IVICA SMOLEC

ONA JE MAČKA, JA SAM LUTALICA

Prela je i svijala tijelo uz moje noge,
nježnim je gestama pokazivala da me ljubi.
Čuvao sam ju žešće nego svoj život,
mnoge su krvoloke otjerali moji zubi.

Davao sam joj sve što sam imao,
ponekad sam za nju krenuo i krasti.
U krilo sam joj stavljao svoje snove
i poneki biser, između suza
od kajanja i strasti.

- - -

Takva je sreća za pse s pedigreom,
raj nije za napuštenog mješanca.
Moja je draga rođena za raskoš i svilu
i buldoga nekog pregršt dragulja
bliješti joj sada na vratu i u krilu.

A ja sam tamo gdje mi je mjesto,
šinteri su me, krvavog, stavili u kavez.
Znam, moja draga neće više
kraj mene sjesti i presti,
nikad više neću se zbog nje tući...

Pseći bog ne sklapa sa mnom savez.
Kad prođe trideset dana,
u pakao za lutalice ću ući.

*****

pjevam na vrhu breze
glasan sam k’o crkvena zvona
ne pjevam ja bez veze
želim da me čuje ona

danima me već gleda
i leti blizu mene
na granu do mene sjeda
i pjesma mi sama krene

ja nisam profesionalac
improviziram repertoar svoj
na estradi sam marginalac
jer pjevam samo njoj

pjevati za lovu i nije neki štos
ja pjevam jer sam zaljubljen
ja sam - crni kos

PAS LUTALICA

Podvijen rep i bjeloočnica plaha,
zaobilazi te u širokom luku.
Izbačeni očnjaci – samo zbog straha,
iako bi ti rado liznuo ruku.

Bez ikoga svoga, osuđen da luta,
bez nade je ostao, uplašen i sam.
Do kraja suđenog, trnovitog puta
u očima bademastim zgašen je plam.

K'o sjena se šulja prljavi, tihi lik
a kada mu otkažu zglobovi stari,
prokletnik što se ne usudi pustit' krik
klipsat će predgrađem po žezi i jari.

Jednom će ga zateći mećava ljuta
i skončat će negdje u grmlju kraj puta.

ČUPKO, JA i LIMUNADA

Jednom davno, u kafiću u gradu,
moj pas i ja pili smo limunadu.

Čupko je bio mlad, skoro štene,
čak puno mlađi od mene.

Ja sam nosio kratke hlače
a on, zamislite, niti gaće!

Tad još baš nisam gledao cure,
činilo mi se da se dure.

Uživao sam u limunadi
i krišom gledao što Čupko radi.

U jednom trenutku, jezivom, strašnom,
vidim, repom maše kujici s mašnom.

Naravno, durila se, podigla nos,
isplazila jezik, jaki štos!

A curica s kojom je bila mlada dama
u prolazu podigla nos i sama.

K'o da nas se to ništa ne tiče,
Čupko i ja smo nastavili srkati piće.

---

Od tada je prošlo ohoho ljeta,
ta curica Lana je postala teta.

Čupko i Maša su skupa u dobru i zlu,
kad vidiš njega i ona je tu.

Ne znam kako vaše žene
al' moja Lana se ne duri na mene!

Sad zajedno živimo u ovom gradu
i često odemo na limunadu.

Društvo nam prave dva psića lijepa,
dvije sretne njuškice i dva repa.

MOJA ŠAŠAVA MAČKA

(Pjesma o Shakiri)

Moja je mačka čudno stvorenje,
gotovo cijeli dan ona spava
a kad se smrači i vrijeme je za leći,
od njezine jurnjave zaboli glava.

Igra se po sobi da lovi miša
a miša nikad vidjela nije.
U nuždi ščepa nečiju nogu
a zatim se u prvu ladicu skrije.

A tek kad glumi da je ptica
pa leti s ormara na krevet!
Baš ju briga što mogla bi pasti
jer ima života devet.

Kad digne rep i pogrbi leđa,
polako priđe na vrhovima šapa,
to znak je da ju maziti treba,
od nježnosti se sva rastapa.

Od milja ju zovem mačketinom
iako je prilično sitna.
Ma, volim ja tu šašavicu,
veličina nije bitna!

PJESMA O BAJCI O PSIĆU KRALJU

Ako te zanima, ispričat ću ti bajku,
jednu čudnu bajku o napuštenom psiću
koji se, ponekad, pretvarao u kralja.
A možda si već čula tu priču?!

Ni sam nije znao da on to može,
bio je to psić mršav i preplašen.
Ali, kad bi skoro već umro od gladi
tom svojom moći bio bi spašen.

Tamo gdje je cvilio taj četveronožac
najednom bi se stvorio pravi kralj s krunom,
nasmiješenog lica, s debelim trbuhom,
s vrećom hrane, poslastica punom.

I svoj bi djeci, šećući ulicom,
iz vreće davao čokolade i kolače.
Dosta bi, pritom, i sam pojeo
al' nahranio bi i napušteno mače.

A čim bi podijelio sve što je imao,
nestalo bi debeljka i njegove krune.
Kao da tu nikada nije ni bilo
dobroga kralja i vreće pune.

Na tom bi mjestu vidjela psića
kako kraj prazne vreće stoji.
Napuštenog psića što plače za mamom,
što tužno cvili jer svega se boji.

KAD DOĐE ČAS

Dugo se nismo vidjeli!
Olinjao si od prošli put,
prljav si i mršav
i čini mi se da već teško hodaš.
Tugu u očima ne može prikriti
ni iskrica sreće što se opet vidimo.
Znam,
drugim putovima lutamo,
moja smetlišta nisu tvoja smetlišta.
Neću te gnjaviti svojim problemima
jer poznajem tvoje.
Podijelimo sendvič.
Uzmi, bez ustručavanja,
ovo malo što ti nudim,
trenutno sam bolje sreće.
Znam što znači biti gladan,
otjeran, napušten, sam, proklet.
Nama, koje svi tjeraju od sebe,
praznik je dan kad sretnemo rod svoj.
Ne plači, brate!
Ne varaj me svojim očima bez suza.
I moje su uvijek suhe
bilo da plačem od sreće ili tuge.
Sudbina me, kao i tebe, tjera
da puzim svojim putom,
otjeran, napušten, sam, proklet.
Ali, kad dođe čas,
bit ćemo stalno zajedno,
jurcat ćemo mekanom livadom,
lijepi, mladi, zdravi,
ljubit ćemo najljepše cure.
Nikad više nećemo doživjeti glad,
udarce, poniženja ni prezir.
I nećemo više šutjeti,
naš će se lavež oriti bez straha
od okrutnih šintera
i drugih grabežljivaca.
Jedina briga bit će nam smišljanje
novih nestašluka i igara,
iz ljubavi, zbog sreće,
u prijateljstvu.
Kad dođe čas.

LARA

Kad pozvonim na dvorišnim vratima
u Đakovačkoj jedan,
ona se teško diže na sve četiri
i laje na mene.
To drago Božje stvorenje
svim svojim snagama čuva dom.

Zaviđam ti, stara damo!
Tvoj dugi pseći život
okružen je ljubavlju
i prijateljima.
Kad bih barem ja
u starosti i nemoći
imao takvu ljubav i pažnju!

Da umrem
među onima koji me vole,
do zadnjeg bih daha lajao
i tjerao neznance s praga.

I zadnji moj lavež
bio bi lavež sreće!