nekakvoj sućuti, a kamoli ljubavi za napuštene pse iz šinteraja koju su deklarirali, nije bilo ni maglenog traga.

Psi su, često, kod čuvara bili izgladnjivani (iako je hrana bila dostavljana ili čuvarima plaćena), neočišćeni od crijevnih i kožnih parazita (iako su sredstva za tu namjenu bila doznačena čuvarima), u prljavim boksovima, nisu izvođeni na šetnju itd., itd., itd.

—Ali živi! — odgovarala je Hana volonterima koji su joj prigovarali da skupo plaća za bijednu uslugu — imate li vi neko bolje rješenje za pse nakon 29. dana u šinteraju?Nemate nikakavo, zar ne, osim da psa ostavim šinterima da ga ubiju?!

Neki udomitelji pasa s čuvanja, javljali su Hani, da su čuvari i od njih tražili novac za čuvanje jadnih pasa iz šinteraja, a neki su, ne znajući, udomili skotne kuje koje su se za vrijeme čuvanja sparile. Neki čuvari preprodavali su hranu koju je Hana dostavljala u vrećama, pa je morala moliti dostavljače da, prije predaje čuvaru, svaku vreću s hranom oštete, razderu, neki su tu hranu davali svojim rasnim psima koje su uzgajali radi prodaje. Neki, »maštovitiji«, imali su posebne aranžmane s poznatim veterinarom, pa su stalno tvrdili da su psi koji su kod njih na čuvanju »bolesni« i tražili od Hane novac za »liječenje«, uvijek kod istoga veterinara-prijatelja. Neki su hotelijeri tražili od Hane da preko ljeta i za sezone skijanja makne šinterajce iz hotela jer su na čuvanju pasa mogli u tim razdobljima zaraditi i po 50 kuna više po danu nego što je ona mogla plaćati. Većina čuvara nije bila sklona davati određene pse udomiteljima koje im je Hana upućivala, jer su one, koji im nisu stvarali probleme (npr. nisu često lajali) htjeli zadržati na čuvanju. Kao opravdanje, Hani su prali mozak s pričama: udomitelj nije bio odgovarajući za temperament psa ili udomitelj je bio, to se odmah moglo vidjeti, potencijalni zlostavljač ili toliko sam zavoljela toga psa da ga, jednostavno, nisam mogla nikome dati! Kad bi im Hana predložila neka onda tog »zavoljenoga« smatraju svojim, a ona će im za njega prestati plaćati čuvanje - nisu se s time složili!

Mnogi su čuvari Hanu varali pri obračunu za čuvanje pasa za dane čuvanja. Znajući da Hana ne može točno znati, ni svakodnevno kontrolirati u njihovom dvorištu, kada je koji pas, kojega datuma od njih otišao k udomitelju, prikazivali su da je pas bio kod njih više dana do udomljenja nego što je stvarno bio, antidatirajući ugovore o udomljenju. Čuvari koji su se bavili uzgojem čistokrvnih pasa, nudili bi Haninim udomiteljima da, umjesto da udome džukelu izšinteraja, kupe od njih rasno štene, govoreći im: Što će vam štraser kad za male novce možete od mene kupiti pravoga, rasnoga psa! Itd., itd.

A neki su psi od čuvara netragom nestali, što znači ubijeni su!

Ovo je, malo literarizirani, dio Haninog monologa o tom »nestanku« pasa koji je mnogo puta ponavljala novinarima i policiji, no nikoga se od slušatelja i čitatelja, policajaca, gradskih očeva, veterinarske inspekcije i drugih udruga kojima se Hana obratila za pomoć ta priča nije osobito dojmila:

Dok živim, sjećat ću se ona tridesetitri psa koji su mjesecima, neki i godinama, bili na čuvanju kod dvije čuvarice sve do 9. svibnja 2004. godine, a onda su netragom nestali. Radilo se, većinom, o neudomljivim, starijim i hendikepiranim psima iz šinteraja, koje su čuvarice Diana Maroević i Dubravka Ožir (jedna, tada, iz Gornje Drenove, a druga iz Brezovice) dale, iza mojih leđa, nekamo odvesti na likvidaciju. Pretpostavljam šinterima, jer treba moći i znati poubijati tolike pse! Sasvim sigurno, to su učinile za pristojan iznos novca, svakako mnogo veći nego što su od mene dobivale za čuvanje tih pasa, jer su obje bile nezaposlene i živjele su od honorara za čuvanje pasa. Jedini motiviran, da za likvidaciju spašenih pasa iz šinteraja daje gradski novac čuvaricama kao mito, mogao je biti netko iz zagrebačkog (šinterskog) Poglavarstva, najvjerojatnije bivši pročelnik Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo, veterinar Janeš. On je, čini se, novcem poreznih obveznika namijenjenim za zaštitu životinja podmitio moje čuvarice da mu predaju pse koje su čuvale - radi ubijanja ili potrebe (prodaje) za nečije pokuse. Janeš je to učinio u znak odmazde jer sam ga, s argumentiranom istinom, napadala u medijima jer je protuzakonito zatvorio za javnost (znači udomitelje, novinare i članove Akcije) šinteraj (pa su, radi toga, uhvaćeni psi umjesto da budu udomljavani- ubijani), a i inače, zbog zlostavljanja pasa u šinteraju koji je on, u svemu javno podržavajući šintere, financirao gradskim novcem.

Trideset i tri su psa, naravno, a gdje bi drugdje mogli biti moji ubogi, prestravljeni, starci i ranjenici, potajno odvedeni i ubijeni. Nije ih više bilo kod čuvarica kad sam, slučajno, saznala da jedne kuje (za koju sam, čudom, putem Radija 101 pronašla udomiteljicu iako Beta tjednima nije od straha htjela hodati, već je samo puzala), nema na čuvanju. A kad tamo, tko zna otkada, kod čuvarica nisu bila, još 32 psa! Podnijela sam prijavu. Policijska istraga nije ništa otkrila. Čuvarice su tvrdile da su sve pse, odjedanput ili u kraćem vremenskom razdoblju — udomile, ali su mi to zaboravile reći!? Govorile su i da sam luda, senilna, psihijatrijski slučaj, pa zaboravljam, a i kad mi se nešto kaže- ne razumijem što mi se govori! Novac za čuvanje nisu zaboravile uzimati od udruge, tj. donatora, za te, navodno, udomljene pse, za sve ono vrijeme dok nisam otkrila da ih više nema! Ugovore o udomljenju tih pasa, s podacima o udomiteljima, lagale su policiji, poslale su mi poštom, no pošiljke su se, slučajno obje (i ona iz Brezovice i ona iz Gornje Drenove!), - izgubile, a moj je problem što sam im plaćala za čuvanje već »udomljenih« pasa!

Čuvarice se, naravno, nisu mogle »sjetiti« imena i adresa nijednoga od 33 udomitelja kad ih je to policija pitala.

- Pa, sve piše na ugovorima koje smo, kao i obično, ispunile i jedan primjerak poslale Hani Novak, muljale su istražiteljici!

Odmah su, nekon što sam otkrila da kod njih više nema pasa, isključile svoje telefone i mobitele. Nisu više otvarale vrata od svojih dvorišta i zamračenih kuća. Nestale su! Jedna je, Diana Maroević (tajnica udruge za zaštitu životinja »Plavi križ«), kod koje je bih dvadeset pasa, promijenila i adresu, preselila se u nepoznato! Policija ju je našla nakon nekoliko mjeseci, no digla je ruke od daljnje istrage, jer nije imala nikakav trag-smjer za njezino nastavljanje.

Napokon, radilo se samo o društveno beznačajnoj prijavi, o nekakvoj sitnoj prijevari nekakve udruge za zaštitu životinja u vezi s nekakvim čuvanjem napuštenih, starih i bolesnih pasa iz šinteraja!

Netko mije, davno, rekao jednu (narodnu) poslovicu koja mi je izronila iz zaborava povodom ubojstva ta 33 psa. Ona glasi: Draže mi se osvetiti nego posvetiti!

Nazivači, zli invalidi, posjetitelji,

vlasnici, »mila« dječica, Rubalica i Zed

Budući da je Hanin zoozaštitarski broj mobitela često bio objavljivan u novinama i po radio stanicama uz opis ili fotografije pasa koji traže spas, nazivali su ju svakakvi ljudi, uglavnom ne baš zbog toga što bi uzeli psa iz šinteraja, nego sa namjerom da joj uvale nekoga svojega psa koji im je bio višak, maknu psa-lutalicu ispred svoje kuće i, često, zbog toga što su krivo shvatili (ili htjeli da je tako!), da je Hanin mobitel broj nekakve šinterske službe. Nazivačima nije na kraj pameti bilo da uzmu psa iz šinteraja! Ipak, ako je imala ideju, Hana je nazivačima savjetovala načine ne koje sami mogu riješiti problem sa nekom životinjom.

Nekih je dana Hana, od svitanja, imala i po 50-tak nazivača i koliko god ih je bila željna jer su značili odnosno mogli značiti nadu u nastavak života za te uboge, napuštene pse, bili su često, na tašte, kao udarac šakom u želudac ili mitraljeski rafal u pluća.

Čim bi uključila mobitel – krenulo je! Katkad je jedva izdržala te ljude i njihove glasove u slušalici i s njima razgovarala sa loše prikrivenom mržnjom. Bilo je toliko budala i zlih nazivača! Previše onih kojima nije trebao pas, nego besplatna psihoterapija. Nitko ih drugi, izgleda, više nije htio slušati, svima su dojadili sa svojim pričama pa su se upustili u sitni trošak i po više desetaka minuta pričali Hani na mobitel o svojim bolestima, svjetonazorima, djeci, pokojnim muževima i ženama, psima (ili pasima kako kažu Dalmatinci) koje im je susjed otrovao ili su uginuli, evidentno, zbog nemara vlasnika tj. neliječenja. Za to bi joj vrijeme nazivači držali zauzetom liniju i Hana je samo brojala koliko je ljudi, za vrijeme takvih daviteljskih razgovora, uzalud zove, a možda su to bili oni pravi udomitelji koji će odustati jer je nikako ne mogu dobiti.

Vrlo su slikoviti bili službeni nazivači-dežurni policajci kojima je netko od građana nešto u vezi sa životinjama dojavio tražeći intervenciju. Policajcima se nije dalo s takvim dojavama gnjaviti pa bi nazvali društvo za zaštitu životinja:

- Ovdje policijska postaja, trebamo vašu pomoć. U parku Ribnjak nalazi se na stablu piton. Pošaljite nekoga da ga odmah skine., ozbiljnim, službenim bi glasom tražio od Hane dežurni, ili

- Mačka je upala u šaht-svjetlarnik stambene zgrade u Savskoj. Uzak je, odrasli se čovjek ne može bez opasnosti za život uvuči i spustiti. Sigurno imate neko sitnije dijete u udrugi koje bi to moglo obaviti, pa nam ga pošaljite!

Policajci su, izgleda, vjerovali da se udruga sastoji od afričkih safari-lovaca sa zoološkim vrtom i djece koje se roditelji pod svaku cijenu žele riješiti pa su ih učlanili u udrugu!

Frustrirani anonimni građani, histerični i tko zna čime u svome životu razbiješnjeli, savjetovali bi Hani telefonom: Pobrinite se za jadnu djecu, starce i udovice dragovoljaca, umjesto za životinje, sram vas bilo!

Kao da je Hana političarka ili država i kao da njezina volonterska briga za napuštene životinje automatski isključuje mogućnost da se oni iz državnih institucija koji su dužni brinuti se za djecu, stare i udovice to čine.Takvima bi odgovarala neka se oni pobrinu za sve potrebite, osim životinja, do kojih im je stalo, neka osnuju udrugu i volonterski na tome rade!Nakon takvog bi joj savjeta poklopili slušalicu. Hrvati su, blago rečeno, zanimljiv narod.Kad se netko zdušno i uspješno bavi jednom vrstom društvenog rada – oni ga popljuju i usmjeravaju na drugu!

Pijane i lude starice

Noću su Hanu često nazivale pijane, lude starice. To bi izgledalo, otprilike, uvijek slično.Luda starica zvonila bi dok je centrala ne bi isključila a bila bi, kad se Hana napokon probudila i javila, vrlo odlučna na telefonu. Ne bi se predstavila, ali bi zahtijevala Hanu Novak, i to odmah, jer je hitno.U ponoć ili još kasnije.

- Ako sam ja, recimo, ta koju hitno trebate u ponoć i 15 minuta, biste li se dok se ja probudim, lijepo i polako predstavili, prosiktala je Hana, a

zatim rekli otkuda vam moj privatni broj telefona koji je već godinama tajni baš radi ovakvih nazivačica ?

- Vaš sam broj dobila u zoološkom vrtu, od jedne prijateljice koja tamo radi, odgovori najozbiljnije zla, luda starica drhtavim glasom koji je i kroz žicu bazdio na alkohol.

- U zoološkom vrtu, velite vi meni u ponoć. A koga vi trebate?

- Znate što, ja znam da ste to vi, Hana Novak, poznam vam glas s radija, vi ćete meni sada reći gdje je moj pas koji mi se prije tri dana izgubio. Vi ste plaćeni da to znate i da mi vratite psa !

- Prije nego što vam poklopim slušalicu, draga pijana i zla gospođo, jer zovete u ponoć i nećete se predstaviti, informiram vas da ja nizašto nisam plaćena. Kao i svi u Akciji - volonterka sam. No, uputit ću vas da za psa, ako ste ga uopće imali i izgubili, upitate šintere. Ili još bolje, otiđite u šinteraj.Oni tamo ne znaju koje pse imaju u kavezima.Biste li izvoljeli zapisati njihov broj telefona?

- Ne treba, njih sam već zvala. Bili su jako ljubazni, onaj njihov šef veterinar Hlavati jako je bio fin i zapisao je moje brojeve telefona i adresu i sve će mi javiti, on osobno ili njegov Zoran. Dragi ljudi!

- Pa to je krasno pakosna starice – mačkarice! A zašto onda mene budiš i gnjaviš? Misliš li da ja tvojega nepostojećega psa imam doma, u kuhinji!?Sada spuštam slušalicu i, zlu ne trebalo, isključujem telefon. I za tebe i za “fine ljude” šintere koji su ti dali moj broj telefona kako biste me naizmjenično maltretirali!

- Vaši psi lutalice koje spašavate ganjaju moje mačke, provrištala je neočekivano pijana staričica, dvije su mi već ulovili! Da bog da vas šinteri zadavili žicom zajedno sa svim psima lutalicama. I jebo vam svaki vaš spašeni pas mater! A šef šintera bit će član mojega društva, on sluša što mu ja kažem jer je razuman. Reda mora biti!, glasila je posljednja rečenica pijane, lude starice, suradnice šintera iz pitajboga kojega od desetak zagrebačkih društava za zaštitu životinja, prije nego što je Hana spustila slušalicu.

Opet ih muče novci, pomisli Hana, penziju nemaju ili je mala, alkoholna pića su skupa, telefonski računi zbog ludovanja sve veći, a i mačke tu i tamo, ipak, treba nahraniti od te dotacije koju im grad daje iz proračuna za zaštitu životinja. One, naravno, taj novac koji se doznačava njihovim društvima doživljavaju kao svoju plaću. A “plaća” im je, misle one, ugrožena i svake godine sve manja zbog medijske eksponiranosti i uspješnosti Hanine Akcije. Uporno se neće raspitati, ni povjerovati da Akcija od početka, godinama, ne dobiva ni kune iz gradskog proračuna.

Ova je staričica zapravo bila dosadna, zaključi Hana. Nije joj, kao prethodne starice-noćne nazivačice, rekla da je kurva koja je stalno u novinama i na televiziji jer se ševi sa Mesićem (koji joj je platio plastičnu operaciju i metnut će je i u Sabor, samo da je televizija slika!) ili Račanom, koji ima mlađu i ljepšu ženu od nje, nije ju u tri ujutro, kao ona prošle noći, obavijestila da joj je kćerka upravo poginula u saobraćajnoj nesreći, čak ju nije ni plašila da će joj šinteri razbiti glavu o zid, noge polomiti i pse joj nabiti na vile, te tome slično iz njihova noćnog repertoara. Nije spomenula ni muževe čuvarica neudomljenih šinterajskih pasa koje Hana plaća da bi ješevili!

- Jedna polubenigna luđakinja, pljune na nju u sebi rezignirana Hana.

Ima još nekoliko jezikopletućih smrdljivih staričica, navodnih zaštitarki životinja, uglavnom mačkoljubica koje cugajući sa šinterima kuju planove kako se Haninu Akciju može slistiti, preusmjeriti, zaustaviti i na taj način vratiti sjaju izgubljenu “slavu” zaslužnih zaštitarki mačaka i, usput, “dobrih” šintera (koji ne love mačke, već ih samo”zabunom” truju po dvorištima, tvrde one) i, a to je najvažnije, dobiti više gradskoga novca.

-U što sam ja to, u koje ljudsko govno, iz humanističkih pobuda upala, uzdanu Hana, izvuče telefonski utikač iz zida i odluči ponovno zaspati.

Profesor matematike

Od svih mnogobrojnih poziva, jedan je Hanu osobito razniježio i natovario joj grižnju savjesti jer nikako nije mogla pomoći.

Radilo se o umirovljenom profesoru matematike iz Like. Prvi ju je puta nazvao zbog savjeta što da učini. On, kazao je, ima dva psa koja hrani pred svojom kućom ali mu je dolutala i skotna kuja.

- Pa hranite još i nju i napravite joj zaklonjeni ležaj gdje će se u miru okotiti, predložila mu je Hana.

Profesor matematike nije se javljao mjesecima i Hana je na njega već zaboravila. A onda jednoga jutra:

- Što da radim, gospođo, pomozite mi što da učinim, ja sam znate onaj profesor iz Like koji vas je već zvao.

- Sjećam se, i što je bilo s onom skotnom kujom, je li se okotila?

- Okotila je šest divnih kod mene u dvorištu, u drvarnici, pet muškića i jednu curicu. Muškiće sam sve podijelio, ali curicu nitko nije htio...

- Oglašavajte je na lokalnom radiju i dajte oglas u Plavi oglasnik.

- Nije to toliki problem, gospođo, nije to, sigurno ću zaplakati, oprostite mi, pokušat ću se svladati, pričekajte malo ....

Hana je čekala, a gospodin je plakao.Nekako cvileći poput psa ili maloga djeteta. Predložila mu je da se smiri i nazove opet, jer ga kroz plač ništa ne razumije. On je, naime, pokušavao i dalje govoriti, ali to je bilo kao tiho zavijanje, sasvim nerazumljivo.

- Nemojte prekidati, molim vas, evo pokušat ću prestati plakati, moram nekoga zamoliti za pomoć, sutra putujem, selim se i onda će sve biti gotovo! Sve. I ti psi i ta draga kuja koja je opet skotna i moj život do kojega mi više nije. O, kad bih se mogao na mjestu, sada, srušiti mrtav! Evo što je, evo što nas je zadesilo: Rekli su mi da moram u mirovinu, a stanujem u školskome stanu određenom samo za profesora matematike.Moram se, dakle, iseliti, a psi su u dvorištu. Novi profesor neće ni čuti za moje pse, a meni nema druge nego da preselim kćeri u Opatiju u njezin stan gdje živi u stambenoj zgradi s mužem i djecom. I oni, jasno, ne žele i mene i moje pse. Što će biti s mojim psima kada ih ostavim ovdje u Lici?Dolazi zima, tko će ih hraniti? Nudio sam susjedima novac, svakomjesečno, za hranu, ali neće ni čuti o tome da ih barem hrane, a kamoli smjeste u svoje dvorište. Zvao sam sva društva za zaštitu životinja u Hrvatskoj, nitko ih ne može primiti, nemaju, kažu, skloništa, barem tako tvrde. Što da radim gospođo?Kako da proživim ostatak života misleći na tri psa koja sam ostavio u Lici da umru od gladi, i štenad koju će ona mila kuja uskoro okotiti. Smrznut će se ili će ih pobiti lovci?Kako? Što da radim, nitko ih neće, tek ovo već odraslo žensko štene mi je obećao uzeti nekakav siromašni susjed ako mu zauzvrat dam svoj frižider i bojler. Rekao sam da ću mu dati kompletnu kuhinju, samo neka se za nju brine. Obećao je da hoće, a tko zna što će i s tom jadnicom biti kad ja otputujem.

Profesor je opet zaplakao. Hana je čekala da ga grč plača mine i kad se to dogodilo, nastavio je stisnuta grla, nekako pišteći ispod glasa, kao bolesnici koji imaju kanilu u dušniku,

- Ta kuja koja se kod mene okotila, toliko je draga i zahvalna što sam je primio, stalno mi prilazi i poliže ni ruku, donosi mi u kuću koješta što nađe u dvorištu i spusti mi pred noge.Pokazuje mi kako zna uzvratiti moju ljubaznost i pomoć. Radi nje bih ostao u Lici, ali nemam gdje stanovati. Premalena mi je penzija da plaćam podstanarsto, a i tko bi me uzeo sa psima. Ja živim sam. Žena mi je odavno umrla, imam samo kćerku koja živi svoj život, a zapravo, imam samo te pse koji me vole i njih ću sada, moram, napustiti. Pomozite mi, gospođo, što da učinim, da li da skočim s mosta!?Sutra se selim i putujem. Nitko ih neće, moje pse, ni uz novac, niti bez novca. Kakvi su to ljudi?! Kad odem, nikad ih više neću vidjeti. Umirat će mučno i dugo, bit će bolesni, a nitko ih neće liječiti, bit će sami i gladni i proklinjat će me što sam ih napustio....

Na tome je mjestu stari profesor matematike zaridao prepustivši se do karaja plaču, glasnom i očajničkom, načas se suspregnuo i vrlo razgovijetno izgovorio Oprostite što vas gnjavim, te prekinuo vezu. Kad ga je Hana,za nekoliko minuta nazvala, nije se javio.

- Oprostite Vi meni profesore, ne mogu vam pomoći, ne mogu uzeti vaša tri psa iz Like, čak ni onu jadnu skotnu kuju. Imam svojih 14 mačaka i dva psa. Ne mogu. A u zagrebačkom šinteraju uvijek je po 15-tak napuštenih pasa koji bez mene, bez udmitelja, neće preživjeti.

Zli invalidi

Ono što je Hanu zateklo nepripremljenu, o čemu nije stigla bolje promisliti, bio je odnos invalida prema životinjama. Kao i većina ljudi Hana je patila od predrasuda, klišeja o jadnim invalidima koji pate zbog svojega prirodnog ili stečenog nedostatka nečega, pa su sigurno senzibilizirani i za patnju drugih bića! Otkrića o zlim invalidima, okrutnima do srži od kostiju, događala su se Hani tijekom višegodišnjeg, svakodnevnog jutarnjeg dežuranja pred šinterajem u očekivanju udomitelja.Ovdje će biti riječ samo o nekolko njih.

Prvi je put srela gospodina bez noge kad je došao udomiti psa iz šinteraja. Glumio je veliku nježnost i zgražao se kako se to psi, tako lijepi i dobri i mladi, ubijaju samo zato što su napušteni. Uzeo je iz kaveza jednogodišnjeg križanca ptičara i zadovoljno ga odvezao kući automobilom.

Nakon nekoliko dana je došao pred šinteraj bez psa, važan, samo da obavijesti Hanu:

- Jedan moj prijatelj, liječnik, trebao je psa radi postdiplomskog.

Nešto u vezi liječenja pluća. Više ga nema, onoga peseka, ali poslužo

je svrsi!

- Dao Bog da ostaneš i bez druge noge, gade prokleti, reče mu Hana, no gospodin je otišao veselo šepuckajući, odmahujući onom rukom u kojoj nije imao štap.

Drugi invalid je bio slabovidan. Imao je naočale debljine pepeljare. Doveo je u šinteraj svoga psa da ga usmrte. Hana ga je presrela i pokušala saznati zašto to kani učiniti svome psu, nekoj zgodnoj crnoj rudlavoj kujici. Slabovidni joj je odgovorio

- Ja radim. Idem deset dana na službeni put.

- Pa, ostavite je nekome na čuvanje ili platite za nju deset dana hotel za pse, nećete je valjda radi putovanja dati ubiti, zapomagala je Hana, sigurno je već dugo imate, ona je tako veseo, mlad, dobar pas, vidite kako vam se umiljava, ona zna zbog čega ste je doveli na ovo mjesto!

- Sada radim, reče poluslijepac, možda ću opet morati na put. Ne kanim plaćati za nju! Platit ću jedanput 350 kuna, toliko su mi telefonom rekli da to ovdje košta i - gotovo!

Mrko pogleda kroz “pepeljare”, odgurne Hanu koja mu je pokušala oduzeti uzicu s psom i preda kuju šinterima.

Šinteri se nisu dali namoljakati od Hane i aktivista da poštede pse nakon što bi vlasnik koji je platio za usmrćivanje otišao. Samo su ih žešće tjerali da odu u 10 sati, jer je prošlo vrijeme kad smiju tu biti. Tek jednom je Hani neki jako pijani šinter propjevao zašto neće ostaviti takve pse na životu i predati ih Akciji.

- A što ako pas pobegne i vrati se vlasniku koji je platil za ubijanje, što onda, ha?, objasnio je, Novci se trebaju zaraditi, kaj ne? Lako je babama blebetati! Bolje bi ti bilo da se i ti primiš nečega korisnog, a ne da ovdje špijuniraš i Bogu kradeš dane?

Najogavniji od svih invalida bio je gluhonjemi, kratkonogi, sredovječni, patuljasti par koji je, veselo se gegajući, na lajni vodio prema šinteraju svoju desetomjesečnu križanku njemačkog ovčara. Hana im je pristupila i pitala ih jesu li došli samo pogledati ili udomiti nekog napuštenog psa iz šinteraja. Bilo je slučajeva kada su ljudi imali psa, no željeli su spasiti još jednoga iz šinteraja.Muškarac je izvadio notes u kojem je na prvoj stranici bilo napisano: MI SMO GLUHONIJEMI.

- Ništa zato, napiše im Hana, sigurno volite pse.

- Da, napiše žena, kupili smo mladoga, pravoga, njemačkog ovčara, muškoga!

- Zašto ste došli s ovom kujicom?

Na to su se napisano pitanje veselo osmjehnuli istovremeno, te patuljak i patuljica kažiprstom prešli od lijeva na desno preko svojih vratova i istim prstom pokazali na svoga psa.

- Ne razumijem, napiše im Hana.

Sad su se već jače smijali bez zvuka i muž ponovi kretnju kažiprstom ispod vrata kujice koju je držao na crvenoj lajni.

- Doveli ste ju ubiti?, napiše, napokon, Hana.

Gluhonijemi su s olakšanjem i veselo klimali glavama. Hana im otme notes i velikim slovima preko cijele stranice napiše: CRKLI ILI BAREM JOŠ I OSLIJEPILI DA BOG DA! Par se okrenuo od Hane, žena je slegnula ramenima i odvedoše svoju križanku šinterima na ubijanje.

Posjetitelji

Na šinterajsku scenu, odazivajući se Haninim radio-tiskovnim pozivima, dolazili su svakakvi epizodisti. Dežurni šinteri bili su, naravno, konstantni glavni, ”junački” likovi. Epizodisti-posjetitelji bili su koječime motivirani. Neki su samo došli pogledati o čemu se tu radi i, ubrzo,otišli, neki drugi su htjeli vidjeti pse iz znatiželje, jer prije Hanine medijske ofenzive na udomitelje nisu pojma imali što je to i gdje je to šinteraj. Neki su se došli ciljano naslađivati patnjom zatočenih pasa u kavezima, kao u zoološki vrt. Ti potonji, smijali su se grohotom onim psima koji su najočjnije lajali ili najtužnije pružali šape kroz rešetke kaveza, što je i najvećoj budali trebalo biti jasno da znači molbu: Uzmi me, spasi me!

Neki su posjetitelji donosili psima otpatke i staru hranu iz svojih smočnica, smeća i frižidera. Na primjer: kante s užeglom svinjskom mašću, pokvareni parizer i pljesnivi kruh, po načelu da se ne baci!, na što bi Hana nadovezala:

- Bolje je time otrovati pse!.

Na što su se razljutili i demnstrativno ostavljali kante i pokvarenu hranu pred vratima šinteraja, pa su članovi Akcije, nakon izderavanja i prijetnji šintera, morali nositi to smeće u udaljene kontejnere.

Bilo je i ludih baba koje, izgleda, nisu imale svoje djece a čule su na radiju da u šinteraju ima štenaca, pa bi dolazile s ručnicima i mirišljivim dječjim sapunima i htjele kupati u hladnoj vodi, pod pipom u šinteraju, uboge, izgladnjele štence nateklih trbuščića od glista ili ih samo nunati u naručju umotane ručnikom, pa vratiti u kavez. Bilo je, bome, i babetina koje su htjele sedam štenaca nositi doma preko vikenda, da se s njima dva dana naigraju, a u ponedjeljak ih vratiti, napunjene nadom da su spašeni, eventualno i s proljevom jer bi ih koječime hranile, opet natrag u hladni, mokri kavez šinteraja gdje će ih šinteri, ako im Hana brzo ne nađe sedam udmitelja, usmrtiti. Kad je Hana te vikend-spasiteljice odgovarala od kućnog dvodnevnog igranja sa štencima, zaklinjala ih da, ako uzmu štence neka ih ne vraćaju, nego udome kod prijatelja i susjeda, izderavale su se na nju:

- Pa što vi hoćete, što će im falit kod mene. Bolje i dva dana nego – ništa!

Posjetitelj sa savršeno ispeglanim bugovima na hlačama imao je pedesetak godina. Djelovao je uglađeno i govorio kultivirano. Obratio se Hani kad je hranila pse u kavezima i bila pod uobičajenim šinterajskim stresom. Psi su tulili od gladi iščekujući hranu.

- Trebam jednoga moćnoga dalmatinera, vikne gospodin Hani u uho.

Hana mu je pokazala glavom prema vratima jer se nije dalo razgovarati od pasjeg zapomaganja. Kad su izašli na dvorište, gospodin nastavi:

- Moja žena i ja htjeli bi udomiti jednoga moćnoga dalmatinera, izgovorio je to s nekom lascivnom nježnošću.

- Pa vidjeli ste, unutra nema dalmatinera, Hana će oprezno.

- Znate, mi smo gledali film s dalmatinerima i žena mi otada ne da mira. Htjeli bismo jednoga mlađega dalmatinera, moćnoga, pa da ga naučimo.

- Da ga naučite što?, upita pristojno Hana.

- Vama izgleda sve treba do kraja nacrtati, čedna gospođo. Pa, dobro. Žena i ja gledali smo pornić s dalmatinerom. To nas je uzbudilo. Doći ću opet.

I došao je gospodin-sodomist za desetak dana. Napuštenog dalmatinera nije bilo. Gospodin se doimao razočarano. Povjerljivo se obratio nakstriješenoj Hani:

- Našao sam u novinama telefonski broj uzgajivača dalmatinera, ako mi ga vi ovdje ne možete dati, ništa zato, kupit ćemo žena i ja muško štene.

Hana je zanijemila. Kako spriječiti manijaka da kupi štene od uzgajivača kako bi “oplemenio” svoj bračni seksualni život? Nikako. Bila je, opet, bespomoćna i pobijeđena.

Vlasnici

Hana je više stotina puta čula od ljudi koji su nekoga poznanika htjeli opisati ili pred Hanom obraniti, istu kvalifikaciju - predrasudu:

- Nije on mrzitelj (ili zlostavljač) životinja, ne može biti, kako to možeš reći, pa on ima psa!

- Pa, što! I šef šinteraja ima psa, a dobiva plaću za lov i ubijanje onih koji su napušteni I veterinari, koji na napuštenim psima rade stravične pokuse često, za alibi, imaju doma svoga kućnog ljubimca! Kod političara je zavadala prava pasomanija! Stalno se fotografiraju za medije sa svojim psima, a baš oni koji to najčešće čine, zatvorili su zagrebački šinteraj, zabranili udomiteljima i članovima moje udruge pristup psima na 20 mjeseci, s namjerom da se napušteni jadnici (tko zna koliko ih je bilo uhvaćenih u tome razdoblju), likvidirajuili prodaju za pokuse, umjesto da budu udomljeni. I političari koji sjede u Saboru imaju mačke i pse, a donose mrtvo hladni zakone kojima se omogućuje ubijanje tuđih, napuštenih mačaka i pasa, čak i u “skloništima”! Što to dokazuje?, odgovarala bi Hana vidno uzrujana, dodajući, I šefovi njemačkih koncentracijskih logora imali su djecu pa su izgladnjivali, koristili za pokuse i ubijali tuđu djecu u logorima! Vlasnici pasa ne moraju nužno biti skloni ni životinjama, niti psima, to znam iz vlastitog iskustva. Gađaju kamenjem uboge lutalice kad se približe u parku njihovome psu i zovu šintere da pokupe takvog napuštenog jadnika, huškaju svoga psa na mačke i mačiće, gađaju automobilom na cesti zeca koji pretrčava. Sve sam to svojim očima vidjela!

- Možda je točno to sa zecom i mačkama, no ostalo ne vjerujem. Tko ima psa, ima ga zato jer voli pse, tvrdili bi, po klišeju, tko zna zašto, mnogi koji imaju i nemaju psa, za sve vlasnike pasa.

Bjelinom snijega izoštrenog pamćenja Hana se sjetila ljetnog šinterajskog prizora debele vlasnice ženke napuljskog mastifa. Toliko je bila debela da ispunila, hodajući raskrečenih nogu, usku uličicu pokraj Veterinarskog fakulteta koja je završavala dvorištem ispred šinteraja. Vukla je sopćući prema šinteraju zapravo veliki hodajući kostur napuljskog mastifa. Bio je srpanj i vlasnica je, što od vrućine, što od debljine, bila zajapurena i zamašćena, crvena u licu i po vratu. Visoka kuja jedva je hodala od mršavosti. Nabori ispražnjene kože lelujali su joj se pri svakom koraku. Predosjećajući opasnost, hodala je iza, a ne pokraj stupova gazdaričinih nogu.

- Zaboga, gospođo, što je toj kuji da je tako mršava?, odmah je upitala Hana.

- Ništa joj nije, otrese se toranj sala, ne kanim je više hraniti jer koti loše štence. Nitko ih neće kupiti, žgoljavi su.

- A zašto ste je ovamo doveli?, još prisebno će Hana.

- Što mislite zašto, to nije teško pogoditi! Tko ste vi uopće da me na cesti ispitujete?

- Ja sam iz društva za zaštitu životinja, čuli ste, možda, za Akciju Spasimo pse iz šinteraja?, jedva mirno odgovori Hana.

- Nemam pojma, a ni ne zanima me, recite mi gdje da platim i ostavim psa?

- Čekajte, zaboga, zar ćete ostaviti kuju da je šinteri ubiju zato što koti loše štence? Trebali ste je bolje hraniti pa bi i štenci bili bolji! Ovaj pas ima dvadeset kilograma manje nego što bi trebao imati!, počela je vikati Hana.

- Slušajte vi, tko ste da ste, ja uzgajam mastife već trideset godina i znam koja kuja valja, a koja ne. Ova više ne valja, ne kanim je hraniti nizašto i došla sam ovamo da je se riješim. Ja sam odgovorna vlasnica i uzgajivač. Da nisam takva, mogla sam je baciti u Savu, a vidite da je nisam bacila!

- Ostavite mi tu kuju, uštedjet ćete novce!, molila je Hana.

Samo zbog toga što joj je onako debeloj bilo preteško raspravljati na suncu, a vjerojatno i zbog mogućnosti da uštedi novac za usmrćivanje, golema ženska hrpa špeka povuče sjenku od mastifa prema Hani, baci uzicu na pod pred Hanine noge, okrene se i ode. Kuja je nije ni pokušala slijediti.

Bio je to jedini pas kojiega je Hana spasila od vlasnika. Nakon dva mjeseca hranjenja, kad je dobila normalnu težinu za svoju pasminu, udomljena je i još živi. Kao pas za društvo uz novoga vlasnika, ne kao kuja za rasplod.

Šinteri, naravno, nisu ubijali pse koje su dovodili vlasnici, dok su aktivisti bili u ili ispred šinteraja. Stavljali su ih u kaveze pokraj pasa-lutalica i davili žicom kada nikoga nije bilo. Vlasnike bi otpremili sa:

- Samo vi nama ostavite peseka, mi ćemo njega lijepo uspavati, ne bude ni osjetio injekciju, prije mu još damo dobru narkozu!

Da, davili vješanjem, jer je to najjeftinije i iziskuje najmanje truda, a i iz razloga što trupla pasa idu na preradu u spalionicu, služe za dobivanje mesnokoštanog brašna, koje ne smije biti otrovano kemikalijama iz eutanazijskih injekcija.

Koji bi put šinteri zaboravili da treba ubiti pojedinog psa, pa su te očajnike ostavljali i po četiri dana da gladni, napušteni od gazda, u malim, limenim kavezima čekaju na smrt. Zadavili bi ih tek onda kada su bili raspoloženi ili kad bi se pojavio u smjeni nadležni šinter-davitelj.

Vlasnici se nisu dali nagovoriti od volontera Akcije da budu uz svoga psa kad ga šinteri usmrćuju, što je šinterima odgovaralo s obzirom na to da su naplaćivali “eutanaziju” (što znači najprije davanje narkoze, pa u besvjesnom stanju, smrtonosne injekcije), a bez prisutnosti vlasnika mogu zašparati materijal, vrijeme i trud oko svladavanja psa koji sluti što mu se sprema i otima se.

Hana i volonteri Akcije uzalud su molili mnoge vlasnike da makar na početku prisustvuju “uspavljivanju” svojih pasa za što su platili (uglavnom ne dobivši račun za uplaćeni novac). Vlasnici nisu htjeli povjerovati Hani da šinteri ne eutanaziraju pse kad je vlasnik odsutan, nego ubijaju na jeftiniji način, a katkad i maljem po glavi. Bili su otresiti s volonterima, na sličan način kao i šinteri. Nisu reagirali kad ih je Hana pokušala raznježiti govoreći da je njihov, nekad, valjda, voljeni pas, zaslužio makar blagu, lijepu smrt i u svojim posljednjim trenucima utjehu gazdine prisutnosti. Grubo su, bez posljednjeg milovanja i pozdrava, predavali pse šinterima, platili i otišli. Od njih stotinjak koje je srela pred šinterajem, samo se jedna žena, osim vlasnice mastifa, dala nagovoriti, ne da ne ubije svoga psa, već da ga odvede negdje drugdje, na pravu eutanaziju kojoj će prisustvovati.

Uzalud je vlasnicima-ubojicama Hana citirala članke Zakona o dobrobiti životinja po kojima vlasnik smije usmrtiti svoga psa samo u slučaju teške bolesti za koju bi liječenje bilo dugotrajno i povezano s patnjama a ishod liječenja neizvjestan i ako je životinja dosegla visoku starost pa joj otkazuju osnovne životne funkcije. Nitko nije htio slušati, samo bi je odgurnuli i htjeli se što brže riješiti psa. I to svojih, mahom, zdravih, mladih, veselih, donedavnih kućnih “ljubimaca”.

Jedna je, Haninim molbama iznervirana, mlađa vlasnica trogodišnje škotske ovčarke, vrištala odvlačeći od Hane svoju lijepu kuju:

- Što vas se tiče, to je moj pas, udajem se i hoću je dati ubiti! Ne dam vam je! Bit će moja ili ničija!

Tko zna kome se ta gadura osvećivala ubijajući psa?

Sretno izdvojena od ljudi i umotana u vatu magle, Hana se prisjećala, katkad, milih, uplašenih očiju škotske ovčarke koju nije mogla spasiti, ne od šintera - nego od vlasnice! I ovaj put, Hana je njezinoj živoj vlasnici poželjela od srca svaku nesreću, da je novi muž svakoga dana vara i tuče! A onome šepavacu, koji je “spasio” psa od šintera da ga preda na mrcvarenje do smrti prijatelju-liječniku, za magisterij, njemu je Hana najčešće željela da dobije rak sa najdužim mogućim patnjama prije nego što crkne. Za onog slabovidog “biznismena”, koji ubija zbog svojih službenih putovanja, Hana je uglavnom izmaštala jednu dobru prometnu nesreću nakon koje će doživotno ostati nepokretan, ali svega svijestan! Bivšoj gazdarici izgladnjele mastifice, Hana je namijenila izglađivanje do smrti uz kontinuirane porođajne trudove.

- Prokleti, prokleti bili, šaptala je Hana umotana u deku, a za koliko takvih nepotrebnih, vlasničkih ubijanja životinja ne znam i nikada neću saznati!? I hoće li mi do smrti dostajati snage za sva ta proklinjanja?

“Mila” dječica

O djeci Hana nije baš nije mislila kao o nevinim anđelima, no imala je malo klimavog razumijevanja za još neukroćeno zlo u ljudskoj prirodi što se natezanja i gnjavljenja životinja u igri tiče. Imala je, jer nije o djeci i životinjama ništa, uživo, znala prije šinteraja.

Od “mile” dječice u šinteraj su stizali štenci bez repića. Jedan bi štenac iz legla imao jednu trećinu odrezanog repa, drugi jednu polovinu i tako... Bilo je štenaca i bez oka ili uha, ofurene i spaljene dlake, sa probušenim trbušćićima iglama za pletenje i štenaca punih već ugnojenih kontuzija od dječjeg loptanja sa psićima kao loptama, prestavljenih toliko da su tulili od straha gurajući glave u limeni pod kaveza čim bi ih netko pogledao.

Kao mali spomenici dječje “anđeoske” naravi mogu poslužiti posljednjih godina i fotografije po novinama: mačaka s odrezanim stražnjim nogama i izvađenim očima ili mačića ispečenih na roštilju, dvomjesečnih štenaca povješanih po golim granama velikog stabla pokraj kuće, odrasle mačke pribijene za deblo sa ceduljom u mrtvim ustima na kojoj je dječjim rukopisom napisano: Što si tražila to si i dobila i božićno-novogodišnjih dječjih “čestitki” životinjama: od užasa ekspozivnih “igračaka” koje draga nam dječica bacaju po životinjama (što ih toliko izbezumi da panično pobjegnu i više se ne znaju vratiti kući) do stavljanja petardi u usta ili anuse štenaca i mačića, od čega im eksplodiraju glave ili stražnjice.

- Prokleta bila i ta dječica, i njihovi roditelji, bake i djedovi i učiteljice!, izgovori Hana, proguta tabletu za spavanje i uvuće se u ledenu postelju, znajući da od takvih prisjećanja neće moći zaspati., Treba još prokleti i mnoge sadističke filmove koje prikazuju televizije, kao i video igrice, a uz to bi išle i tzv. klasične priče za djecu! Kako li je svima onima jadnicima vani, čak i bez vode u zdjelicama i potoku, sve je smrznuto?, bila joj je zadnja pomisao prije urušavanja u kemijski potpomognut san.

Rubalica

Neke su majstorske žene, kad se Hana doselila u Čučerje, posjećivale svoje muževe-zidare koji su

postavljali visoku ogradu oko dvorišta. Bile su znatiželjne da vide tko je, kako izgleda Hana i što njihovi muževi za nju rade. Ugledale su, muvajući se po livadi, Hanine pse na balkonu i mnogobrojne mačke.

- I vi ste jedna od tih, kao i Rubalical — rekla je jedna takva, začuđena Čučerjanka, Hani.

- Tko je ili što je Rubalica? - tražila je Hana objašnjenje.

- Joj, pa kak vi ne znate, svi ga mi slušamo, on je na Narodnom radiju i na RVG-u. Kak se to ono zove, da voditelj, on vam je doktor-voditeljl

- Sada tek ništa ne razumijem, kakav doktor i čega voditelj, nekakave emisije s liječničkim savjetima?

-Ma, ne. On vam je za se. Mi ga obožavamo. On je doktor za narodnu glazbu, sakakve savete i lepu reč svima. Naš propovednik i ispovednik! A, čujem da on i njegva žena vole živine.

Hana nije baš shvatila o čemu se radi pa je prešla na temu lijepog vremena pogodnog za betoniranje.

A onda ju je, vrlo brzo nakon tog smušenog razgovora, jednoga dana nazvao dr. Drago Rubala, iz

milja nazvan od slušatelja, kao i njegove radio emisije, — Rubalica. Pročitao je u nekim novinama o Akciji i upitao Hanu treba li pomoć za udomljavanje pasa.

- Uvijek trebam pomoć, udomite lja nikad dosta jer napuštenim psima nikad kraja! Ljudi ih stalno napuštaju, a šinteri ih stalno love - pokušala je u veselome tonu Hana kako se ponuđač ne bi predomislio.

- Nazvat ću vas svake nedjelje oko 11 sati i puštati uživo na Narodnom radiju da nabrojite, ponudite pse iz šinteraja za udomljenje.

- To je sjajno, čula sam da ste obožavani voditelj i da vaše emisije imaju veliku slušanost. Hvala vam.

Sto reče to i učini, tj. čini već godinama. Dr. Rubala je putem svojih emisija udomio stotine pasa iz zagrebačkog šinteraja diljem Hrvatske. Neke je osobno, sa suprugom, odvozio u Slavoniju na udomljenje. Bio je i jeste, medijski i na druge načine, psima vjeran kao - pas. Godinama svake nedjelje! Sigurno je zbog toga doživio mnoge neugodnosti i ismijavanja od slušatelj a-mrzitelj a pasa, no njegova karizma mogla je to, neokrnjena, izdržati.

Hana i doktor Rubala nikad se nisu vidjeli. Unatoč ili usprkos tome, među njima postoji prijateljstvo na neviđeno s animalističkim poslanjem. To je vrsta međuljudskog odnosa koju je Hana prvi put

uspostavila. Hvala životinjama i za taj ljudski eterični (u doslovnom i prenesenom smislu) susret, godinama nabijen isključivo dobrim vibracijama. I hvala Rubalici koji nikada nije, kao mnogi Hanini prijatelji, izgovorio odioznu, šuplju rečenicu: Ja jako volim životinje! - već je svoju ljubav - odradio samozatajno ponosan na sebe što je ispunio jednu od svojih vokacija!

Ima jedna mudra uzrečica koja kaže da je svatko sam odgovoran za svoje lice nakon tridesete godine. Hana zamišlja nepoznato Rubaličino lice kako postaje sve ljepše, sa sve više bora dobrote - što je starije.

Izvršavajući s lakoćom i predanošću i svoju pseću »zadaću« on svakako pripada u Hanine najsvjetlije, izdvojene, pravde nebeske.

Hana liječniku i radio-voditelju Dragi Rubali, s osobitim poštovanjem i radošću, posvećuje svoju davnu pjesmu

ZADAĆA

moja će zadaća

biti ispunjena

budem li

ikada

ikog

riječju ili poljupcima

naučila da kaže

svojoj ljubavi

ljubavi moja

Zed

- Pa to je jedan medopas!- izlanula je Hana kad ga je, ogromnoga, prvi put ugledala u malom kavezu šinteraja koji je cijeli ispunio svojom dugom dlakom i, barem, 60 kilograma. Nekome je previše narasao pa ga je izbacio jer se osjetio prostorno ugrožen od ovoga »medvjedića«. Što mislite, cure, kojoj je pasmini najbliže? Šarplanincu? Prevelik je za šarca. On je križanac šarplaninca i još nekog većeg psa. Da čujem ideju za ime?

- Zed - ispuca Milica - Zed je dobro, ozbiljno ime za takvoga psa!

- Imaš pravo. Zvat ćemo ga: Zed.

Zed je nalikovao na sivoga planinskog Boga sniježnih oluja. Tako ga je Hana opisivala prijateljicama. Volonterke su je malo zbog toga ismijavale, no složile su se da ima nešto u Haninom pjesničkom opisivanju tog psa. Poslije se ispostavilo da je Zed napušteni kavkaski ovčar.

-Nema veze što je, ali božanstveno je mrk. Mora da se napatio, no iz ponosa neće pokazati, na distanci je i pravi se, jadan, važan. Čini se da ću se zaljubiti u tog psa. To mi se godinama nije događalo, pazila sam na sebe, znaš da to ne smijemo, ali ovaj put, izgleda, neću odoljeti... - povjerila se Ini, najpametnijoj volonterki, Hana.

- Da. Doista je zagonetan i monumentalan - složila se Ina - bit će ga teško dobro udomiti. Htjet će ga samo oni za borbe ili, oni drugi, na doživotni lanac. A njemu treba najmanje desetak kilometara dnevno da protrči kako bi vratio samopouzdanje! - izvrsno je procijenila Ina koja je studirala ponašanje životinja, naravno, u inozemstvu.

Haninog planinskog Boga sniježnih oluja šinteri su nakon dva tjedna uškopili, nakon čega je dobio

tešku infekciju testisa. Haninim malobrojnim, probranim udomiteljima koje je slala po njega u šinteraj, šinteri Zeda nisu htjeli dati jer bolestan je i oni ga, kao, liječe. Hana je počela očajavati i odlučila ga je udomiti na svoje ime, tj. na udrugu kako bi ga mogla liječiti. Šinteri joj ga nisu dali, ustrajali su u laži da je na (šinterskoj!) terapiji! Odnedavna, šinteri su dobili naredbu po kojoj se šinteraj pretvorio u - sanatorij! Bilo je očito da se Zeda plaše, što znači da s njime grubo postupaju i uopće ga ne vade iz kaveza površine od jednog i pol kvadratnog metra! Ali zbog čega joj ga ne daju, trebali bi biti sretni da ga se riješe? Ubrzo se objasnilo. Jednoga jutra Hanu je nazvala volonterka Milica koja je bila u dežurstvu u šinteraju kad su šinteri nekim Ciganima predavali Zeda.

—Hana, učinite nešto — govorila joj je uzbuđeno na mobitel - šinteri ga vuku na debelom lancu za krave koji su za Zeda donijeli Cigani, pokušavaju ga ugurati u kombi, a Zed se opire, tuku ga po leđima, ja to više ne mogu gledati, ako nekoga ugrize - ubit će ga na moje oči!

Nisu ga ubili. Zed je popustio i dostojanstveno, tiho cvileći ušao u ciganski kombi. Testisi su mu bili otečeni kao manje dinje i crveni, jedva je od boli hodao, rekla joj je poslije Milica. Pametno pseto, pomislila je Hana, bolestan je i procijenio je da je mudrije popustiti nego se boriti.

Hana je bila u predstadiju napada svojega najgorega gnjeva.

- Dakle, prodali su ga Ciganima, zbog toga nije bio dobar nijedan moj udomitelj! - grozničavo je naglas razmišljala. - Radilo se o nekoliko stotina kuna za pijaču! Prokleta im bila i djeca i svi šinterski unuci! Bolesnoga su ga dali Ciganima koji ga neće liječiti. Zavezat će ga za neki stari kamion lancem za krave, ako uopće preživi ovu akutnu infekciju, da im do kraja života čuva automobilski otpad. Ako ljeto bude vruće ubrzo će umrijeti od sunčanice bez hlada i vode ili će, izbezumljen od vrućine, nekog Cigančića ugristi pa će mu njegov tatica toljagom razbiti glavu - govorila je Hana, sve više vičući Milici u telefon.

- Pokušat ću moliti, ne Boga nego one bogoglumitelje u Poglavarstvu koji plaćaju šintere, eto, učinit ću ono što mi je najogavnije i najteže, molit ću ih da narede šinterima da Ciganima oduzmu Zeda. Već desetljeće postoji Zakon o zaštiti životinja po kojem to mogu! Ne znam hoće li to biti učinkovito, svi su oni iz iste priče, boli ih ona stvar za zlostavljanje životinja, no možda će im biti srcu drago što ih, napokon, nešto pokorno - molim. Ako ne bude išlo na moljakanje - zaprijetit ću im novinarima, makar su na to već oguglali. I političari i šinteri i novinari - govorila je istog popodneva Hana naglas, samoj sebi, hodajući po svojoj kući gore-dolje.

Upalilo je moljakanje! Šinteri su morali oduzeti Zeda Ciganima i vratiti ga u šinteraj. Dobili su i nalog da Zeda predaju udruzi. Hana ga je prevezla na liječenje kod veterinara koji ima uz ambulantu i mali hotel za pse. Dvije je noći Hana mirno spavala, Zed je dobivao antibiotike i počeo je jesti. A onda je krenulo! Počela je šinterska odmazda. Morali su Ciganima, valjda, vratiti novce koje su već zapili. Organizirali su se, razvili sva svoja posrana alkoholičarsko-delinkventska jedra i sve pijane jedriličare.

U jednome danu Hanu je nazvalo pet Zedovih »vlasnika«! Nitko nije imao knjižicu da dokaže vlasništvo, svi su je - »izgubili«, ali htjeli su natrag svojega velikoga kavkaskog psa i to odmah! Zvali su Hanu i Cigani koji su joj prijetili da će joj zapaliti kuću ako im ne vrati psa kojega su im prodali šinteri. Najupornija je bila neka mlada žena koja je zvala po nekoliko puta dnevno. Predstavila se kao Kristina koja radi u MUP-u i traži svoga velikoga ovčara koji joj je pobjegao.

-Kad vam je pobjegao? — pitala ju je Hana.

- Nekoliko dana poslije Nove godine — kolebljivo reče »vlasnica« Kristina.

- Onda Zed nije vaš pas, ne može biti, on je od 22. 12. u kavezu šinteraja. Vaš je tada bio još doma. A kako to da ga, nakon dva mjeseca otkada je uhvaćen, tek sada tražite? Zašto ga niste tražili u šinteraju? Oglašavala sam ga desetak puta na tri radiostanice i tri puta u novinama! Gdje ste tada bili?

- Moj je, sigurno je moj, zove se Bono — prešla je preko svega što ju je Hana pitala - vidjela sam mu sliku u novinama i na internetu. Imam i njegove prijašnje fotografije, pokazat ću vam ih.

- Donesite mi njegovu knjižicu u kojoj piše da ste vlasnica koja je svake godine cijepila svoga psa. Njegove ste fotografije mogli isprintati s web stranice udruge na internetu.

- Morate mi ga vratiti, ja imam njegovu rodovnicu. Poslat ću vam je faksom - muljala je i dalje »vlasnica«.

- Rodovnica nije nikakav dokaz vlasništva. Dajte mi njegovu knjižicu na uvid.

Kristina je zvala kao mahnita, ali knjižicu nije imala jer ju je »izgubila«!

- Zatražite duplikat od veterinara gdje ste psa cijepili, to vam je čas posla! — podkubavala ju je Hana.

U razmacima između njezinih poziva, zvao je jedan »vlasnik« iz Metkovića koji se prijetio Hani da će biti svašta ako mu ne vrati psa, jer on je već sjeo u auto i krenuo prema njezinoj kući u Zagrebu, kao i jedna anonimna gospođa koja je tvrdila da je Zed pas kojega je darovala bratu koji je trenutačno na putovanju u inozemstvu, pa će ona bez knjižice za koju ne zna gdje je brat drži, doći po psa. Samo neka joj Hana kaže gdje se pas nalazi! Zvao je, bome, i »vlasnik«-veteri-nar, tako se predstavio. On je trebao ostaviti na Hanu ozbiljni, duboki telefonski dojam. Otresito joj rekao da ona nema što tražiti od njega knjižicu jer, valjda, je on kao veterinar - ima! Dražesno i tipično! Jedan joj se gospodin predstavio kao Nenad i nudio veću pomoć u novcu za udrugu ako mu kaže gdje se Zed nalazi na liječenju, jer ga samo želi posjetiti da vidi kako je!

Otkada je Zed izbavljen iz šinteraja, dva je dana zvonio Hanin mobitel pun nasilničkih, prijetećih glasova navodnih Zedovih vlasnika koji su se, najednom, sjetili kako su čuli da je njihov izgubljeni pas u šinte-raju, ali nisu imali vremena doći po njega, a sada ga više tamo nema, dok oni za njim tragaju i pate, kuća im je bez njega tako prazna itd., itd. Sve jedno gluplje od drugoga i, naravno, bez knjižice!

»Vlasnici« i, kao službeno, šinteri zvali su i vozača Zoomobila, taksija za životinje kojim je Hana prevezla Zeda u hotel za pse i tražili od njega adresu na kojoj je Zeda ostavio.

Uvečer, onoga dana kad je pet »vlasnika« prijetilo Hani zbog Zeda, netko je trubio ispred Haninog ograđenog dvorišta u Čučerju. Hana nije reagirala. Zatim je počelo drmanje zaključanih vrata ograde ne bi li se otvorila, no lanac je izdržao. Nakon tog neuspjeha zazvonio je Hanin mobitel. Pred vratima dvorišta bila je »vlasnica« Kristina koja je tražila Hanu da pusti nju i njezinog mafijaškog prijatelja da pregledaju po dvorištu i Haninoj kući je li negdje njezin pas Bono. A ako se uvjere da nije kod nje, nema se Hana čega plašiti, samo im treba reći gdje se pas nalazi, inače...

- Vi bi kod mene pravili premetačinu, u mojoj privatnoj kući i po mojem dvorištu! Možete birati: ili da vam dođem s pištoljem ili da zovem policiju! Gubite se! Odmah da ste otišli!

Upalilo je, izgleda, ono s policijom. Sjeli su u automobil i otprašili. Hana je podnijela prijavu policiji. Njezinu privatnu adresu mogli su »vlasnicima«, tj. svojim i ciganskim tragačima dati samo šinteri koji su je imali na ugovoru o preuzimanju Zeda (i ostalih pasa iz šinteraja). Po brojevima telefona nitko je nije mogao dobiti, jer su oba Hanina broja bila tajna.

Šintersko-ciganski nasilnički lobi nekako je saznao kod kojega je veterinara Zed na liječenju. Nastavilo se s telefonskim prijetnjama i dolaženjem tom veterinaru s namjerom da otmu Zeda. Veterinar je, također, tražio od »vlasnika« knjižicu koju nisu imali. Rekao im je da on za udrugu samo liječi i čuva pse, pa neka se za ostalo obrate Hani. A od Hane je zatražio da odvede Zeda iz njegovog hotela kud god zna i umije jer on, njegova žena i djeca, ne žele dobivati batine od nekakavih sumnjivih, nasilničkih tipova zbog psa iz šinteraja, koliko god mu udruga za to plaćala!

Sad, kad je Hana napokon dobila bolesnog Zeda, s njim nije imala kud. U svakom će ga zagrebačkom hotelu za pse kad-tad pronaći. Svaki će ga hotelijer -»ljubitelj« životinja kukavički odmah predati nasilnicima za čuvanje automobilskog otpada ili borbe pasa, čim mu se malo zaprijeti! Ako ga uzme k sebi doma — provalit će joj u dvorište i uzeti ga, usput joj, možda, još potrovati njezine mačke i psa. Evo kakve »drage« dečke-šintere koji, odnedavno, liječe bolesne peseke plaćate dragi moji Zagrepčani svojim proračunskim novcem! Hana je podnijela prijavu policiji zbog prijetnji i uznemiravanja, gotovo sigurna da policija neće zaštiti ni nju niti Zeda. To je policajcima, ta šintersko pasja zlostavljanja i u vezi s time mlatertiranja nekih čudnih ljudi kojima je do pasa stalo, znala je iz iskustva, jednostavno — nerazumljivo i bez veze. Nasreću, ovaj se put - prevarila. Policija je poduzela korake, kako oni kažu. Plašila se, ipak, da će Zed »nestati« i iz drugog hotela. Premjestila ga je u treći hotel koji je imao sličnog vlasnika kao i onaj prvi i drugi. Bojao se Zeda i radi Zeda, te ga se htio što prije riješiti. No, ipak, dobivala je na vremenu za tajno udomljenje, što je bivalo sve teže jer je Zed, psihofizički izmrcvaren, postao nepredvidljivo agresivan. Osobito prema muškarcima. Premještala ga je na novu lokaciju u dva tjedna četiri puta! Tko bi mu, nakon svega, išta mogao zamjeriti!?

Više od mjesec dana nakon posljednjeg premještanja, Hana je napokon uspjela za Zeda pronaći odgovarajuće, strpljive i dovoljno mudre i oprezne udomitelje. Bilo je to dvoje starijih Zagrepčana, malo ekscentričnih poput Hane, koji su odselili iz grada na Bjelolasicu gdje su imali stado od dvadesetak ovaca. Telefonirali su Hani da Zedu baš nije do čuvanja ovaca. Da mu nije ni do čega. Leži kao vlastita skulptura ispred njihove kuće i danima samo gleda prema šumi. Plaše se da će jednoga dana tiho - otići. Ohol je, kažu, nečovjekoljubiv i tužan. Tek katkad, ničim ne potaknut od strane udomitelja, odjednom se nečemu razveseli i malo zamaše repom pa nastavi buljiti u daljinu. Sjeti se nečega sretnoga iz davne prošlosti, valjda.

- Ubili su ljudi Boga u mojem uškopljenom planinskom Bogu sniježnih oluja - pomisli Hana. Svi koje je upoznao! Od vlasnika koji ga je zlostavljao -pa napustio, do šintera, Cigana i hotelijera. Sada, kad bi mogao pristojno poživjeti, više mu do života nije stalo. Nadam se da će im, sve to i svima, naplatiti uskrsnuli Zedov pasji Bog!