HOUDINI, ČOVJEKOV BIVŠI NAJBOLJI PRIJATELJ

Dokumentari film HOUDINI, čovjekov bivši najbolji prijatelj premijerno je  prikazan u Studentskom centru 2003. godine nakon čega je dva puta emitiran na programima HTV-a. Taj 31-minutni dokumentarac u režiji Jadranaka Pongraca po scenariju Ivane Ožetski (producent Studio K.I.S., Zagreb, Sonja Jurjević) bavi se problemom napuštenih životinja, u ovom slučaju sudbinom pasa, osobito mješanaca bez "tržišne vrijednosti", u Hrvatskoj. Kako se prema njima odnosi država, zakon, gradovi, institucije, udruge i pojedinci, te daje uvid u rad Veterinarsko-higijeničarskih servisa (šinteraja koji se danas zovu "skloništa") i nekih azila u Hrvatskoj. Hrvatski dokumentarni video film Houdini, čovjekov bivši najbolji prijatelj o ljudskom nasilju nad životinjama, uključen u program Violence Online Festivala(streaming: www.newmediafest.org/violence).

Running time: 31 minutes (DSL required) About the film - Short description Houdini - The EX best friend The story is about animals, dogs - mongrels who have no market value in a human made world, and about people who are extremely brutal those those animals. Dog pounds and some dog shelters - asylums in Croatia are places of brutality and torture, where they steal the money given for the animals by the Government. They take the money for food, medical treatment and euthansia in their pockets and kill the animals by hanging them on the wire or even more brutal .... charging the government for all treatments. In time we encountered a few people who help ease the suffering of these unfortunate animals .... all of them were volunteers.

MARO - UDOMLJENI PAS IZ ŠINTERAJA (stavite tekst samo na hrvatskom jer su titlovi filma na engleskom):

Maro, što je njegovo novo ime, je jedan od tisuća napuštenih zagrebačkih pasa kojega su volonteri akcije Spasimo pse iz šinteraja udruge Druga prilika našli u kavezu šinteraja (živodernice) i uz pomoć medija pronašli za njega udomitelje  tako mu spasivši život. Udomljen kod obitelji koja ga obožava. Moglo bi se reći da je imao golemu sreću. Ovaj snimak govori o njegovome prvim danima kod udomitelja.

NAPUŠTENI PSI U ŠINTERAJU

Ulomak iz reportaže HTV-a. Kapacitet šinteraja bio je 20 kaveza, svaki površine jednoga kvadratnog metra. Kavezi su metalni, s metalnim podom koji nema rupice i peru se šmrkom hladne vode dok su psi u njima. Psi leže u kavezima u vodi, mokraći i izmetu. Psi su, iako se ne kreću, mršavi jer se nedostatno hrane.

Zakonom o dobrobiti životinja bilo je regulirano je da se napušteni psi nakon 30 dana držanja u kavezu šinteraja – usmrćuju. Volonterska udruga Druga prilika u proteklih je sedam godina spasila 2.472 psa (do sredine 2009. godine - kada je šinteraj zatvoren - spašeno je 3.325) pasa i štenaca tako što im je putem medija našla nove vlasnike ili one koji su ostali neudomljeni (zbog neishranjenosti, osakaćenosti, nesocijaliziranosti itd.) 29-og dana preuzela na čuvanje o trošku građana – donatora. Udruga nikada nije ostavila ni jednoga psa šinterima da ga usmrte.

Na psima iz šinteraja obavljaju se pokusi.

 

Abandoned dogs in a dog pound

The pound's capacity is 20 cages, each not bigger than 1 square meter. The cages are made of steal, with a steal bottom without holes, and they are washed with gushes of cold water, while the dogs are inside them. The dogs lie in their cages in pools of cold water, urine and feces. Although they hardly move at all, they are skinny due to poor nourishment.

The law about the welfare of animals demands that abandoned dogs are put down after 30 days spent in the pound. Over the past 7 years, the volontary organisaion  Druga Prilika (Second Chance) has saved 2.472 dogs and puppies from the pound, by finding them new owners through the media, or taking over the care for the ones that could not be addopted (due to undernourishment, wounded/crippled bodies or antisocial behaviour). Such dogs were being taken from the shelter on their 29th day, and their needs were financed by donators. The Second Chance organisation has never left a single dog to be put down at the pound.

The dogs at the pound are being subjected to experiments. .

ŠINTERSKI LOV U ZAGREBU

Ova amaterska snimka (snimljena kroz prozor jednoga stana) zagrebačkih šintera, osim o brutalnosti, govori i o tome koliko napuštenih i izgubljenih pasa ne stigne do kaveza šinteraja jer budu zadavljeni prilikom hvatanja.

Mnogi koji prežive šinterski lov žičanom omčom ostaju doživotno traumatizirani i panično se opiru stavljanju ogrlice. Neki od njih koji su preživjeli (kratkodlaki!) imaju oko vrata kružnu krvavu ranu – raspuknutu kožu od stezanja žičane omče.

Zakonom o dobrobiti životinja (čl 26, st. 2., NN br. 19 iz 1999.) regulirano je da se napuštene i izgubljene životinje «skupljaju tako da se životinji nanose najmanje boli i patnji». Za prekršitelje te odredbe u zakonu nije predviđena kazna.
Pas s ove snimke nikad nije došao u kavez šinteraja. Snimka je u dva navrata emitirana u HTV-ovoj emisiji 007.i dobilaje tjednu nagradu za okrutnost.

The dog catchers 

This is a video of Zagreb dog pound's dog catchers in action. Apart from brutality, it also displays how many abandoned or lost dogs never make it to the pound, because they end up being strangled to death during the process of catching.

Many of those who survive being caught with a wire around their neck remain traumatised forever, and they panic and resist ever getting a collar put on them again. Some of them (those with shorter fur) have a round bloody wound around their neck, where the skin cracked due to the strong grasp of the wire.

The law about the welfare of animals (article 26.2, NN No 19, 1999.) demands that lost animals are caught in such way that «the animals suffer as least pain and suffering as possible». There is no punishment predicted for the violation of that rule.

The dog from this footage never made it to the pound.

ZAGREBAČKI AZIL ZA NAPUŠTENE PSE u Dumovcu

Dio snimke HTV-a. Gradski azil u Dumovcu otvoren je krajem 2000. godine bez uporabe dozvole koju još uvijek nema. Zgrada azila u kojoj se drže psi neuspješno je adaptirana građevina u kojoj je držana stoka bivše stočarske farme. Azil je 500 m udaljen od spalionice leševa u Sesvetskom Kraljevcu i 30-tak kilometara od grada tako da ga gotovo nitko od udomitelja ne posjećuje, niti pse iz azila oglašavaju kako bi ih privukli da po pse dođu. Kapacitet azila je, navodno, 150 pasa što je nedopustivo malo u odnosu na broj napuštenih pasa u Zagrebu i europski normativ (jedno mjesto u azilu ima 800 stanovnika, po čemu bi Zagreb trebao imati azil sa 1.200 mjesta).

???????

Azil još uvijek nema vodovoda i kanalizacije.

U kaveze sa 10-ak pasa – starosjedilaca ubacuju se novi psi. Novi i manji-slabiji psi nemaju šanse za preživljavanje u kavezu. Ili budu rastrgani ili polaku umiru od gladi jer im starosjedioci ne dopuštaju prilaz hrani koje je malo, što se može zaključiti po mršavosti pasa.

U skloništima se neudomljeni psi (slijedom odredbe-odobrenja iz Zakona o zaštiti životinja!) usmrćuju nakon 60 dana od prihvata u sklonište. Odrasli-stariji psi i mješanci, osobito ženke, ne budu udomljeni u tome roku.

Psi iz azila gotovo da se uopće ne udomljavaju. Ali zato umiru od bolesti ili se smanjuje njihov broj na način koji se vidi na dokumentarnoj snimci.

  Kad građani žele smjestiti pronađenog psa lutalicu u azil, uvijek dobivaju odgovor da je azil pun i ne može uzeti ni jednoga psa.

U prvih šest mjeseci rada azila zaštitari životinja (prema dokumentaciji azila) su utvrdili da je uginulo 93 psa. Večinski uzrok smrti bio je evidentiran pod nazivom «noćna šteta», što god da to značilo! Nakon toga, zaštitari više ne mogu kontrolirati rad i uzroke smrtosti pasa u azilu. Gradske vlasti dezinformiraju u medijima kako je psima u azilu u Dumovcu kao u hotelu sa četiri zvjezdice!

The city dog refuge in Dumovac

The dog refuge in Dumovac was started near the end of year 2000, without a licence, which it still does not have. The building where it is situated is a badly adapted ex-cattle farm. It is 500 meters away from the crematorium in Sesvetski Kraljevac, and about 30 km outside the city, so hardly any potential adopters are visiting it.  The capacity of the refuge is 150 dogs, which is intolerably little considering the amount of stray dogs in  Zagreb, and in comparison to Europeian standards. (there is one slot in the refuge per 800 people, therefore Zagreb should have a refuge with 1200 slots).

When people want to place a stray dog into the refuge, the answer they always get is that the refuge is full, and can not accept any more dogs. The dogs from the refuge are almost never given for addoption. But they do die of illness, or their numbers are reduced in ways captured on this footage.

During the first 6 months of the Dumovac refuge activity, the refuge guards have noted 93 dog deaths. Most of those deaths were filed as «night damage», whatever that means!  Since then, the guards in the refuge can keep no track of actions and causes of death of dogs in their refuge. They are misinforming the city authorities by tellng the media that the dogs in the Dumovac refuge are living like in a 4 star hotel!