Priča o REI

ili  'Kako pokloniti život i steći odanog prijatelja'

 "On je Tvoj prijatelj, Tvoj partner, Tvoj branitelj, Tvoj pas.
 Ti si njegov život, njegova ljubav, njegov vođa. 
 On će biti Tvoj, vjeran i iskren, do posljednjeg daha.
 Budi dostojan njegove odanosti"
 


Ovo nije izmišljena priča (nisam baš neka spisateljica), nego istina o našoj REI.
 Početkom srpnja 1998. moj sin Marko i ja na obiteljskom sastanku smo zaključili  da oboje želimo psa i da bismo mi bili bolji životni suputnici nekoj životinji, nego oni koji ju, zbog odlaska na more, otjeraju na ulicu.
Već sam u nekoliko navrata, gledajući na HTV-u emisiju  o kućnim ljubimcima, došla u napast da nazovem nekoga od tih ljudi koji se žele riješiti svog psa (kakvi su to ljudi ?!).
No, budući da nikada nisam imala  psa (mama je uvijek rekla: -Pas u kuću, ja odlazim!-), nisam bila sigurna da bih bila podobna prijateljica jednom psiću.
I tako smo jednog petka otišli u zagrebački 'šinteraj'.

To se grozno mjesto službeno zove "Veterinarsko-higijenski servis", Stara Pešćenica 69 (iza Veterinarskog fakulteta).Na ulazu nas je  dočekala jako ugodna i prijazna gospođa Ana HORVAT, pjesnikinja, pravnica, a povrh svega ljubiteljica/štovateljica životinja.

Ona i njeni suradnici iz Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, svakog dana od ponedjeljka i petka od 9:00 na dalje, ispred šinteraja, dočekuju ljude, koji se odluče udomiti/posvojiti psa, provedu ih kroz šinteraj i kažu ponešto o svakom psu.
Uprava šinteraja baš nije presretna zbog  te njezine djelatnosti (za njih je to čisti gubitak, a kako znate: 'money makes the world go 'round!),  no  i u Hrvatskoj je (konačno!) ojačala svijest o potrebi zaštite prirode/životinja, te ju ipak ne mogu u tome spriječiti.
Osim toga, jako je aktivna na TV i radijskim postajama, kao i u tisku, pozivajući ljude na spašavanje tih jadnih, napuštenih stvorenja.
Odmah smo joj priznali da ne znamo skoro ništa o psima, ali da volimo sve životinje i da bismo željeli posvojiti/udomiti psa.
Uvela nas je u prostoriju sa kavezima - u svakome je bio jedan pas. U kutu prvog kaveza drhturila je mlada, prestravljena, mršava, crna kujica sa krasnim, pametnim očima. Odmah nam se svidjela, no bila je tako preplašena, da ju je gospođa Horvat morala izvući iz kaveza.
 

Pse u šinteraju drže neko vrijeme (?), a onda ih ubijaju. 
Kako? 
Ne pitajte, no budite uvjereni da na te jadne životinje ne troše injekcije za uspavljivanje !


Kako je naš psić bio u šinteraju već sedmi dan, mi smo je zadnji čas spasili užasne smrti.
Kod nas u stanu bila je još neko vrijeme uplašena, ščućurena u kutu, no ubrzo je počela hodati i njuškati novu okolinu.
 

Ona je mješanka ('čistokrvni hrvatski uličar' ili 'avlijaner') a, po mojoj laičkoj ocjeni, ima u rodu neke crne vučjake,  jer izgleda kao mali vuk, samo sa pitomim, toplim, očaravajučim pogledom. 
Putem do kuće, Marko je predložio ime "Rea" (sjećate se, mama Romula i Rema iz rimske mitologije).Uredna je i besprijekorno čista.

 

Tada smo živjeli u trosobnom stanu na 5-tom katu - bez lifta. Bojala sam se da će to biti problem za psa, no Rea je išla gore i dole po stepenicama bez muke. U početku se  bojala izaći na stubište, jer ju ograda podsjeća na kavez u šinteraju. Kasnije  je već navikla i na to, ali po stubištu je oprezno gledala da li smo još uz nju.
Prošle su dvije i pol godine od kada smo posvojili Reu, (ili je ona (p)osvojila nas)  i čini mi se kao da smo uvijek bili zajedno.

Obazriva je, nikada nas ne dira, ako vidi da još spavamo, mada jedva čeka da se probudimo i pomazimo ju.
Tako je umiljata, vesela, a istovremeno neprestano pazi na svaki naš korak. U njenom se pogledu uvijek  odražava odanost, ljubav i zahvalnost (sigurna sam da zna da smo je spasili).
Nakon Ree, posvojili smo još dva predivna stvorenja, velike križance vučjaka-haskija, no to će biti druga priča.

 

Ovo sam napisala u nadi/uvjerenju, da će se naći još ljudi koji će poželjeti spasiti nekog od ovih divnih životinja. Ako ste baš zapeli da imate čistokrvnog, rasnog psa, vjerujte da ni takvi nisu pošteđeni ljudskog nemara i  nebrige - ima u šinteraju i takovih.
 

Razmislite !

Možda sam Vas potaknula da nabavite kućnog ljubimca, a možda sam Vas uspjela uvjeriti kako ćete udomljavanjem napuštenog psa, steći prijatelja privrženijeg i vjernijeg od bilo kojeg psa sa rodovnikom (a sigurno odanijeg od nekih Vaših ljudskih prijatelja).
Zato, ne oklijevajte!
Ako Vas još nešto zanima, možete se obratiti i nama:

 Ivana                                                    Marko Bjelac
ivana.bjelac@zg.tel.hr                       caesar@fly.srk.fer.hr

A Vi, koji se, iz bilo kojeg razloga, želite riješiti svog kućnog ljubimca, ne tjerajte ga i ne ostavljajte ga samog, na milost i nemilost ulice. Imate nekoliko besplatnih načina da obznanite svoju nakanu i pronađete novog udomitelja svome neželjenom psu.