Životinjski haiku autorice Ane Horvat
ANA HORVAT – www.ana-horvat-poetry.net – rođena je (1943.) u Zagrebu gdje se i školovala (diplomirala je pravo). Radni je vijek provela kao pravnica u INI pišući, usput, poeziju.
Učila je klasični balet kod Ane Roje, plesala folklorne plesove u LADU, bavila se novinarstvom u VJESNIKU, osnovala i vodila privatno savjetovalište za žene EVA, osnovala i vodi DRUGU PRILIKU, udrugu za zaštitu napuštenih životinja (www.drugaprilika.com) poznatu po akciji Spasimo pse iz šinteraja zahvaljujući kojoj je od usmrćenja sapašeno 3.325 zagrebačkih napuštenihpasa.
Majka je kćeri Tine i baka unuka Matije i Mare.
Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnika.
Objavila je u Zagrebu šesnaest zbirki poezije (od toga dvije slikovnice za djecu), romanPODSUKNJA i zbirku priča PISMOPRIČE, te kao antologičarka: SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama, STABLOPIS, hrvatski pjesnici o stablu i šumi, MORE MORA, hrvatski pjesnici o moru i OBLIZUJUĆI SUZE, hrvatski pjesnici o ljubavi.
Pjesme su joj prevedene na devet jezika i uvrštene u petnaestak antologija.
Jedna od njih je antologija svjetske animalističke poezije EVERY CHICKEN, COW, FISH AND FROG, Animal Rights Haiku, SAD, MIDDLE ISLAND PRESS, West Union, West Virginia (antologičari: Robert Epstein i Miriam Wald), 2016. u kojoj se nalazi pet haiku pjesama o životinjama Ane Horvat.
Sa svojim životinjama i stablima Ana Horvat živi u Parku prirode Medvednica pokraj Zagreba uređujući na internetu prvu virtualnu antologiju u digitalnim knjigama-portal Hrvatske ljubavne lirike (od 19. do 21. stoljeća) www.pjesnici-ane-horvat.net.
Izvod iz RECENZIJE-PREDGOVORA zbirci ŽIVOTINJSKI HAIKU dr. Tomislava Maretića
“Haiku pjesništvo vezano je ponajviše za prirodu pa je tako, uz biljke i drugo česta tematika haiku pjesama u Japanu i izvan njega. Međutim i ova tematika se razlikuje od pjesnika do pjesnika, a među “velikom četvorkom” japanskih haiku majstora Issa je najviše pjesama posvetio životinjama i to svim vrstama, uključujući one najsitnije, kao recimo skakavce, puževe, muhe, uši, buhe i drugo, na neki način “bez diskriminacije”.
Ana Horvat, pjesnikinja, antologičarka, novinarka, pravnica, balerina, plesačica folklornih plesova velika je ljubiteljica prirode što je jasno vidljivo iz njezinih dosadašnjih vlastitih zapisa kao i antologija. Moglo bi se reći da je ona nastavljačica Issine crte u hrvatskom haiku vezanom za životinjski svijet. Nije čudo da su njezine haiku pjesme ušle u svjetsku zbirku “Every Chiken, Cow, Fish and Frog: Animal Rights Haiku Paperback, autor i izdavač Robert Epstein i Miriam Wald (2016.). Njezine pjesme odraz su njezina života kao i aktivizma. Autorica je prije svega njihov prijatelj i udomitelj, kao i Issa, no ujedno angažirani aktivist osnovavši udrugu za zaštitu životinja “Druga prilika” i udomljujući prije svega pse i mačke. Očito je da je njezin odnos proizašao iz naprosto ljubavi prema živim bićima i osobito onima nezaštićenima koje se koristi i iskorištava u svakom zamislivom smislu od strane čovjeka.
Nažalost, primjeri su posvuda oko nas i ne ograničavaju se samo na animalnu prehranu čovjeka kao sveždera, nego i na odnos prema životinjama kao bićima bez prava. Premda autorica ne može sakriti svoj revolt protiv takve prakse, njezine pjesme nisu izraz pukog aktivizma, ponajmanje “plaćenog aktivizma”, naime autorica se njima druži, možemo slobodno reći – prijateljuje, živi i surađuje, a radi u udruzi volonterski. K tomu, ona poput Isse u nizu svojih haiku u prijateljestvu i promatranju životinja pronalazi i humor.
Zbirka Životinjski haiku sastoji se od 130 haiku, uglavnom novih uz pokoji iz ranije zbirke “Čučerski haiku za Emily”, Naklada Đuretić, 2013. Zbirka nema podnaslove niti međusobne ovisnosti susjednih haiku, a u svakoj pjesmi se redovito spominje životinja od kukaca, ptica, sisavaca do riba, glavonožaca i školjaka. Trostisi su gotovo nepogrješivo u slogovlju 5/7/5 kako zahtjeva klasični haiku. Što se tiče oznake godišnjeg doba, one su u haiku imanentne to jest vezane za neku životinju (recimo mrav je oznaka ljeta, kao i šišmiš i sl.) tako da su sezone prisutne ako i nisu napomenute.
Većina japanskih haiku ima “kireji”, stanku, koja se u zapadnim jezicima obično označuje kao crtica, točka/zarez ili tri točkice. Pjesnikinja ne označuje te pauze, no oni se naziru u ritmu pojedinih haiku pa ih se može lako zamisliti. No većina je trostiha u jednom dahu, izjavna, povremeno refleksivna, s čime će se složiti moderni haikuisti (“gendai haiku”) za razliku od ovog konzervativnog osvrtaša. Unatoč toga to ne mijenja pozitivni dojam ovih šarmantnih haiku “poput Isse”. Razlika načelna jest u tome što se u autoričinim pjesmama osjeti uz ljubav i aktivizam, dok je u Isse samo ljubav. Sasvim je jasno da je autorica toga svjesna i da je njezin pristup namjeran, baš kao što su to manifestirali i drugi pjesnici kako u spomenutoj antologiji Roberta Epsteina, tako i u nizu novih gendai-haiku glede drugih sadržaja.” ….
Nekoliko haiku pjesama iz zbirke
Kos u gnijezdu
na mojemu balkonu
netko me voli
.
Konjska su leđa
pronijela čovječanstvo
bez riječi hvale
.
Noć prije klanja
mjesec bijele kuniće
mjesečinom skriva
.
Zgaženi pauk
na čemu ću njihati
svoj svileni san
.
Labud je sjena
davno mrtvih ljubavi
njihov spomenik
.
Izlog mesnice
dvije svinjske polovice
drže se za ruke
.
Sav otrov svijeta
ne može zaustaviti
štakorsku radost
.
Lice anđela
ovca pronosi svijetom
kao dar zlima
Svoju novu zbirku haiku animalističkih pjesama Ana Horvat (urednica-volonterka koje je Gordana Igrec) donirala je DRUGOJ PRILICI, udruzi za zaštitu napuštenih životinja iz Zagreba. Knjiga je tiskana uz potporu tvrtke RECRO d. d. iz Zagreba.
Sav prihod od prodaje knjige koristit će se za skrb o životinjama (starim i hendikepiranim) za koje se udruga brine.
Knjiga se po predpromocijskoj cijeni od 50 kn može kupiti u kafe-baru DABA, Svetice 8 ili naručiti pouzećem na 091/582-0073.
Zbirka ŽIVOTINJSKI HAIKU Ane Horvat može se od nedavno kupiti i u središtu zagrebačkog srca u Teslinoj 16 – knjižari VUKOVIĆ&RUNJIĆ. Sav prihod od prodaje knjige i na tome mjestu namijenjen je napuštenim životinjama.
Ana Horvat i Sanja Poljak, OTV, 1996. kao gošće Željka Krznarića u emisiji u kojoj se razgovara i recitiraju pjesme o životinjama.
Na zatvaranju izložbe SVE NAŠE ŽIVOTINJE 6. svibnja 2017. Ana Horvat čita četiri animalističke pjesme iz svoje zbirke ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA.
Životno djelo
Druga prilika psima
spašava ljude.
(Darko Beljan)
Dirljiva pjesma rastužila susjedstvo: "Udomio sam danas vašeg psa"
INDEX.hr, 3. 4. 2014.
Piše: R.I.
Na FACEBOOK stranicama udruga za zaštitu životinja susjedne nam Srbije dijeli se dirljiva pjesma nepoznatog autora koji je udomio psa kojega su prošli vlasnici odbacili. Stariji pas toliko je nadahnuo novoga vlasnika da je napisao pjesmu. Nadamo se da će ovo umjetničko djelo doprijeti do ušiju onih koji su napustili ili namjeravaju napustiti svoga ljubimca.
Udomio sam danas vašeg psa...
Udomio sam danas vašeg psa...
Kojeg ste odbacili,
sa kojim ste proveli deset godina
i više ga niste hteli pored sebe.
Udomio sam danas vašeg psa…
Znate li da je izgubio na kilaži?
Znate li da je uplašen i depresivan
I čini se kao da je izgubio veru?
Udomio sam danas vašeg psa...
Imao je buve i blagu prehladu;
Pretpostavljam da vas nije briga u kakvom je stanju...
Napustili ste ga, rečeno mi je.
Udomio sam danas vašeg psa...
Jeste li dobili dete ili se selili?
Jeste odjednom postali alergični,
ili NIJE bilo razloga da ne ostane?
Udomio sam danas vašeg psa...
Ne igra se puno, niti jede;
Mora da je jako tužan iznutra i
trebaće vremena da povrati poverenje.
Udomio sam danas vašeg psa...
I ovde će i ostati.
Pronašao je svoj dom ZAUVEK,
I topao krevet u kojem će ležati.
Udomio sam danas vašeg psa...
I daću mu sve što bude potrebno...
Strpljenje, ljubav i sigurnost,
Da zaboravi vaše sebično delo...
Nepoznati autor
Danijela Matijević Krvajica
LUCKY
Moja lutalica, skitnica,
moj mali izopćenik odbačeni
od neljudi, od monstruma.
Veterinarka me u čudu pogleda,
u očima joj pročitah:
„ Zar ćete udomiti tog probisvijeta,
pa dvije godine nije ni protiv bjesnila cijepljen,
zar se ne bojite, tko zna...? „
Rekoh joj da će od danas biti sretan
i zato ime neka mu ostane,
pa zar je prestar ako ima skoro šest ljeta,
proživjet će ostatak života kod mene.
I da, ja se samo bijesnih ljudi bojim.
LUTALICA
Kasna, turobna jesen...
mraz po travi se prosipa,
još jedan napušten anđeo luta.
Ljudi ga marškaju, tjeraju...
on bezglavo baulja
oči mu mole koricu starog kruha
i gutljaj prljave vode,
a gamad ljudska kaže:
„ Pusti ga, to je lutalica! “
SRAM
U zadnje vrijeme strah me zatvoriti oči jer...
proganjaju me sjene, beživotna tijela -
gladni, izmučeni, odbačeni...
a ipak vjerni psi.
Proganjaju me njihovi laveži i bespomoćno zavijanje
satkano od boli, tuge i nemoći...
pokušavam im pomoći, koliko god mogu
rastrgana na sve strane
ponekad poželim predati se vukovima
neka me pojedu
neka ništa od mene ne ostane...
Sramim se što sam čovjek,
u ime drugih.
Ti drugi nemaju srama,
ti drugi mole se Bogu.
MOJA SVJETLOST
Ujutro, kad ustati ne mogu od
križobolje i kostobolje,
pojavi se moj Lucky
i odmah skočim i dobre sam volje.
Kada pomislim kako život smisao nema
i kako sve zajedno u nepovrat odlazi,
moj Lucky novu mi igru sprema,
legne kraj mene pa se mazi.
I kako odoliti tom divnom biću
koje me svakim danom iznova razveseli
i kako o Luckyju ne napisati priču
kad je on razlog što me od neba – dijeli.
I svaku večer laku noć mu poželim
i već pred zoru jedva čekam da me probudi,
veće bogatstvo nisam mogla da zaželim,
on je sve moje: i radost, i svjetlost, i nada
i onda kad mislim da sve tone i propada.
SREĆA
dobrotom odiše zrak
zahvalnost
oholost guši,
predrasude briše
sreća istjeruje
mrak
to sreća moja je tu,
pored mene
moj pas
UBIJEN ŽIVOT
Čujem...
Na proplanku
obrušava se
zov košute
plahe
Urlikom
uho mi propara
Vidim
iz šipražja
glava jelena
ranjenog
leži
nemoćna
otežala
Sa zemljom se sljubljuje
vječno
Mislim
Tko si to uze za pravo
da rastavi dva života
jednu sudbinu
Preklinjem vas
Nikada ne uzimajte
živote
KAKO MOJ PAS SANJA
Jeca isprekidano, glasno
poput djeteta kažnjenog,
nožicama trza nekontrolirano
k'o lane u zamku upalo.
Tako moj pas sanja.
Meškolji se nelagodno
makar očiju zatvorenih,
životu surovom predan bijaše
bez nade u spas.
Tako moj pas sanja.
Mučitelji njegovi
vraćaju se stalno na mjesto zločina,
njihove batine još ga bole
na starome tijelu.
Tako moj pas sanja.
Otjeran s kućnoga praga
poput siromaha
ili odbjegao zbog straha,
rekao bi mi – samo da može.
Tako moj pas sanja.
Čekam spokoj
u njegovom snu,
čekam potpuno mirno disanje,
on zna da je voljen od mene...
izbrisati mu sjećanje do kraja moram
da poput anđela smireno sanja.
Tako moj pas sad već pomalo spava.
UGRIZ
leđa mi okrenuše
srce izlomiše
pakost ili
zloća
ili oboje
neka se slade
ionako mi ne znače
Lucky mi uvijek
svoj pogled poklanja
srce mi cijelo daje
ugrize ne poznaje
osim ljudskih
na svojoj
duši
O LUCKY-JU ILI KAKO LJUBAV ČINI ČUDA
Ne,nisam ga dobila niti kupila. Udomila sam ga,spasila s ceste.
Ne,nije bio štene. Bio je star skoro 6 godina,ali mi to nije bilo važno.
Ne, nisam mu mijenjala ime iako sam mogla. Znala sam da jednom mora biti sretan.
Ne,nema rodovnicu, pa valjda nije ni čistokrvan. Ali je sam - čista ljubav.
Ne,nisam se obazirala na tuđe savjete i priče. Postupila sam misleći - srcem.
Ne,nisam učinila ništa posebno. Samo sam spasila jedan život,bar sam tako mislila.
Ne,radost nije dugo potrajala. Nasmrt se razbolio.
Ne,nisu mu davali nikakvu šansu,samo preporučili eutanaziju. Navodno rak njuške i krvnih žila.
Ne,nije malo krvario. Stan je bio kao klaonica,a on više mrtav nego živ.
Ne,nije mi žao muke, suza ni novaca. Žao mi je što se on mučio,a obišli 10 veterinara.
Ne,novaca više nismo imali. Prodala sam vjenčano prstenje i planirali prodati auto.
Ne,nisam ga dala uspavati. Krvarili smo,bolovali i plakali punih 7 mjeseci.
Ne,nisam nikada odustala od njega. Zato se dogodilo- čudo. Prestao je krvariti dan prije mog rođendana.
Ne,ne bih ga dala za cijeli svijet. A za njega bih učinila - sve.
Ne,ne mogu zamisliti da mi zauvijek ode,a uskoro će 9 godina. Sa njim će otići i najveći dio mene.
Ne,nije ovo bajka. Ovo je stvarna priča o ljubavi između čovjeka i psa.
Bjelovar, 2017.
Neobjavljene priče - memoarski zapisi Ane Horvat na temu životinja iz prozne zbirke LOVORVIŠNJA:
Izašla je iz tiska nova knjiga, ovaj puta haiku poezije, Ane Horvat pod naslovom ČUČERSKI HAIKU ZA EMILY (144 pjesme).
Emily Dickinson (1830. - 1886.) je Anina omiljena američka pjesnikinja koja je život provela sama na osami pišući, između ostaloga, o biljkama i životinjama.
ČUČERSKI HAIKU ZA EMILY tiskala je u ožujku 2013. Naklada Đuretić iz Zagreba.
Izbor od 30-ak haiku pjesama koje su nadahnute životinjama:
U boji lana
plave se krajolici
od oka mog psa
(In memoriam Azuru)
Stari kos jede
posljednje krijesnice
prije svitanja
Napušteni pas
brani udomitelja
od bivšeg gazde
Zaklani janjci
krvlju pojašanjavaju
dobri duh Božića
Kupnja rasnoga
štenca ili mačića
smrt je mješanca
Na ušnoj resi
začuđen se smiješi
mrav u jantaru
Tusti daždevnjak -
link od dinosaura
do mog dvorišta
U dabrovini
veterinarka zbori
o liječenju
Pas vezan lancem
bolno pokušava
ples s leptirom
Prolazak zmije
pokošenim travnjakom
ispisuje SOS
Nisko nad morem
kad lastavica leti
čeka poljubac
Staru jabuku
sve poletnije jede
mladi crv smrti
Puh u krovištu
noću jede lješnjake
za moju tortu
Leptir na čelu
začuđen i prelijep
čita mi misli
U psećem oku
sva je mudrost svemira
i jad planeta
Voluharice
pojedoše posvetu
u dragoj knjizi
Ranjeni golub
umire utješeno
na mojem dlanu
Gatalinčica -
pobjegla je u bršljan
nije gatala
Bubica mara
zove iz djeteline
božjeg voleka
Plavoglavi se
gušter sunča uz mene -
susprežem dah
Nalik na biser
pauk se umirući
njiše na niti
Mreža pauka
ljepotom mami kukce
u svilenu smrt
Kratak je prečac
od ljubavi do novca
za životinje
Lipa u lipnju
pčelama zatrebala
za medanicu
Lisičin repić
za puder i lepezu
treba tek ruku
Gluha i slijepa
magla namami ptiće
na pjev i let
Šum prazne školjke
poput valova mora
moj je zavičaj
Kad bi se moglo
umrijeti u sedefu
petrovog uha
Mudri bumbari
obljubljuju rajčicu
dok je još cvijet
Izlog mesnice
dvije svinjske polovice
drže se za ruke
Pet haiku pjesama prevedenih na englesti uvrštene su u animalističku anologiju Roberta Epsteina pod naslovom ANIMAL RIGHTS ANTHOLOGY
PISMOPRIČE (Zagreb, 2012. Društvo hrvatskih književnika)
..., njih trideset, su i pisma i priče. Pisma su biljke mesožderke, a priče su u njihove lončiće upali kukci. Ja to tako vidim: pisanje kao probavljanje! A vi si mislite što god hoćete!
Pisma s pričama su koja nisam imala hrabrosti napisati ljudima, pojavama i događajima iz kojekakvih razloga. Nešto za što, za vremena, nisam imala vremena ili nisam znala ili stigla (imala petlje) ili mogla zbog njihove i vlastite užarenosti ili preklimavog trajanja reći, a muči me jer mi je bilo i još mi je uvijek važno i živo. I vraća mi se k jastuku nenapisano, uzbrdo, osobito zimi u noćima punog mjeseca.
Pismopriče su, dakle, velikim dijelom plod mojega kukavičluka, lijenosti i, ujedno, mentalne higijene. I, istini za volju, nekako ih nisam ih uspjela strpati/ugurati u modlice pjesama! A niti izgovoriti. Suočiti se s nekim/nečim i reći mu to-nešto u lice i tako razriješiti, makar najdobronamjernije i nježno, mnogo je teže nego iz tople skrovitosti radne sobice u potkrovlju, nakon mnogo vremena, pisati pisma koja su dobila prezime - priče.
Što se životinja tiče i o njima sam morala još pisati pa im tako napisah pismopriče: STRAH PRED PRAZNINOM, GINEKOLOG i GODINA LEPTIRA, a u pismopriči SVAŠTARA poglavlja: Micica, "Zaštita" životinja i Blažena među divljim životinjama. Životinje se spominju se i u mnogim drugim pismopričama.
Slika 1: Predstavljanje PISMOPRIČA u Društvu hrvatskih književnika 17. listopada 2012., s lijeva na desno: Ivica Matičević, urednik, Boris Perić, književni kritičar, Ana Horvat, pismopričaćica i Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK.
Slika 2: 17.10. 2012. Ana Horvat na predstavljanju zbirke priča PISMOPRIČE u Društvu hrvatskih književnika.
Slika 3: Predstavljanje PISMOPRIČA u Društvu hrvatskih književnika 17. listopada 2012., s lijeva na desno: Urša Raukar, dramska umjetnica (interpretirala je pismopriču Ginekolog i ulomak iz Svaštare - Prisiljeno zelje), Ivica Matičević, urednik, Boris Perić, književni kritičar, Ana Horvat i Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK.
Ana Horvat: STRAH PRED PRAZNINOM, pismopriča (jedna između 30-tak različitih tematika) koja govori o sudbini zaštitarki životinja i gradskih napuštenih životinja koje su pokušale spasiti.
(kliknuti za više)
ANIMALISTIČKA POEZIJA
POSJETITELJA STRANICE
Roko Dobra
DA NAM SE PJESMA NE URUŠI
Ani Horvat, pjesnikinji i zaštitnici pásā
Kojemu duša pod nebom ne blista
kad joj se kikot od uha do uha
razvuče, plamteć' ushitima duha –
jer se, gle! knjiga sa užitkom lìsta?
Tko li pod nebom snažnije, odista,
od nje pse voli sve dok je noć gluha
kadra zavarat, kao skot bez sluha:
tek laju, glupi … Al' zna ljubav čista
u njenu srcu, mada je vrijeme
grubo i sl'jepo. Čak i snove ruši.
Stog će joj oprez tupe i nijeme
znat preduhitrit čim nazre peraju
iznad da nam se pjesma ne uruši –
zulumom onih, vaj, u šinteraju!
Zadar, siječanj, 2016.
POZIV
Ako pišete poeziju o životinjama (nadahnutu životinjama) - pošaljite je na e-mail adresu:
Rado ćemo vaše animalističke pjesme objaviti u rubrici POEZIJE i na taj način
pridonijeti razvijanju osjećajnosti (ljubavi) za životinje i njihove patnje.
Prvi pjesnik kojega predstavljamo s još neobjavljenom haiku pjesmom je
Darko Beljan
Tronogo štene
mi izgubljenom šapom
pritišće srce.
(a o psu da se i ne govori)
1) Pjesnikova sonata
Ovaj pas, što sat već cio
glasom dere kožu noći,
u par bi strofa lavež zbio
moje da mu dadem moći.
A i Mjesec blijeda lica...
Sjetnu sipa mjesečinu,
k’o iz nekog svog kaprica,
baš u oči psećem sinu!
Dok smrtnici snom se bave,
blaženi bez mojeg dara,
mene pas i Mjesec gnjave.
Zar ne vide? Tu se stvara!
2) Mjesečeva sonata
Pjesnik taj što mene krivi
dok o sjeti perom bunca,
ne zna, jadan, čemu živi.
Mjesečina čin je Sunca!
Osim toga, pseto tuli
jer se boji gorih psina.
Njuši vjetar. Uši ćuli.
Da bar može put visina...
Trpio je čuda razna.
Stvarno gadnih gazda ima.
Najgora je ipak kazna
sužnjem biti lancu rima.
BORBEN VLADOVIĆ
SAMILOST
Iz samilosti ubit ćemo toga psa
Izašli su iz sela i stali pred liticu
Nitko nije mogao pucati
Pas je dobro poznavao pušku
koliko je puta do nje ispustio mrtvu šljuku
Lovac nije mogao podignuti oružje
težilo je kao mučna ispovijed
Oči životinje tražile su čovjekove oči
Svi s te uzvisine skrenuli su pogled prema pučini
ukazao se brod kao priviđenje
ima li posada kakvog lovačkog ljubimca
je li samilost hodača po vodi manja
od one hodača po kopnu?
Mrtvac se s palube položi u more
je li svejedno tko te ubije i kako te isprati?
Odjeknuo je hitac, ne znaju od koga
Iz pseće njuške prema obzoru
odlepršala je uginula šljuka
studeni 2014. g.
PSEĆI INFARKT
Lajao je i lajao na stubištu
nitko nije otvarao vrata
Grebao je po mentalnim bravama
samo su još jedanput okrenuli ključ
zatvorivši ušnu školjku kao da su pod morem
Ako sam pas nisam njuškalo
nikome neću reći o vašim nevjernim zagrljajima
o vašim milovanjima kad se oštre očnjaci
Boli me grud na koju me stišćete
zatajit će mi srce od vaše samozatajnosti
Pozovite moje drage neprijatelje da me spase
a oni su na krovu i nerado mašu repom
svojim ljubiteljima dok im blješte oči
pune osobnosti i samostalnosti od toplog dimnjaka
Hranili su me ostacima svoga strpljenja
i slaninom osušenom na vjetru uredskih vrata
Srce mi je oslabilo zato teško dišem
još ću moći nekoliko puta zalajati himnu privrženosti
a onda zbogom gazdo trulih jetara
koristilo bi ti da sam te ugrizao
dok si još bio pošten pas sa čovječjim razumom
studeni 2014. g.
MAJA GJEREK
MAČKA U SKOKU
Ona je membrana
Divlje nježnosti,
Sa srcem u njušci,
Repom razdvaja
Vrijeme i vječnost,
A kontinente
Nosi na šapama
Sfinga je tek
Njena daleka sjena
Dok skače,
U spokoj
Skrivenog dvorišta
I prede,
Šifriranu uspavanku
Za toplu ruku
Sunca na leđima
MLADEN MEDAR
POVRATAK
Sudbinom zasužnjene, ove rode
vječitim povratkom na isto mjesto,
sudbom ptice
(k'o i lastavice!)
dokaz da su žive, da još traju
sve dok se uvijek i u isto vrijeme
- dok ih čežnje k nama vode -
vraćaju svom zavičaju,
na krilima noseć' svoje ptičje breme...
Klepećuć kljunovima zvukom kastanjeta
čekaju da im se nebo smiluje,
pa da ih opet kao tamo
otkud su se vratile
i gdje su za povratkom snatrile,
sunčeva zraka nježno miluje!
NAKON DUGOG LETA, PUTOVANJA
Tamo, na kandelabru, i ovoga proljeća
dvije rode u svom davno sagrađenom gnijezdu,
domu kojemu se uvijek nanovo,
godinama vraćaju nakon duga putovanja
kao starom, vječnom vjernom drugu
strpljivo i postojano, pogurene
i prisno stisnute jedna uz drugu
(misleći na ono sunce odakle su došle)
trpe pljusak u tom gnijezdu
dijeleći istu sudbinu
ne baš beskućnika
ali ipak bez krova nad glavom
satima strpljivo čekaju da im
nebo bude sklono
i zaustavi to obrušavanje kapi
koje život znače
Nisu li se prerano,
umorne od dugog leta,
vratile svom domu
mislima na ono sunce odakle su došle...
ČITAV SVIJET NA DLANU
Naletih na njega u zatvorenom,
u prostoru gdje mu nije mjesto,
penjući se stubama na treći kat.
U agoniji trzao je krilima na tlu,
na izdisaju.
Zaustavih se, uzeh ga u ruku,
stavih ga na dlan i...
Držah u tom trenu
čitav svijet na dlanu,
mali svijet jednoga leptira,
sva njegova prozračna prostranstva,
blistava, rosna, sunčana jutra,
sve livade travke i cvijeće,
bezbrižan mali svijet
velikog, šarenog leptira,
svijet koji je tamnio, koji se gasio...
Ne leteći više, izdahnuo je ipak
u visinama
negdje na trećem katu
u jednom drugom,
njemu nepoznatom svijetu
Na mom dlanu, kao na cvijetu.
ROKO DOBRA
PA MAKAR SVIJET …
Ani Horvat
Što li pod nebom zanosnije blista
od njena lica u očima duha
kad se pjev desi svečanoga ruha
il' kad se knjiga sa užitkom l?sta?
Tko li pod nebom snažnije, odista,
od nje pse voli dokle je noć gluha,
i dok im lavež krik bje gladnih kruha;
sve stigne ljubav – istinska i čista.
Uvijek je s vjerom, mada joj vrijeme,
grubo i slijepo, snove zbilje ruši;
zato će cvijećem posijano sjeme
uresit jutra, uz morske joj teme
i diljem svete Lijepe nam u duši,
pa makar svijet tresnuo na tjeme!
(Zadar, 23. veljače 2014.)
TOMISLAV MARETIĆ
NAŠI LJUBIMCI
Naši ljubimci psi,
odavno mrtvi
laju veselo u našem sjećanju,
pozdravljaju nas
iz samog srca naše mladosti.
Bezazleni anđeli
što čekaju svoje gospodare
i prijatelje
s druge strane
velike bjeguće nepronične Rijeke
i njezinih uskovitlanih valova.
Prijatelji našeg djetinjstva
što su pjevali s nama
uz gitare i usnu harmoniku
ostaju u tapeciranom limbu,
mašu repovima
i radosno nas čekaju
u predvorju velike Palače susreta.
Gle, kako nam oni prvi trče ususret
da nas razvesele i ohrabre
na strmoj uskoj stazi
u Nepoznato!
PAS U VJETROBRANU
Dok vozim auto
primijećujem psa pokraj ceste.
Opaža vidim i on mene
i on vidi da ja njega opažam:
mi vidimo da se opažamo
za koji trenutak,
dva ili tri.
Onda on mašući repom
biva povučen mirisima u travi,
a mene vodi cesta u svoj svijet.
Pas ostaje u svom svijetu njuha
i u njemu se snalazi
savršeno, u tom bogatstvu
meni nepoznatih nijansa
on pronalazi čitave slojeve
i različite intenzitete
dragulje prepoznavanja,
od kristala, smaragda,
do dijamanata svih tonova,
boja, masti raznorodnih
što se penju
preko njušnih niti u nosnicama
kroz olfaktorni tunel
što se otvara u obliku lijevka
s druge strane
u svijet Alise u zemlji čudesa.
Nikakve mirisne halucinacije,
čisti doživljaj.
Pas uživa u datosti trena
bez apstrakcija i metafora –
čarolija njuha!
Poruke ostavlja mokraćom.
Antologiju pasjih ljubavi
brišu kiše i vjetar.
IVICA SMOLEC
ONA JE MAČKA, JA SAM LUTALICA
Prela je i svijala tijelo uz moje noge,
nježnim je gestama pokazivala da me ljubi.
Čuvao sam ju žešće nego svoj život,
mnoge su krvoloke otjerali moji zubi.
Davao sam joj sve što sam imao,
ponekad sam za nju krenuo i krasti.
U krilo sam joj stavljao svoje snove
i poneki biser, između suza
od kajanja i strasti.
- - -
Takva je sreća za pse s pedigreom,
raj nije za napuštenog mješanca.
Moja je draga rođena za raskoš i svilu
i buldoga nekog pregršt dragulja
bliješti joj sada na vratu i u krilu.
A ja sam tamo gdje mi je mjesto,
šinteri su me, krvavog, stavili u kavez.
Znam, moja draga neće više
kraj mene sjesti i presti,
nikad više neću se zbog nje tući...
Pseći bog ne sklapa sa mnom savez.
Kad prođe trideset dana,
u pakao za lutalice ću ući.
*****
pjevam na vrhu breze
glasan sam k’o crkvena zvona
ne pjevam ja bez veze
želim da me čuje ona
danima me već gleda
i leti blizu mene
na granu do mene sjeda
i pjesma mi sama krene
ja nisam profesionalac
improviziram repertoar svoj
na estradi sam marginalac
jer pjevam samo njoj
pjevati za lovu i nije neki štos
ja pjevam jer sam zaljubljen
ja sam - crni kos
PAS LUTALICA
Podvijen rep i bjeloočnica plaha,
zaobilazi te u širokom luku.
Izbačeni očnjaci – samo zbog straha,
iako bi ti rado liznuo ruku.
Bez ikoga svoga, osuđen da luta,
bez nade je ostao, uplašen i sam.
Do kraja suđenog, trnovitog puta
u očima bademastim zgašen je plam.
K'o sjena se šulja prljavi, tihi lik
a kada mu otkažu zglobovi stari,
prokletnik što se ne usudi pustit' krik
klipsat će predgrađem po žezi i jari.
Jednom će ga zateći mećava ljuta
i skončat će negdje u grmlju kraj puta.
ČUPKO, JA i LIMUNADA
Jednom davno, u kafiću u gradu,
moj pas i ja pili smo limunadu.
Čupko je bio mlad, skoro štene,
čak puno mlađi od mene.
Ja sam nosio kratke hlače
a on, zamislite, niti gaće!
Tad još baš nisam gledao cure,
činilo mi se da se dure.
Uživao sam u limunadi
i krišom gledao što Čupko radi.
U jednom trenutku, jezivom, strašnom,
vidim, repom maše kujici s mašnom.
Naravno, durila se, podigla nos,
isplazila jezik, jaki štos!
A curica s kojom je bila mlada dama
u prolazu podigla nos i sama.
K'o da nas se to ništa ne tiče,
Čupko i ja smo nastavili srkati piće.
---
Od tada je prošlo ohoho ljeta,
ta curica Lana je postala teta.
Čupko i Maša su skupa u dobru i zlu,
kad vidiš njega i ona je tu.
Ne znam kako vaše žene
al' moja Lana se ne duri na mene!
Sad zajedno živimo u ovom gradu
i često odemo na limunadu.
Društvo nam prave dva psića lijepa,
dvije sretne njuškice i dva repa.
MOJA ŠAŠAVA MAČKA
(Pjesma o Shakiri)
Moja je mačka čudno stvorenje,
gotovo cijeli dan ona spava
a kad se smrači i vrijeme je za leći,
od njezine jurnjave zaboli glava.
Igra se po sobi da lovi miša
a miša nikad vidjela nije.
U nuždi ščepa nečiju nogu
a zatim se u prvu ladicu skrije.
A tek kad glumi da je ptica
pa leti s ormara na krevet!
Baš ju briga što mogla bi pasti
jer ima života devet.
Kad digne rep i pogrbi leđa,
polako priđe na vrhovima šapa,
to znak je da ju maziti treba,
od nježnosti se sva rastapa.
Od milja ju zovem mačketinom
iako je prilično sitna.
Ma, volim ja tu šašavicu,
veličina nije bitna!
PJESMA O BAJCI O PSIĆU KRALJU
Ako te zanima, ispričat ću ti bajku,
jednu čudnu bajku o napuštenom psiću
koji se, ponekad, pretvarao u kralja.
A možda si već čula tu priču?!
Ni sam nije znao da on to može,
bio je to psić mršav i preplašen.
Ali, kad bi skoro već umro od gladi
tom svojom moći bio bi spašen.
Tamo gdje je cvilio taj četveronožac
najednom bi se stvorio pravi kralj s krunom,
nasmiješenog lica, s debelim trbuhom,
s vrećom hrane, poslastica punom.
I svoj bi djeci, šećući ulicom,
iz vreće davao čokolade i kolače.
Dosta bi, pritom, i sam pojeo
al' nahranio bi i napušteno mače.
A čim bi podijelio sve što je imao,
nestalo bi debeljka i njegove krune.
Kao da tu nikada nije ni bilo
dobroga kralja i vreće pune.
Na tom bi mjestu vidjela psića
kako kraj prazne vreće stoji.
Napuštenog psića što plače za mamom,
što tužno cvili jer svega se boji.
KAD DOĐE ČAS
Dugo se nismo vidjeli!
Olinjao si od prošli put,
prljav si i mršav
i čini mi se da već teško hodaš.
Tugu u očima ne može prikriti
ni iskrica sreće što se opet vidimo.
Znam,
drugim putovima lutamo,
moja smetlišta nisu tvoja smetlišta.
Neću te gnjaviti svojim problemima
jer poznajem tvoje.
Podijelimo sendvič.
Uzmi, bez ustručavanja,
ovo malo što ti nudim,
trenutno sam bolje sreće.
Znam što znači biti gladan,
otjeran, napušten, sam, proklet.
Nama, koje svi tjeraju od sebe,
praznik je dan kad sretnemo rod svoj.
Ne plači, brate!
Ne varaj me svojim očima bez suza.
I moje su uvijek suhe
bilo da plačem od sreće ili tuge.
Sudbina me, kao i tebe, tjera
da puzim svojim putom,
otjeran, napušten, sam, proklet.
Ali, kad dođe čas,
bit ćemo stalno zajedno,
jurcat ćemo mekanom livadom,
lijepi, mladi, zdravi,
ljubit ćemo najljepše cure.
Nikad više nećemo doživjeti glad,
udarce, poniženja ni prezir.
I nećemo više šutjeti,
naš će se lavež oriti bez straha
od okrutnih šintera
i drugih grabežljivaca.
Jedina briga bit će nam smišljanje
novih nestašluka i igara,
iz ljubavi, zbog sreće,
u prijateljstvu.
Kad dođe čas.
LARA
Kad pozvonim na dvorišnim vratima
u Đakovačkoj jedan,
ona se teško diže na sve četiri
i laje na mene.
To drago Božje stvorenje
svim svojim snagama čuva dom.
Zaviđam ti, stara damo!
Tvoj dugi pseći život
okružen je ljubavlju
i prijateljima.
Kad bih barem ja
u starosti i nemoći
imao takvu ljubav i pažnju!
Da umrem
među onima koji me vole,
do zadnjeg bih daha lajao
i tjerao neznance s praga.
I zadnji moj lavež
bio bi lavež sreće!
ANA HORVAT
LJUBAVNA PORUKA
(za Vrapa)
volio me
napušteni pas iz Vrapča
kao nikada nitko prije
na prvi pogled
bez predumišljaja
još iz kaveza živodernice
a poslije istim žarom
iz mojega dvorišta i kuće
volio me tiho i strasno
za sebe ništa ne tražeći
s licem mješanca koje
kao da se uvijek smije
i umro dosljedno sebi
noću dok sam spavala
ugušen vlastitom krvlju
koju bi za mene i star
kakav je bio
uvijek rado dao
i kojom mi je
na bijelom podu kuhinje
crvenu
posljednju poruku
nečitljivo napisao
on i ja znamo
koliko je bila
ljubavna
CRNKO
kao da je u njemu
sam crni vrag
Crnko mi često
izmigolji
brzo se popne
u radnu sobu
i uvijek podigne
desnu nogu
na isti ugao
mojega pisaćeg stola
pa nek’ si ja mislim
BUBA MARA
već spremna za let
mlada buba Mara
nosom crne točke šara
po crvenim laticama
tako da je svaki cvijet
kao što je ona sama
nalik na proljetni
crnocrven svijet
TUSTI JEŽ
za nogometnog prvenstva
pojavio se
na užas drugih životinja
u mojem dvorištu
debeli jež
obranbeno sklupčan
u bodljikavu loptu
poput Napoleona
nepobjedivo umišljen
uvijek se iz šume
kamo bi ga odnosila
vraćao carevati okućnicom
rugajući se svim svojim
nakostriješenim iglama
mojim mrzovoljnim mačkama
i ljutitom čoporu pasa
Iako u predstavi Puto umire, Pređin ljubimac je itekako živ
24 SATA, 9. 10. 2013.
Jest da je sad već stari djed. Ima 18 godina, ali još šeće Dubrovnikom, kaže sestra pokojnog glumca, Zorica Vušović, koja brine o psu otkako je Pređa preminuo
Piše: Paula Bobanović , Andrej Kreutz
“Zahvalan sam Pređinim kolegama što su nas se sjetili u predstavi ‘Njuške’. Čuo sam da je moja priča ganula mnoge u publici, ali za razliku od mojeg lika koji u predstavi umire, ja sam još živ.
S poštovanjem, Puto.”
Poruku Vušovićeva ljubimca Puta poslala nam je glumčeva sestra Zorica koja se o njemu brine otkako je Predrag Vušović Pređa umro.
- Jest da je sad već stari djed. Ima 18 godina, ali još šeće Dubrovnikom - kaže Zorica Vušović. Dodala je kako su bili uvjereni da će pas poslije rastanka s voljenim gospodarom umrijeti od tuge.
- Jedva je preživio Pređin odlazak. Ništa nije htio jesti i još je mjesecima sam obilazio kafiće na Lapadu u koje je odlazio s Predragom. Satima bi sjedio pred ulazom čekajući svojega gazdu. Svaki put bi nas nazvali iz drugog kafića i javili nam da dođemo po njega. Nasreću, ipak se uspio smiriti, a danas redovito zajedno gledamo televiziju - kaže Zorica.
Puta je čuvala kad bi joj brat bio na kazališnim turnejama ili kad bi snimao filmove jer se nije mogao brinuti o njemu.
Udruga Druga prilika zahvaljuje i posthumno Predragu Vušoviću što se odazivao i volonterski recitirao animalističku poeziju na manifestacijama vezanim na zaštitu životinja (uvijek u pratnji Puta, mješanca-bivšega lutalice, kojega je udomio).
...............................................................................................................................................................................................................................
Zahvaljujemo pokojnoj dramskoj umjetnici SEMKI SOKOLOVIĆ BERTOK (koja je voljela mačke) i s radošću, bez honorara, interpretirala poeziju posvećenu životinjama na zoozaštitarskim manifestacijama udruge Druga prilika.
................................................................................................................................................................................................................................
Dramska umjetnica Semka Sokolović Bertok voljela je mačke.
Festival Cest is d'best, 2006., Semka Sokolović Betok i Predrag Vušović sa psom Putom (koji je lajao!) recitiraju animalističku poeziju Višnje Stahuljak i Ane Horvat.
Književnost
ANTOLOGIJA HRVATSKIH PJESAMA POSVEĆENIH ŽIVOTINJAMA
Veliki doprinos kulturnoj zoologiji
Lada Žigo
U vrlo opsežnoj antologiji Subića Ana Horvat okupila je sva lepetanja, cvrkute i šuljanja u hrvatskom pjesništvu od Marulića i Zoranića do Kranjčevića, Slamniga i Baloga, oblikujući simfoniju prirode i stihova što ustoličuje hrvatsku pjesničku zoologiju
Kada je Nikola Visković 1996. objavio znamenitu knjigu Životinja i čovjek (u izdanju splitskoga Književnog kruga), samim je naslovom zaprkosio antropocentričkom odnosu prema prirodi te životinju, to biće, koje je odvajkada čovjeku bilo puki izvor odjeće, hrane i sirovina, stavio je kao subiće baš na prvo mjesto! Kada su njegove kolumne počele izlaziti u Forumu, podlistku Slobodne Dalmacije potkraj osamdesetih godina, nisu isprva naišle na razumijevanje – tek danas, kada su postavljeni zakoni o zaštiti prava životinja (osobito pod okriljem Europske Unije) i kada su niknule brojne građanske udruge za zaštitu životinja, njegovakulturna zoologija (a tako je naslovljeno i drugo izdanje knjige u nakladi Jesenski Turk) postala je veoma cijenjena znanost koja je dokinula materijalno-uporabni odnos čovjeka i životinje i postavila njihov prirodni i emotivni suodnos. Životinja se počela u svijetu shvaćati i etički, kao individuum, pa su nakon Viskovićeve i u nas objavljene druge važne knjige koje ono vau, mijau i cvrkdohvaćaju kao ozbiljno suglasje s čovjekom, kao dio vječnoga prirodnog orkestra. Godine 1997. objavljena je knjiga Kulturna animalistika (Književni krug Split), iduće godine Oslobođenje životinja Petera Singera (Ibis grafika), godine 2004. u nas je prevedena knjiga nobelovca J. M. Coetzeea Život životinja (AGM), godine 2007. osvanuo je Kulturni bestijarij (Institut za etnologiju i folkloristiku)...
Mračna povijest sugrađana
Da bismo razumjeli važan kulturološki pothvat Ane Horvat, koja je u antologiji Subića obuhvatila mnoštvo pjesama hrvatskih pjesnika posvećenih životinjama, koja je, dakle, dokazala da su subića upisana i u književnost kao duše što ih spoznaje ljudska duša, moramo nakratko prošetati kroz mračnu povijest sugrađana sa šapama, krilima i kljunovima. Vjekovima su ta sustvorenja služila ljudskoj praksi i svijesti, prinosila se na oltare kao žrtve, služila kao talismani (zubi, kandže, repovi), kao hrana, čak i kao kulturna potreba (stoljećima su se knjige pisale na pergamentima od janjeće kože, perom!), a rijetko su bile uzvisivana kao božanstva (krava u Indijaca, mačka u Egipćana...) Tek su pustinjaci i sveci (a valja istaknuti Svetog Franju Asiškog kao ljubitelja životinja) bili druželjubivi prema tim Božjim bićima, izjednačavali u srcu sve živo i stvoreno. I srednjovjekovna mistika zadire u duhovno jedinstvo bića, a irski svetac Kevin, zaštitnik životinja, prestaje graditi samostan da ne bi smetao zvijerima, a dok moli, drži gnijezdo kosa, dok mu vidra donosi molitvenik što mu je pao u more. I Sv. Pavlu gavran daje kruh, a dva lava plaču mu nad grobom. No unatočslikama posvećenja, odnosno oljuđivanja životinja, tijekom čitave povijesti filozofi, kulturolozi, sociolozi uglavnom su bili zoofobični (kao i kršćanstvo koje neljudska bića nije priznavalo kao moralne subjekte), izuzev rijetkih poput Aristotela i Tome Akvinskog, koji ičovjeku i životinji priznaju osjetilnu dušu, Voltairea, koji poništava tezu o životinji kao stroju, Hugoa, koji reče: „U odnosima ljudi i životinja, i cvijeća i svih predmeta Stvaranja, postoji jedna velika etika koja je danas nezapažena“ ili Schopenhauera koji je tvrdio da je „sućut bez granica prema svim živim bićima najčvršće i najsigurnije jamstvo moralnosti“.
Društvo je, zaključuje Visković, odvajkada bilo zaokupljeno odnosima među ljudima (rasizmom, političkom i vjerskom nesnošljivošću...), odnosno dosadašnja je etika bila uglavnom „antropocentrička i usko humanistička“. No današnje vrijeme civiliziranost vidi i u suodnosu čovjeka s drugim bićima, u priznanju prava svima, što oživljuje i izvorni biblijski mit o Stvoritelju i svemu što on stvori.
Misterij prirode
Zar bi pjesnici, pa i svjetski klasici (sjetimo se samo Baudelaireove pjesme Mačka u Cvjetovima zla) skladali stihove o životinjama da se ne dodiruju duše ljudi i tih sustvorenja u zagonetnom svijetu i življenju? I hrvatska književnost puna je duhovne zoologije, koja životinje uzvisuje kao misterij prirode, koja ih vidi kao božanski prinos vizualnoj i duhovnoj raznolikosti svijeta. Ana Horvat uspjela je sakupiti pjesme stotine hrvatskih pisaca, od Marulića i Vetranovića do naših suvremenika, koje pokazuju suptilni pjesnički osjećaj za božansko jedinstvo životinja i ljudi u prostoru, vremenu i krajoliku. Životinje su itekako upisane u povijest hrvatske književnosti, ali bijahu raštrkane u stihovima sve dok ih Ana Horvat nije pomno objedinila u hrvatski pjesnički zoo. Uvrštena su doista vrhunska pjesnička ostvarenja (Silvija Strahimira Kranjčevića, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Zvonimira Baloga, Milivoja Slavičeka, Dalibora Cvitana i brojnih drugih autora) koja prikazuju ljude u životinjama i životinje u ljudima, preplećući tako sudbe i egzistencije ljudskih i neljudskih bića, ravnopravnih po duši i kozmičkom usudu. Pjesme su, generalno kazano, ili tužbalice za napuštenim ili ubijenim životinjama (već je Marulić napisaoTužbalicu protiv ubojice psa Mora, uzvisio patnju: „S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću / Budnije nego što zmajčuva Hesperida vrt.“), ili su pjesme balade posvećene osami životinje uzbibane u svoj krajolik ili su radosnice što slave nijemu, suptilnu komunikaciju ljudi, životinja i prirode. Najvećim dijelom pjesme su metaforične, slikovite, pune pjesničkih figura što životinji pridaju mističnu ljepotu i slave njezin sklad s pejzažom, pa su takočeste slike životinjskih očiju sa „sanjalačkom žudnjom“, slike krila kao „plamena“, sunca što obasjava pticu „grimiznim žarom“, životinje koja šuti „u carstvu tišine i visine“... Dakako, jer pjesme o životinjama nužno su vezane uz dušu okoline, uz ideju (utopijskog) kozmopolitizma, pa potiču na duboku sentimentalnost, zanos, romantičnost što na vidjelo iznosi ono zajedničko, zagonetno i skrovito.
Tužbalice pozivaju na humani pogled oko nas, prozivaju ljudsku sebičnost, prikazuju subiće kao nevinu žrtvu – upravo duboka emocija pjesnika budi suosjećanje sa subićima, možda više od zakona, proglasa i parola. U pjesmi Smrt Višnja Stahuljak pjeva o psu na samrti: „On sam čeka da postane mrtva stvar/ i utone kao odraz svoga lika u čelo neba / gdje u mislima mrtvih pasa / zveči neka kost, sasvim plava.“ Slavna Slamnigova pjesma Ubili su ga ciglama završava tragičnom slikom ubojstva: „ubili su ga, ciglama: crvenim ciglama, / crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, / iz svega se, izvuko, samo, repić: / otpuzo, pa se: uvuko, u zid, / u zid, uzi, duzi.“ (Nizanje zareza, odnosno prekidanje sintakse, kao da predstavlja jecanje za psom.). Dunja Detoni Dujmić pseću bol prikazat će kao kozmičku: „Gledali su za vama / Kako se njišete cestom, / Gledali su s horizonta / Dok nije eksplodirao (...) Tada su podignuli repove, / Uzašli na nebo, / I opet su vas gledali, / Poštenim očima, / Jer znali su / Da sve bi bilo besmisleno / Kad se i oni ne bi javili / I nebom pronijeli svoju tlapnju.“ Posebno je tužbalicama za napuštenim carevima ulica, mačkama i psima okrenuta Ana Horvat, koja je posvetila život zaštiti napuštenih životinja.
Priroda – najbolji subesjednik
Radosnice često gotovo himnički slave kozmičko poslanje životinja, pa tako Božica Jelušić u pjesmi Bumbar, zlatni metak sklada: „Iz zemne se luknje otisne kroz spektar: / Putanje su njeg’ve kozmički sažetak. / Na besmrtnost misli, srčuć’ žitki nektar. / Buddhin prst je bumbar, on je zlatni metak.“
13.svibnja 2011. Hrvatski radio, Prvi program, emisija o književnosti KUTIJA SLOVA, razgovor urednice Karoline Lisak Vidović o antologiji SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama s antologičarkom Anom Horvat
Književnica i zaštitarka životinja (osnivačica i predsjednica udruge DRUGA PRILIKA) Ana Horvat (www.ana-horvat-poetry.net, www.pjesnici-ane-horvat.net) godinama je radila na izboru građe za antologiju/panoramu hrvatske poezije nadahnute životinjama, primjerice, od Tužaljke protiv ubojice psa Mora Marka Marulića iz 15. stoljeća – do Balade o zaklanim ovcama Dragutina Tadijanovića i mnogih drugih pjesnika 20. i 21. stoljeća pod naslovom SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama.
V.B.Z. iz Zagreba nakladnik je SUBIĆA, a Ervin Jahić urednik. Predgovor antologiji napisao je Branislav Glumac, a pogovor Alojz Majetić. Knjiga je uz potporu Ministarstva kulture RH nedavno izašla iz tiska i može se kupiti u svim knjižarama V.B.Z.-a i ostalim većim knjižarama.
Želja antologičarke i nakladnika je da oni koji vole životinje i oni koji samo poštuju životinjsko pravo na život bez patnji i ubijanja, dobiju uvid u bogato hrvatsko animalističko pjesništvo. Jer, kao što je mudro ustvrdio Mahatma Gandhi: Civilizacijski napredak jednog naroda najbrže i najbolje se može prepoznati kroz odnos tog naroda prema – životinjama.
Barem što se pjesnika tiče – Hrvatska je, doista, civilizirana zemlja!
U SUBIĆIMA je na 440 stranica predstavljeno s 543 pjesama 165 hrvatskih pjesnika koji su s ljubavlju, divljenjem i suosjećanjem pisali o životinjama.
Zbirka pjesma ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA autorica Ane Horvat (www.ana-horvat-poetry.net) i ilustratorice Renate Vranyczany Azinović nadahnuta je i posvećena životinjama (prvo izdanje tiskano je 1998., a drugo, prošireno, izdanje 2001. god.). Nakladnik-donator oba izdanja bio je Art studio Azinović.
Zbirka sadrži 50-tak animalističkih pjesama i dvadesetak ilustracija. Većina ih je posvećena je napuštenim psima i mačkama.
Prihod od prodaje ZAHVALNICE ŽIVOITINJAMA po cijeni od 50 kuna namijenjen je za troškove čuvanja, liječenja, hrane i cijepljenja neudomljivih pasa iz šineraja o kojima se brine udruga DRUGA PRILIKA.
Slikovnica za djecu od 6 do 12 godina LEPTIRI SANJAJU BOJE autorice pjesama Ana Horvat (www.ana-horvat-poetry.net) s ilustracijama Renate Vranyczany Azinović tiskana 2003. godine nadahnuta je i posvećena leptirima. Nakladnik-donator je Art studio Azinović.
Slikovnica je edukativna i sadrži 16 pjesama o leptirima koji žive na području Hrvatske (koje govore o njihovim psihofizičkim karakteristikama, pretvorbi, načinu života i, naravno, opčinjavajućoj ljepoti) uz 30 ilustracija.
Prihod od prodaje slikovnice po cijeni od 40 kuna namijenjen je za troškove čuvanja, liječenja, hrane i cijepljenja neudomljivih pasa iz šineraja o kojima se brine udruga DRUGA PRILIKA.
Pjesnici Božica Jelušić, Tito Bilopavlović, Pajo Kanižaj, Višnja Stahuljak i Ana Horvat darovali su svoje pjesme posvećene psima lutalicama za kalendar DRUGE PRILIKE za 2010. godinu.
Fotografije napuštenih pasa iz šinteraja udruzi je donirala fotografkinja Nina Đurđević.
SVIJET PASA, 2013.
Hachiko - priča o odanom psu
Hachiko je pripadao profesoru tokijskog univerziteta, donio ga je kao štene iz akita prefekture po kojoj je pasmina i dobila ime. Ubrzo su stekli i rutinu: Hachiko bi svakog jutra ispratio vlasnika ispred kuće, a popodne sam išao do Shibuya željezničke stanice i čekao vlasnika, dolazeći uvijek točno na vrijeme za njegov uobičajeni vlak. Ali jednog dana profesor se nije vratio.
Tog dana pretrpio je moždani udar i umro nikad se ne oprostivši od svog najvjernijeg prijatelja. Pas to nije znao pa su ga dali drugome gazdi.
Hachi je stalno bježao i vraćao se svojoj staroj kući. Ubrzo je shvatio da vlasnika tu nema, pa je otišao pred stanicu da čeka svoga gazdu. Svaki dan, točno u vrijeme dolaska vlasnikovog vlaka, sjedio je ispred stanice i čekao. Svaki dan, devet godina, pretraživao je lica putnika koji izlaze tražeći samo jedno. Devet godina je odlazio sa stanice sam. Putnici su shvatili što Hachiko radi, ubrzo je postao dragi njihov dragi lik te su mu donosili hranu i vodu. Skoro deset godina je trajalo njegovo čekanje. Sada je, nadamo se, u šetnji sa svojim vlasnikom na nekom boljem svijetu.
Hachiko je postao legenda. njegova priča je lekcija o vjernosti i upornosti. danas ga Japan slavi statuom postavljenom ispred Shibuya stanice, tamo gdje je nekad čekao vlasnika. Ima i svoj izlaz: Hachikoguchi (japanski guchi znači - izlaz).
Darko Beljan
Čovjek i njegov pas idu u raj
(temeljeno na priči Earla Hamnera, mlađeg)
Čovjek i njegov pas hodaše cestom. Uživajući u krajoliku, čovjeku odjednom prođe kroz glavu da je mrtav. Prisjetivši se svoga umiranja, sjeti se i da je njegov vjerni pas također mrtav već dugi niz godina. Zapita se kamo ih cesta vodi.
Nakon nekog vremena stigoše do visokog zida od finog bijelog mramora, koji se protezao duž ceste. Čovjek ugleda prekrasna, lûkom nadsvođena vrata i puteljak popločen čistim zlatom koji vodi do njih. On i pas krenuše prema vratima, pokraj kojih spaziše nekog čovjeka.
Približivši mu se, vlasnik psa dovikne: "Oprostite, gdje se mi to nalazimo?"
- "Ovo je Raj, gospodine", odgovori čovjek kod vrata.
- "Ma zamisli! Imate li možda malo vode? Već dugo smo na putu", zamoli ga.
- "Naravno, gospodine. Samo uđite i ja ću vam za čas donijeti studene vode za okrijepu."
Vratar zamahnu rukom i vrata se počeše otvarati.
- "Može li sa mnom ući i moj prijatelj?" upita putnik pokazujući na svoga psa.
- "Žao mi je, gospodine, ali ljubimce ne prihvaćamo."
Čovjek se na trenutak zamisli, prisjećajući se svih godina tijekom kojih mu je njegov pas ostao vjeran, a potom se okrenu prema cesti kojom je došao i nastavi njome koračati praćen svojim psom.
Nakon još jednog dugog hoda dospiju oni do obične prašnjave cestice koja je vodila na imanje čija su vrata izgledala kao da se nikada ne zatvaraju. Nije bilo nikakve ograde. Približivši se ulazu, unutra ugledaše čovjeka kako, naslonjen na drvo, čita knjigu.
- "Oprostite…", obrati se putnik čitatelju, "imate li vode? Stižemo izdaleka."
- "Da, svakako. Slavina je, eno, tamo", reče čovjek pokazujući na mjesto koje se nije moglo vidjeti izvana. "Samo uđite i poslužite se."
- "A što ću s ovim mojim prijateljem?" upita putnik i pokaže na svoga psa.
- "I on je dobrodošao. Pored slavine trebala bi se nalaziti i zdjela, pa podijelite vodu."
Prođoše kroz vrata i, doista, tamo je bila staromodna slavina sa zdjelom pokraj nje. Putnik napuni zdjelu, iz nje potegne nekoliko dugačkih gutljaja, a zatim je ponudi svome psu. Nakon što su utažili žeđ, zaputiše se natrag do čovjeka koji ih je čekao pored stabla.
- "Kako se zove ovo mjesto?" upita putnik.
- "Ovo je Raj", glasio je odgovor.
- "Pa, to je zbunjujuće", reče putnik. "Čovjek kojeg smo susreli niže na cesti također je tvrdio da je ono Raj."
- "O, vi sigurno mislite na mjesto sa zlatnim puteljkom i bisernim vratima? Nipošto. Ono su dveri Pakla."
- "Molim? I vi niste bijesni što se oni tamo samo tako služe vašim imenom?"
- "Ni slučajno. Mi smo, štoviše, sretni što nas time štite od onih ljudi koji su spremni ostaviti svoje najbolje prijatelje kako bi se dočepali stvari za kojima žude."
Maleni heroj spašava život izgladnjelim, bolesnim i napuštenim psima
INDEXHR, 23. 2. 2014.
Piše: D. Ši.
MALENI Ken s Filipina dokazao je da ima veliko srce. Proteklih nekoliko tjedana svaki dan odlazi u šetnju. Njegov otac, zaintrigiran njegovom naglom željom da šeće susjedstvom, odlučio mu se pridružiti i vidjeti što to Ken radi u slobodno vrijeme.
Ono što je otkrio iznenadilo ga je i zadivilo
Kada su ih u jednom trenutku okužili napušteni psi, otac je shvatio da Ken svaki dan hrani ovu malenu skupinu, prenosi Elite Daily.
Ken ih je nazvao Blackie, Brownie i White, svaki dan donosi im hranu u svom ruksaku i igra se s njima. Psi su zaraženi šugom, zbog čega je Ken otvorio web stranicu Happy Animals Club kako bi preko nje skupio novac za liječenje.
U budućnosti bi Ken želio otvoriti sklonište za napuštene pse i brinuti se za njih.