|
Čovjekova povezanost sa životinjama postoji od davnina, ali tek osamdesetih godina prošlog stoljeća, stručnjaci iz područja psihologije, pedagogije i sociologije, počeli su se baviti odnosom djece i životinja.
Međusobna privlačnost životinja i djece prirodna je stvar zbog njihove uzajamne otvorenosti i iskrenosti. Dijete se u svojoj suštini nikada ne boji životinje, već su odrasli ti koji mu takav strah usade u psihu. Djeca se vrlo lako mogu poistovjetiti sa životinjama i gledati ih kao svoje prijatelje. Upravo zbog toga likovi iz dječjih bajki i crtanih filmova uglavnom predstavljaju životinje. Pozitivan aspekt odnosa dijete-životinja je mnogostruk. Dokazano je da djeca koja provode svoje djetinjstvo uz životinje, kasnije izrastaju u zdravije, otvorenije i prilagođenije ljude. Dijete se uz životinju tj. brinući se za nju, uči odgovornosti za druga bića. Uz nju se osjeća se potrebitim pa se time jača njegovo samopouzdanje i samopoštovanje. Dijete nauči kako upravljati svojim postupcima i kako kontrolirati svoje postupke u odnosu sa drugim bićima, što je bitna socialna komponenta. Životinja i dijete u svom međusobnom odnosu stvaraju jak osjećaj povjerenja. Zbog toga se djeca često lakše sa svojim tjeskobama povjeravaju životinjama, jer su im one bliže. Ta je komponenta njihovog odnosa izuzetno bitna u terapijskim programima sa djecom koja imaju prihološke ili sociološke poteškoće. U literaturi se navode primjeri djece koja su bila potpuno zatvorena i odbijala su ikakvu komunikaciju sa ljudima, pa tako i sa terapeutima, ali su uz prisustvo životinje učinili prvi korak, koji je liječnicima omogućio nastavak terapije.
Psihologica Van Remoorle je 1988. iznjela kratki sažetak kako životinje pomažu djeci (preuzeto iz članka Lidije Arambašić i Vlatke Vizek-Vidović):
|