Strah pred prazninom

 
Strah od praznine (horror vacui) poznat je, između ostaloga, u povijesti umjetnosti kao stil likovnih umjetnika koji format reljefa ili slike potpuno ispunjavaju na način da ne ostaje nikakav prazan prostor u koji bi se još nešto moglo uklesati ili naslikati. Takav me strah, samo prenesen na jedno drugo područje čovjekove osjećajnosti, nadahnuo da napišem ovu pismopriču.
 
Binka, Elza i mnoge žene sakupljačice životinja, koje sam susrela i upoznala, za takvu vrstu straha, najvjerojatnije, nikad nisu čule, iako su i one, na svoj neumjetnički, običan ljudski način, patile od tog straha, straha pred prazninom. Zamalo sam mu i ja podlegla. Malo je nedostajalo da se i moj život ne pretvori u – (zoo)horor, onaj u današnjem, kolokvijalnom značenju te riječi. I za mene i za mnoge životinje. Vlastitim sam snagama, teškom mukom obuzdala svoj strah od praznine i animalističku kolekcionarku u sebi.
 
Horror vacui, koliko mi je iz iskustva poznato, zahvaća žene srednjih i poznijih godina, onda kad počinju rekapitulirati svoj život, a ta im se retrospektiva učini jadnom i jalovom. Bez obzira na to jesu li ili nisu imale muževe i djecu. Osjećaju se prazne i beskorisne, suvišne na ovome svijetu, ponajviše iz razloga što smatraju da ih nitko ne voli i da su sva njihova nastojanja da im se baš takav debakl, nakon darivanja sve ljubavi kojom su raspolagale, ponovno ne dogodi od strane pripadnika iste vrste – okreću se, emocionalno otvaraju - životinjama.
One, koje su oduvijek suosjećale sa životinjama i znale im dati, kao i prihvatiti - osjetiti njihovu bezuvjetnu ljubav i zahvalnost, posvete se, često, samo životinjama, osobito onima koje su napuštene i nitko ih više ne voli, svima su višak i smetnja koji treba, prema uvjerenju vlasti i većine stanovništva u neprosvijetljenim državama (i mentalitetima), kao što je Hrvatska, kratkim postupkom “zbrinuti“, što znači ukloniti s ovoga svijeta.
Ako te požrtvovne, izvanserijske žene, bez obzira na njihov bolni, temeljni motiv straha pred usamljenošću i prazninom-uzaludnošću postojanja, imaju muža ili partnera s kojim žive, dovođenje u zajednički dom napuštenih životinja, u pravilu, ubrza raspad ionako klimave, emocionalno neispunjavajuće veze tih žena. Nažalost i često, ni djeca takvih žena ne podržavaju mamine nove i novije životinjske ljubavi jer su ljubomorna na životinje i podliježu stavovima očeva, okoline i svojih ljubavnih partnera.
Binka i Elza bile su službenice. Jedna je radila u tvorničkom računovodstvu, a druga u kadrovskoj službi osiguravajućeg drušva. Kad je otpočelo, Binka je imala u stanu mačku i muža, a Elza, koja je živjela u kući s malim dvorištem, papigu i psa. Binkina djeca su se osamostalila i odselila od kuće, a Elza se već ranije, nakon dugih godina uzaludnog čekanja da njezin dragi ostavi svoju suprugu, rastala od svoje nesretne, životne, oženjene ljubavi. Bile su najprije poznanice, pa prijateljice. Zbližile su se preko životinja hraneći napuštene mačke u jednom dvorištu i brinući se za skotnu kuju-lutalicu, a poslije kuju sa štencima, smještenima u staroj garaži Binkinog muža.
-         Binka, ovo ti kažem zadnji put, ta kuja i štenci moraju iz garaže van! Našao sam jednog susjeda koji će mi plaćati za staru garažu, iznajmit ću je. – mrko reče Binkin muž.
-         Daj mi još samo mjesec dana vremena, molim te, da se štenci odbiju od sise i da ih Elza i ja počnemo udomljavati. Gdje ćemo s mamom i bebicama ako iznajmiš garažu, pričekaj, molim te!?
-         Vaš problem. Garaža mora biti prazna i očišćena od govana i smrada do kraja tjedna. Jesi li me čula, Binka?
 
Nisu uspjele pronaći u roku od četiri dana smještaj za kuju i štence, a u petak ih više nisu zatekle u garaži. Nestali su. Binki je muž tvrdio da ne zna tko ih je i kamo odnio. Nikad ih nije pronašla, a s mužem se rastala godinu dana nakon tog događaja. On je odselio ljubavnici za koju nije znala da već godinama postoji. Vjerovala je da joj muž odlazi na kartanje, kuglanje i planinarenje s “dečkima“. Ostala je sama s mačkom u stanu - Što i nije loše! – pomislila je.
Elza ju je tješila govoreći kako će se sada, bez gnjavaže i prepirki, moći baviti životinjama. Binka je ubrzo donijela u stan mačku s osam mačića, koju je našla u haustoru svoje kuće, a Elza je našla u Maksimiru ranjeno, promrzlo štene, koje je zadržala izliječivši ga.
Njihova ogorčenost ljudima počela se potiskivati u drugi plan, a život im je dobio novu dimenziju – bile su humanitarke, spašavale su životinje, na taj su način dokazivale same pred sobom i jedna drugoj, svoju vrijednost, štoviše, smatrale su se dobrima, boljima od ostalih ljudi, što i jest bila istina. Nisu okretale glavu na drugu stranu kad su ugledale napuštenu, očajnu životinju, već su je prigrlile i kod sebe joj pružile utočište i ljubav.
S vremenom, nakon nepunih godinu i pol, broj mačaka u Binkinom stanu narastao je na dvadeset, a Elza je imala jedanaest pasa i dva nova šteneta, izvađena iz kontejnera za smeće.
U Binkinom poduzeću saznalo se za mačke nakon jedne rođendanske proslave u njezinom stanu, pa su je kolege, iako to nije bila istina, opominjale da sjedne podalje od njih u restoranu jer smrdi na mačke. Elza, koja je bila starija, pristala je na prijevremenu mirovinu, ponajviše zbog pasa.Više nije stizala izvesti ih sve na jutarnju šetnju prije početka radnog vremena, brinula se što rade kad je nema kod kuće, a i osjećala se sve umornije i izoliranije na radnome mjestu. Nitko joj od kolegica više nije htio doći na sok i kavu poslije radnog vremena. Plašile su se ili gnušale njezinih pasa.
 
I kao što očekujete ili, možda, ne - broj životinja u stanu i kući naših junakinja, a ja doista mislim da one to jesu, nastavljao je rasti. U razdoblju kada su se susjedi počeli buniti, bilo ih je već dvostruko više. Strah od praznine, barem što se stambenog prostora tiče, doslovno je sveden na minimum.
 
Istini za volju, Binka i Elza nalikovale su sve više na neuračunjive osobe. Bile su smrknute, iscrpljene, zapuštene (bez frizure i, pretežno, u starim trenirkama) i još se samo Elza, zbog posla i na poslu, ono malo vremena preostalog do umirovljenja, trudila izgledati, kako se to sada kaže, uljuđeno.
Elza više nije izvodila svoje pse na šetnju ni onda kad je bila u mirovini i imala više vremena, jer nije mogla izdržati zlobne i prijeteće komentare susjeda, a i bojala se da psima ne učine nešto nažao kad nje nema u blizini. Puštala ih je samo, pod nadzorom, na dvorište površine pedesetak kvadrata. Psi su na dvorištu lajali, trčali i obavljali veliku nuždu, što je ona skupljala i po nekoliko puta dnevno, no svejedno se za toplih dana osjećao smrad. Trave je sasvim nestalo, dvorište je za kiša i tokom zime postalo blatna kaljuža, čak ni grmlja više nije bilo. Psi su ga iskopali ili izgrizli u igri.
Nekad ljubazni Elzini susjedi sada su joj preko ograde dovikivali:
-         Luđakinjo, živiš u govnima i razmnožavaš muhe koje slijeću na sendviče naše djece i u moj tanjur kad ručam! Otrovat ćemo i tebe i tvoje džukele! Ako ih do sutra ne makneš - pozvat ćemo ti policiju.
-         Ne može se više ni noću spavati od smrada i lajanja! Dlake im lete po cijeloj okolici, nalijepe se na moj veš dok se suši – dometala bi susjeda s kojom je, donedavno, Elza pila poslijepodnevnu kavicu.
U strahu da će učiniti sve ono čime joj prijete, Elza je prestala puštati pse i na dvorište. Otada je imala punu kuću nervoznih, naguranih pasa koji su obavljali nuždu u kuhinji i dnevnom boravku. Cijeloga je dana prala i dezinficirala podove i skupljala njihov izmet ubacujući ga u WC školjku koja se često začepljivala.
 
Binkini stanari s istoga kata, a i oni ispod i iznad nje, također su krenuli u napad. Prigovarali su da cijelo stubište smrdi po mačjoj pišotini, kako su se izrazili, i da njezine mačke bauljaju po prozorima i balkonu raznoseći svojim dlakama zaraze po cijeloj zgradi i kvartu.
Našla je u poštanskom sandučiću peticiju s tridesetak potpisa stanara kojom, između ostalih uvreda i prijetnji, traže da se Mačji i ljudski smrad iseli iz njihove stambene zgrade. Binka je počela gubiti živce i svađati se na stubištu sa susjedima, a prozore od stana i balkonska vrata otada je držala stalno zatvorene, pa je iz stana doista počelo jako zaudarati.
Stanari su je prijavili da, iako je samica, zbog mačaka troši više vode nego šesteročlana obitelj pa za toliku vodu treba i plaćati, a od Čistoće je dobila bitno povećani račun za odvoz smeća jer su njezini susjedi izbrojali koliko vrećica više od njih (s usitnjenim novinama, pijeskom za mačke, praznim limenkama od konzervi mačje hrane, itd.) iznosi tri puta tjedno pred kuću i napisali smetlarima dopis da joj treba više naplaćivati.
I Binki i Elzi zaredali su se brojni anonimni telefonski pozivi, uglavnom kasno noću. Prijetili su im i muški i ženski glasovi, od toga da će im slomiti noge i glavu, zaliti ih benzinom i zapaliti stan, do toga da će  im ubaciti bombu u dvorište ili pustiti otrovni plin ispod ulaznih vrata od kojega će sva gamad u stanu pocrkati.
U poštanskim sandučićima Binka i Elza nalazile su dječje crteže na kojima one vise obješene na grani stabla a oko njih, na obližnjim granama, zadavljeni psi i mačke. Nekim su obješenim psima, ispod nogu, djeca napisala: Štakor, Proljev, Guzica puna glista, Bljuvotina i Vreća puna buha. Mamina draga, maštovita dječica!
Obje su skupljačice napuštenih životinja sve više upadale u klopku vlastitih dobročinstava, ali nisu se predavale, nisu se htjele odreći svojih životinja kojima su godinama požrtvovno davale svu svoju ljubav i energiju, sve što im je od života bilo još preostalo. Zabarikadirale su se sa životinjama, šutjele i trpjele iza zatvorenih prozora i vrata. Izlazile su samo radi nabave hrane.
 
Ako itko, ja ih podržavam i razumijem, ja koja sam samu sebe s velikim naporom uspjela na vrijeme zaustaviti u skupljanju životinja, ponavljajući si neprestano kako je put do pakla, često, popločen najboljim namjerama, osvješćujući sebe da ljudi i život u Hrvatskoj ne funkcioniraju na našoj, Binkinoj, Elzinoj i mojoj razini sućuti prema napuštenim životinjama, kao ni na principu suživota čovjeka sa životinjama. Da funkcionira, Binkine i Elzine životinje bile bi u nekom skloništu – žive, gdje bi ih one mogle posjećivati, a ne, ni krive ni dužne, kažnjenje smrću zbog grijeha njihovih bivših vlasnika koji su ih napustili ili “grijeha“ njihovih spasiteljica.
U želji da spase te napuštene mačke i pse i time, ujedno, ispune svoj život prestajući strahovati od njegove ispraznosti, udomiteljice su im, zapravo, zapečatile sudbinu.
Zamjeram im tek što nisu nađene životinje baš bile voljne udomljavati, nikome drugome darovati. Binka i Elza smatrale su, što više bile uvjerene da im nigdje neće biti tako dobro kao kod njih, da ih nigdje ni jedan čovjek neće toliko voljeti! A to je iz mjeseca u mjesec bilo sve dalje od istine i stvarnosti i kobno za životinje. Ne primjećujući, zlostavljale su ih iz ljubavi. U njihove domove stalno su dolazile nove i nove životinje, gomilale su ih izgubivši svaku kontrolu nad svojim postupcima. Neurotizirani psi i mačke patili su zbog života u prevelikim grupama na skučenom prostoru. Nisu, doslovno, kako narod kaže, više vidjeli ni sunca ni mjeseca. Bile su samo žive i site životinje, zatočene u kavezu od zidova.
Napokon, udomiteljice više nisu imale ni dovoljno novca za njihovu hranu, liječenje i cijepljenje, a ni vremena da se s njima doista druže i bave. Stizale su jedino na ono najelementarnije: hranjenje, mijenjanje vode i čišćenje prostora u kojemu su živjeli.
Psi i mačke nisu bili sretni, a Binka i Elza, osim svoga napornog mikrosvijeta, počele su iz nemoći mrziti cijeli, ostali, prema njima neprijateljski raspoložen svijet.
 
Na uporno navaljivanje susjeda, policija i veterinarska inspekcija oduzeli su Binki i Elzi njihove životinje. Uz sudske naloge temeljem kojih su provalili  u njihove stambene prostore. Po zakonu, njihove su životinje nakon grubog oduzimanja - usmrćene.
 
Moje junakinje sada žive uz jednoga psa i mačku koje su mogle, dopušteno im je, zadržati/izabrati iz svojih čopora, što im je dodatno slomilo srca. “Dobre“ li i “milostive“ policije, veterinarske inspekcije i gradskih vlasti! A što je sa zakonima i ustavom zajamčenim ljudskim pravima koji im ne daju takve ovlasti!? Nigdje, ni jednom zakonu nema odredbe - ograničenja po kojemu građani smiju imati samo određeni broj životinja za društvo (kućnih ljubimaca).
 
Kažu mi da Binka, na inzistiranje najstarijeg sina, neredovito odlazi na psihoterapiju, te da je djeca više ne posjećuju, a Elza se, navodno, propila, iako to ne želi priznati. Pije sama, kod kuće. Čula sam od susjeda da, katkad, tuče svojega jedino preostalog, izabranog psa. Binka više nikome ne odzdravlja i ni s kim ne razgovara. Možda, samo potiho u svojem velikome, praznome stanu sa svojom preostalom mačkom. U tome su prostoru još živa sva njezina sjećanja na one pedeset i tri oduzete, odavno već usmrćene mačke.
 
Pričaju mi poznanici da pripita Elza na ulici, u mimoilaženju, susjedima psuje oca i mater stalno ih ispočetka pitajući:
-         Jeste li sada sretni, kurvini sinovi, sada, kad su ih zbog vas svih šezdeset  poubijali?
-         Marš, luda, pijana kravo, miči mi se s puta dok ti nisam noge polomio! – odgovara joj prvi susjed koji ju je nekad pozdravljao – Dobro jutro, milostiva, ljubim ruke, kako ste?
 
Binka i Elza, mrzeći poput mene (koja to rado javno priznajem bez grižnje savjesti, gotovo veselo!) zbog životinja većinu ljudi - samo za nijansu potajnije -  od svega su odustale. Prepustile su se, zatvorene u svojim stanovima, na najgori način obnovljenom bivšemu strahu od praznine u kojemu još strašnije nego prije rezignirano, kao po kazni, žive.
Jeste li primijetili da vam se uvijek dogodi ono čega se najviše plašite? Niste? Ne vjerujem.
 
Katkad, kad razmišljam o Binkinim i Elzinim ubijenim mačkama i psima, pitam se kako bi reagirao Aristotel na to što sam njegov pojam error vacui razvukla na ove zoosakupljačke priče? Mislim da se ne bi protivio, niti se uvrijedio. Podsjećam da je Aristotelova ona poznata izreka: Tko me voli – voli i moga psa!
 
Bi li netko od tih pasa i mačaka bio još živ da ih nisu Elza i Binka uzele k sebi, pitam se? Najvjerojatnije, ne bi. Ubili bi u šinteraju (živodernici) ili bi, neuhvaćene lutalice, nastradale od gladi, žeđi, automobila, trovanja ili bolesti na ulicama, u haustorima i dvorištima. No, svejedno, to ništa ne mijenja na stvari.
 
Rado bih da se, za promjenu, i netko od vjernika-katolika, koji svakodnevno brbljaju o sveobuhvatnoj Božjoj ljubavi (zadovoljni sobom poslije jeftinog, komfornog oprosta grijeha u ispovjedaonicama) digne svoj glas u korist žrtava, tj. napuštenih životinja. Voljela bih da se netko od plaćenika (bezdušnih po službenoj dužnosti) koji donose propise, rade u policijama, veterinarskim inspekcijama i poglavarstvima, kao i onih iz (za novac koji dobivaju iz proračuna) moralno propalih i prodanih udruga za zaštitu životinja pridruži, katkad, mojim poganskim molitvama za pokoj ubijenih i spaljenih 113 Binkinih i Elzinih ubogih psećih i mačjih duša. I, još, za što lakši Binkin i Elzin nastavak života bez dostojanstva i smisla, kao i za njihovu zasluženo blagu smrt.