Akciju Spasimo pse iz šinteraja" otpočela je Ana Horvat 1997. godine kada je još bila članica "Zagrebačkog društva za zaštitu životinja", a nastaviljena je od 2 000. do 2009. godine kao Akcija novoosnovane udruge za zaštitu napuštenih životinja "DRUGA PRILIKA".
Od početka do kraja u Akciji su djelovali isključivo volonetri. Oni su odlazili u svakodnevna dežurstva u šinteraj gdje su popisivali i fotografirali pse, prevozili pse udomiteljima koji nisu imali automobila ili, one neudomljene iz kaveza šinteraja do plaćenih čuvališta udruge (u suprotnome bi bili u zakonskom roku usmrćeni u šinteraju), odvozili bolesne pse na terapije, dovozili čuvarima pasa hranu, lijekove, pokrivače i što je vrlo važno - vukli za rukave novinare da pišu o užasima šinteraja i pozivaju udomitelje da dođu po pse osuđene na smrt. Volonteri su pse na čuvanju šetali i istrčavali, fotografirali pse za kalendare koje su poslije prodavali u cilju stjecanja sredstava za plaćanje nastavka njihovog života (čuvanja, liječenja i cijepljenja, hranjenja), oglašavali pse u svim medijima kako bi se javili udomitelji, uređivali web stranicu udruge itd., itd.
VOLONTERI - popis
(ispričavam se unaprijed onima kojih se, iz raznih razloga, nisam uspjela sjetiti):
Renata Vranyczany Azinović
Lada Mastnak Car
Višnja Jurki
Jelka Srkulj
Ivanka Marton
Eva Jurković,
Bojan Mance
Rubina Abramović
Marko Bjelac
Ana Martinić
Ivana Tomaš
Maja Korić
Nino Šoštarić
Diana Medved
Tajana Pećanić
Robert Belošević
Suzana Bahlen
Tina Pavić
Dubravka Koruga
Tvrtko Špan
Helena Frelih
Nina Đurđević
Ela Domjanić
Zvonko Novosel
Jasmina Beširević
Rahela Frelih
Ana Sikora
Iva Koren
Nika Vrandečić
Jelena Perdić
Dragana Travica
Neudomljene pse iz kaveza šinteraja čuvali su ljudi koje je za takav posao plaćala udruga prema dogovoru (ili po danu čuvanja ili za mjesec dana čuvanja) i pod uvjetima iz UGOVORA O ČUVANJU. Osim, u pravilu, kuja s leglima štenaca, na čuvališta su prevoženi i stariji, kao i psihofizički hendikepirani psi, te mješanci koje nitko od udomitelja nije izabrao-udomio iz kaveza šinteraja. Da ih udruga nije izvadila iz šinteraja i prevezla na čuvališta, ti bi psi bili usmrćeni u zakonskom roku tzv. "prava na život u šinteraju" koji je varirao od 7 dana (na početku Akcije) do 60 dana od hvatanja (zadnjih nekoliko godina trajanja Akcije) - ovisno o tome kako su se propisi mijenjali.
Ta čuvališta (i liječenja, i cijepljenja, i hranu za pse) financirali su donatori - građani Zagreba i Hrvatske. Bez njih ona ne bi funkcionirala budući da je Grad Zagreb koji je financirao šintere tvrdio da ne može za istu stvar dva puta plaćati. Naime, nadležni gradski oci besramno su uvjeravali medije da prije roka za usmrćivanje šinteri liječe i udomljavaju pse i to sve koje uhvate, pa za nikakva čuvanja i liječenja u organizaciji udruge - nema potrebe. Naravno, po njihovome, uopće nije bilo ni potrebe za postojanje akcije "Spasimo pse iz šinteraja"!
ČUVALIŠTA PASA - popis:
LADUČ (Vesna Filipović)
PODSUSED - hotel (Miroslav Veršić)
BUKEVJE (Dubravka Gretić)
TRNJE (Rade Klancir)
KERESTINEC- hotel (Nenad Dekanić)
SVINJAREC (Marica Merki)
RAVNICE (Zlata Šlogar)
HORVATI - hotel (Nataša Radionov Novak)
GORNJA DRENOVA (Diana Maroević)
ŠENKOVEC (Ivan Štrković)
ZAISTOVEC (Luka Matica)
BORČEC (Matija Huzjan)
DREŽNIK BREZOVIČKI (Dubravka Ožir)
VUKOMERIČKE GORICE (Jagoda XY)
Akcija Spasimo pse iz šinteraja započela je u ljeto 1997. godine - slučajno. Ana Horvat (što je književni pseudonim dipl. pravnice Jasne Palčec) radila je s prof. dr. sci. Nikolom Viskovićem s Pravnoga fakulteta u Splitu na nacrtu prvoga Zakona o zaštiti životinja RH. U vrijeme kada je formulirano poglavlje nacrta koje govori o zaštiti napuštenih životinja za društvou u Večernjem listu izašla su dva članka "Gost" u hotelu za pse ubijen - pogreškom i "Šinteri" lani ubili 772 psa:
Potaknutu tim člancima Ana Horvat je otišla vidjeti šiteraj, tj, pse u kavezima koji su čekali na usmrćenje tada još roku od sedam dana od dana hvatanja. Vidjevši taj očaj pasa i uvjete u kojima su držani do smrti, a znajući kako ih ubijaju - Ana Horvat ih više nije mogla napustiti. Odlučila je spasiti im život na način da im unutar tih sedam dana prava na život putem medija nađe udomitelje. Istoga dana počela je nazivati redakcije novina, radija i telvizije i moliti ih da oglase pse i pišu o onome što je vidjela. Novinari su se odazvala i počeli pozivati udomitelje da odu u šinteraj i uzmu/spase pse, te pisati o užasima šinteraja (književno: živodernce, službenog naziva: Veterinarsko higijenski servis).
Nakon 12 godina volonterskoga rada članovi Druge prilike (njih stotinjak) - akcije Spasimo pse iz šinteraja od sigurne smrti spasili su 3.325 pasa. Uz pomoć svih hrvatskih medija (vidjeti rubriku MEDIJI), sponzora i humanu požrtvovnost više od tri tisuće udomitelja. I unatoč šikaniranja od strane zagrebačkih vlasti i, naravno, šintera.
Udruga Druga prilika, uz podršku stranke ZELENI ZA ZAGREB, održala je u Zagrebu dvije tribine, i to: ZAŠTITA ŽIVOTINJA U ZAGREBU - KAMO IDE GRADSKI NOVAC? u KIC-u 2005. (na kojoj su sudjelovali: Ana Horvat, dipl. pravnica i književnica, Ingeborg Bata dr. vet. med. i dr. sc. Damir Župčić, dr. vet. med.) i NOVI ZAKON O ZAŠTITI ŽIVOTINJA - UBIJANJE U SKLONIŠTIMA? u Europskom domu 2006. godine (na kojoj su sudjelovali: Ana Horvat, dipl. pravnica i književnica, prof. dr. sci. Mirjana Krizmanić, psihologinja, Ingeborg Bata, dr. vet. med. i prof Hrvoje Jurić, filozof, a tribinu je moderirala Sonja Šarunić ).
Rezultati zagrebačke akcije SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA, osim obaviještavanja javnosti o pasjoj bijedi i očaju, govore i o dvije kategorije hrvatskih građana. O više od 3.000 bivših vlasnika pasa koji su ih izbacili na ulicu ili izgubili a nisu ih tražili, te o istom broju onih koji su tuđe napuštene pse prigrlili kao svoje samo zato da im spase život. Ta Akcija progovara i o zakonodavcu - Saboru odnosno državi koja Zakonom o zaštiti životinjasmrću sankcionira žrtve. Jer, napušteni je pas žrtva nemoralnog gazde. Onoga kojemu je pas bio odan braneći ga, čuvajući mu kuću ili mu je samo, s radošću i ljubavlju, bio dobro i veselo društvo.
Spasimo pse iz hrvatskih šinteraja koji se, po novome, zovu skloništa! Budimo oni drugi, bolji ljudi. Budimo udomitelji pasa koje su napustili oni koji su ih othranili i samo ih nakratko voljeli. Akcija Spasimo pse iz šinteraja nije nikad ostavljala u šinteraju na usmrćivanju ni jednoga psa (prema propisima bilo je to dopušteno najprije nakon sedam, pa pod pritiskom medija, nakon 30 i napokon nakon 60 dana od hvatanja). Sve neudomljene pse iz kaveza šinteraja preuzimala je na svoju skrb. Iz tog razloga trebali smo i trebamo stalnu novčanu pomoć građana za čuvanje i liječenje starih i bolesnih pasa koji se nalaze u našim domovima pretvorenim u čuvališta za pse. Stari, psihofizički hendikepirani i kronično bolesni psi teško se, češće se nikada ne udome i nakon oporavka. Udruga DRUGA PRILIKA nema skloništa, a nema ni financijske, niti bilo kakave druge potpore Grada Zagreba.
Od travnja 2009. godine volenteri udruge ne mogu evidentirati (popisivati) pse u kavezima, niti ih fotografirati radi oglašavanja. Za to su, navodno, zaduženi neki od 20-ak zaposlenika tzv. Skloništa u Dumovcu.
ZATVARANJEM ŠINTERAJA ZAUSTAVLJENA JE
AKCIJA Spasimo pse iz šinteraja
Od travnja 2009. uhvaćeni napušteni i izgubljeni psi se više ne smještaju u kaveze šinteraja (živodernice, VHS-a tj. Veterinarsko-higijenskoga servisa) na adresi I. Stara Peščenica 69 (iza Veterinarskoga fakulteta)*.
Prema odredbi čl. 19. gradske Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama ulovljeni psi-lutalice smještaju se, navodno, u zagrebački ZOOLOŠKI VRTna adresi Maksimirski perivoj bb, telefon: 2302-198 i, navodno, u Sklonište za nezbrinute životinje grada Zagreba u Dumovcu, tel. 2008-354.
Zaključak o tome što se događa s uhvaćenim "sklonjenim" psima-lutalicama možete donijeti sami. Osobito onim kategorijama koje se teško udomljavaju: starijima, bolesnima, psihofizički hendikepiranima, mješancima i ženkama.
Tomislav Jakić NISAM ZAVIJAO S VUKOVIMA
Plejada, Zagreb, 2010.
Roman Podsuknja
Željka Lovrenčić:
Životna bilanca
(prikaz romana objavljen u časopisu za književnost i kulturu RIJEČ, Brčko-distrikt, 2010. i KNJIŽEVNOJ RIJECI, Rijeka, 2010.)
ANA HORVAT Podsuknja , Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2007.
Ana Horvat je poznata kao uspješna pjesnikinja i velika ljubiteljica životinja. Njezine su pjesme tople i lako dopiru do srca zbog njihovog ispovjednog tona, te tečnosti i neposrednosti kojom u njima govori o svakodnevnom životu. U toj poeziji nema zagonetnih slika ni preteških metafora, ali baš činjenica da se u njima govori o običnim i svakodnevnim stvarima čini tu poeziju izuzetno zanimljivom i bliskom. Možda bismo kroz Baladu za mene i moje prijateljice ili Mojemu žutomu mačku mogli najbolje definirati ovu pravnicu koja čitav život piše poeziju služeći se pseudonimom Ana Horvat jer nije htjela da se u njezinoj (pomalo malograđanskoj) sredini sazna da se bavi nečim što prema nekim nepoznatim i nerazumljivim kriterijima “nije previše otmjeno". Zbog toga se morala skrivati i preko svojih je pjesama bježala u neki drugi svijet, daleko od dosadnih i svakodnevnih ženskih poslova. Svoju je raznolikost poput mnogih drugih u javnosti (ne daj bože uspješnih pripadnica ženskog roda) platila nemogućnošću napredovanja na svojemu radnom mjestu. Osobno to ne smatram tragedijom jer je postala vrsna i poznata pjesnikinja.
• Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. Kao što reče draga mi pjesnikinja i prijateljica: to moraš pročitati. I jesam, upoznavši Anu još više i potvrdivši iz knjige mnoge stvari koje već znam. Rekla je da takvu biografiju žene njezinih godina moraju napisati (dodajem, ako imaju o čemu pisati). Ana ima i ... odjednom je darovita pjesnikinja postala vješta prozaistkinja koja je osobno iskustvo pretvorila u zanimljivu fikciju i napravila životnu bilancu. Knjiga počinje od vremena njezinog djetinjstva kad je vježbala balet s poznatom balerinom Anom Roje, u njoj opisuje svoje roditelje, njihovu rastavu i kasnije partnere, svoju prvu, drugu i ostale velike i male ljubavi, ne libeći se pisanja o “zabranjenom voću", otvoreno i hrabro priznajući da u životu svake normalne žene postoji mogućnost posizanja u tuđe vrtove ma koliko to izazivalo sablazan okoline i gnušanje bračnih partnera. Ana bez zadrške piše o svoja dva bivša muža, kćerki, zetu, prijateljicama, poslu te o svojim najvećim životnim ljubavima - poeziji i životinjama.
Među prozna poglavlja pjesnikinja umeće 65 pjesama, a ona koja govore o životinjama odišu posebnom nježnošću prema njima, osobito prema psima i mačkama o kojima toliko brine. Dok je živjela u stanu u Livadićevoj ulici imala je dvanaestak mačaka i dva psa. Među mačkama se isticao (sada već pokojni ljepotan Buby), a „čuvali" su ih otmjeni Nanuk i poludivlji Najdek kojega je spasila iz šinteraja i koji ljudima nikada nije oprostio njihovu okrutnost. U Čučerju kamo se poslije preselila, mačke imaju svoje nastambe, a psi žive u kući s gazdaricom. Svi zajedno uživaju u velikom dvorištu i u vrtu.
U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca.
Vjerojatno će “veliki" humanisti koji se uglavnom brinu za sebe i ne za tuđu napuštenu djecu smatrati ludošću toliko zauzimanje za životinje, ali kad bi kod nas bilo više osoba poput Ane Horvat, sigurno bi bolje živjeli i ljudi, i životinje, i stabla jer u našem su društvu sve rjeđe ovako požrtvovne osobe.
Svoju borbu za spas mnogobrojnih životinja, prije svega pasa i mačaka, morala je opisati u ovoj knjizi kako bismo se zabavili, uživali u njoj, ali i razmislili o mnogo toga. Čestitam, Ana, napisala si jedinstvenu knjigu.
Nikada prije ni jedna civilna udruga/osoba nije, sustavno surađujući samo s medijima i građanima, spašavala od usmrćenja u šinteraju napuštene zagrebačke pse. Bez sredstava iz proračuna i bez podrške drugih udruga za zaštitu životinja u Zagrebu je to više od jednoga desetljeća činila samo pravnica i književnica Ana Horvat voditeljica AKCIJE "SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA" (i osnivačica i predsjednica udruge za zaštitu napuštenih životinja DRUGA PRILIKA) sa dvadesetak djevojaka i žena (spasivši od usmrćenja 3.325 napuštenih pasa koje su uhvatili šinteri).
Takvome volonterskome radu, koji je otpočeo 1996. godine, potporu svake vrste Ana Horvat je dobivala od građana i medija kao i od Centra za ženske studije koji ju je uključio u svoja istraživanja obuhvaćena u knjizi pod naslovom AKTIVISTKINJE, kako "opismeniti" teoriju, Zagreb, 2000.
Pismo udomiteljice iz Siska
Evo javljam vam se opet, jer stalno imam potrebu iznova vam se zahvaljivati što ste našoj Belli spasili život. 5.8. bit će četiri godine kako je Bella kod nas. Četiri godine pune ljubavi, smijeha, a ponekad se malo i posvađamo ali to ne traje dugo. Bella upravo leži iza mene zamotana u dekicu, jer naime danas je kišan dan, a ona se onda ponaša kao da sjekire s neba padaju pa ju moramo nagovarat da uopće ide van ( tko zna koliko je naša mala Zvjerka kisnula i smrzavala se na ulici). Vikendom ju moj dragi vodi u duuugu šetnju uz Kupu gdje naganja vrane, kopa rupe ( u stalnoj i neprekinutoj potrazi za glodavcima), hoda po Kupi (neću reć kupa se jer nama šanse da se smoči više od trbuha), ponekad se uvalja u riblji leš nakon čega se vrate skrušeno doma jer ja pošizim. I tako vam mi provodimo dane, koji se pretvaraju u tjedne i dok kažeš keks prošlo je četiri godine. Eto još jednom da vam zahvalim i da ne strepite barem zbog jednog udomljenog psa, jer Bella ima i zdjelicu s vodom i hranom i dekicu za kišne dane, i puno ljubavi mi za nju i ona za nas.
Puno pozdrava iz Siska od Ines, Damira i Belle!
Darko Beljan
Večer poezije Ane Horvat
Draga gospodo
i još draže dame,
najbolje će biti da odmah
razjasnimo neke stvari.
Ako ste večeras ovdje došli
radi poezije Ane Horvat,
moram vas razočarati,
na krivom ste mjestu.
Ovdje nećete naći ništa drugo
nego samo riječi.
Vrapce koji se žustro nadglasavaju.
Pingvine koji teturanjem ponizuju kljun.
Stoga, ako vas doista zanima
poezija Ane Horvat,
vratite se na ulice, trgove i parkove
kojima ste prošli.
Njezina poezija u ovom trenutku
djeci veselo maše repom,
mokri uz neko stablo
i laje na bicikliste.
Njezina vas je poezija nježno
onjušila u prolazu.
Očešala se o vaš korak.
Vlažnim pogledom polizala srce.
I još i sad čuva kuću
u kojoj odavno ne živite.
Uostalom, čemu večer poezije?
U svijetu u kojem pjesnici
žive psećim životom,
svaka pjesma ionako
zvuči kao lavež.
prosinac 2010. godine
PISMO ARGINE UDOMITELJICE
Poštovana gospođo Horvat i poštovani volonteri!
Nadavno sam opet pročitala Vašu pjesmu "MOLITVA ZA SPAŠENE PSE" što me je navelo da Vam pošaljem ovaj mali album o Argi.
Već sam Vam mnogo puta, i privatno i mailom, zahvalila na svemu što ste učinili za nju i ostale pse, pa smatram da će slika reći više od riječi.
Imamo i mali video - u glavnim ulogama su Arga i njezin još jedan kratkotrajni cimer (izvrsna je domaćica!) kojega smo pronašle u šetnji i udomile kod dragih ljudi s kojima sam često u kontaktu.
Srdačan pozdrav
SVI NAŠI "najdeki" - psi koje smo spasili iz šinteraja
Ivana Bjelac
PRIČA O REI
ili 'Kako pokloniti život i steći odanog prijatelja'
Ovo nije izmišljena priča (nisam baš neka spisateljica), nego istina o našoj REI. Početkom srpnja 1998. moj sin Marko i ja na obiteljskom sastanku smo zaključili da oboje želimo psa i da bismo mi bili bolji životni suputnici nekoj životinji, nego oni koji ju, zbog odlaska na more, otjeraju na ulicu. Već sam u nekoliko navrata, gledajući na HTV-u emisiju o kućnim ljubimcima, došla u napast da nazovem nekoga od tih ljudi koji se žele riješiti svog psa (kakvi su to ljudi ?!).No, budući da nikada nisam imala psa (mama je uvijek rekla: -Pas u kuću, ja odlazim!-), nisam bila sigurna da bih bila podobna prijateljica jednom psiću. I tako smo jednog petka otišli u zagrebački 'šinteraj'.
To se grozno mjesto službeno zove "Veterinarsko-higijenski servis", Stara Pešćenica 69 (iza Veterinarskog fakulteta).
Gospođa Ana Horvat, pjesnikinja, pravnica, a povrh svega ljubiteljica/štovateljica životinja i njeni suradnici, volonteri iz Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, svakog dana od ponedjeljka i petka od 9:00 na dalje, ispred šinteraja, dočekuju ljude, koji se odluče udomiti/posvojiti psa, provedu ih kroz šinteraj i kažu ponešto o svakom psu. Uprava šinteraja baš nije presretna zbog te njezine djelatnosti (za njih je to čisti gubitak, a kako znate: 'money makes the world go 'round!), no i u Hrvatskoj je (konačno!) ojačala svijest o potrebi zaštite prirode/životinja, te ju ipak ne mogu u tome spriječiti. Osim toga, jako je aktivna na TV i radijskim postajama, kao i u tisku, pozivajući ljude na spašavanje tih jadnih, napuštenih stvorenja.
Odmah smo joj priznali da ne znamo skoro ništa o psima, ali da volimo sve životinje i da bismo željeli posvojiti/udomiti psa. Uvela nas je u prostoriju sa kavezima - u svakome je bio jedan pas. U kutu prvog kaveza drhturila je mlada, prestravljena, mršava, crna kujica s krasnim, pametnim očima. Odmah nam se svidjela, no bila je tako preplašena, da ju je gospođa Horvat morala izvući iz kaveza.
troše injekcije za uspavljivanje !
Kod nas u stanu bila je još neko vrijeme uplašena, ščućurena u kutu, no ubrzo je počela hodati i njuškati novu okolinu. Ona je mješanka ('čistokrvni hrvatski uličar' ili 'avlijaner' ) a, po mojoj laičkoj ocjeni, ima u rodu neke crne vučjake, jer izgleda kao mali vuk, samo sa pitomim, toplim, očaravajučim pogledom.
Tada smo živjeli u trosobnom stanu na 5-tom katu - bez lifta. Bojala sam se da će to biti problem za psa, no Rea je išla gore i dole po stepenicama bez muke. U početku se bojala izaći na stubište, jer ju ograda podsjeća na kavez u šinteraju. Kasnije je već navikla i na to, ali po stubištu je oprezno gledala da li smo još uz nju.
Prošle su dvije i pol godine od kada smo posvojili Reu, (ili je ona (p)osvojila nas) i čini mi se kao da smo uvijek bili zajedno.
Uredna je i besprijekorno čista.Obazriva je, nikada nas ne dira, ako vidi da još spavamo, mada jedva čeka da se probudimo i pomazimo ju.
Tako je umiljata, vesela, a istovremeno neprestano pazi na svaki naš korak. Unjenom se pogledu uvijek odražava odanost, ljubav i zahvalnost (sigurna sam da zna da smo je spasili).
Nakon Ree, posvojili smo još četiri predivna stvorenja, no to će biti druga priča.
Ovo sam napisala u nadi/uvjerenju, da će se naći još ljudi koji će poželjeti spasiti nekog od ovih divnih životinja. Ako ste baš zapeli da imate čistokrvnog, rasnog psa, vjerujte da ni takvi nisu pošteđeni ljudskog nemara i nebrige - ima u šinteraju i takvih.
Možda sam Vas potaknula da nabavite kućnog ljubimca, a možda sam Vas uspjela uvjeriti kako ćete udomljavanjem napuštenog psa, steći prijatelja privrženijeg i vjernijeg od bilo kojeg psa sa rodovnikom (a sigurno odanijeg od nekih Vaših ljudskih prijatelja). Zato, ne oklijevajte!
On je Tvoj prijatelj, Tvoj partner, Tvoj branitelj, Tvoj pas.
Ti si njegov život, njegova ljubav, njegov vođa.
On će biti Tvoj, vjeran i iskren, do posljednjeg daha.
Budi dostojan njegove odanosti.
Ivana Bijelac:
Rea i naši ostali "najdeki"
Rea je ljetos navršila 12 godina. No i dalje se ponaša kao da joj je pet. Brza je, živahna (kao na federima).
Jedino smo primijetili da češće i tvrđe spava preko dana.
Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.
Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.
Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.
LUN
Tijekom godine dana nakon što smo posvojili Gandalfa, pronašli smo na ulicama Zagreba i izvukli iz šinteraja još nekoliko prekrasnih stvorenja i našli im novi dom kod dobrih ljudi.
Tada smo uočili prekrasnog velikog crno-bijelog husky-a. Lutao je po okolnim parkovima, ali vrlo često smo ga viđali da stoji uz cestu, kao da čeka bivše vlasnike da se vrate. No, nitko se nije vraćao, a on je bivao sve mršaviji.
I tako je ostao s nama, a nazvali smo ga Lun.
Gandalf
Rea je ljetos navršila 12 godina. No i dalje se ponaša kao da joj je pet. Brza je, živahna (kao na federima).
Jedino smo primijetili da češće i opuštenije spava preko dana.
Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.
Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.
Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.
Marko ga je doveo nakon što smo ga nekoliko dana promatrali . Bio je tako lijep da nismo vjerovali kako bi netko takvo stvorenje ostavio na ulici.
No, kad smo shvtili da je napušten i sam, odlučili smo ga uzeti. Ocijenili smo da ima oko godinu dana.
Gandalf se sprijateljio s Reom.